Naša država ima obavetu da postane članica STO pre ulaska u EU, a to članstvo povlači i izmene Zakona o genetički modifikovanim organizmima.

Srbija je jedina država u svetu u kojoj su 134 opštine (od postojećih 169) jednoglasno donele odluku o usvajanju deklaracije protiv uvoza, uzgoja, prerade i prometa genetički modifikovanih proizvoda i proizvoda od GMO. To ni u jednoj državi u svetu nije urađeno, da legitimni državni lokalni organi u četiri petine slučajeva, nezavisno od raznorodnosti, političke pripadnosti različitih odborničkih grupa, pokreta građana, kažu da su protiv toga. Prema tome, Vlada i Skupština Srbije nemaju pravo da bilo šta menjaju u Zakonu o GMO bez referenduma ”, izričit je Miladin Ševarlić, profesor Poljoprivrednog fakulteta, komentarišući stav da Srbija ima obavezu da bude članica Svetske trgovinske organizacije pre ulaska u EU, a da to članstvo povlači i izmene Zakona o GMO.

Mada Igor Novaković iz ISAK fonda naglašava da nas ukidanje apsolutne zabrane genetski modifikovane hrane koju sadrži naš zakon ne bi sprečilo da uvedemo „druge vrste ograničavajućih faktora koji će efektivno sprečiti promet GMO”, Ševarlić je ipak protiv izmena pomenutog propisa.

„Ni u kojem slučaju ne treba menjati Zakon o genetički modifikovanim organizmima u Srbiji, nezavisno od čina otvaranja poglavlja. A kada bude i ako bude došlo do zatvaranja poglavlja i pridruživanju Srbije EU, u šta vrlo malo verujem u doglednoj budućnosti, onda se o tome može razgovarati. Treba imati u vidu i da naš zakon o GMO štiti našu poljoprivredu od uzgoja GMO koji nije u ingerenciji STO i ne može da bude predmet zakonskih izmena, čak i kad se budu zatvarala poglavlja”, naglašava naš sagovornik.

„Slučaj GMO” je, zapravo, samo slikoviti prikaz jednog od sijaset političko-ekonomskih izazova koji se nameću na putu otvaranja i zatvaranja poglavlja u pregovorima sa EU.

A s obzirom na to da smo i pre nekoliko dana bili svedoci politizacije i nezadovoljstva koji su obeležili međuvladinu konferenciji u Briselu, na kojoj je Hrvatska upalila „crveno svetlo” za poglavlje o obrazovanju i kulturi, opet se nametnulo pitanje – koji sve problemi čekaju Srbiju na putu evrointegracije.

Uslovljavanje pojedinačnih zemalja članica omogućavaju pravila o odlučivanju o pitanjima proširenja u EU. Te odluke se donose jednoglasno, ali bi zemlje trebalo da postavljaju samo pitanja koja se odnose na pravno nasleđe i standarde EU, što, nažalost, nije uvek slučaj.

Iako je na pitanje o tome šta sve može biti „kamen spoticanja” teško odgovoriti u ovom trenutku, budući da se mnoge moguće prepreke ne mogu ni pretpostaviti, ipak se načelno može reći da će za Srbiju, kako sada stvari stoje, najzahtevnija biti poglavlja 31 (o spoljnoj, bezbednosnoj i odbrambenoj politici), 30 (o ekonomskim odnosima sa inostranstvom), 27 (o životnoj sredini)…

Pritom, ne bi trebalo zaboraviti ni ona „krovna” poglavlja koja su već otvorena – o normalizaciji odnosa sa Kosovom, 23 (o pravosuđu) i 24 (o pravdi, slobodi i bezbednosti) – a koja u svakom trenutku mogu da zaustave celokupne pregovore o pristupanju ako Brisel oceni da zemlja ne ispunjava predviđene kriterijume.

Našoj javnosti gotovo da nije potrebno objašnjavati da se u vezi sa spoljnom politikom očekuje od Srbije da se pridruži sankcijama EU protiv Rusije. Na tu obavezu ne samo da veoma često ukazuju evropski zvaničnici, već se i u godišnjem izveštaju Evropske komisije navodi da je Srbija obavezna da se progresivno usaglašava sa EU u ovoj oblasti.

Inače, naša zemlja se u ovoj godini usaglasila sa 14 od 22 spoljnopolitičke deklaracije koje je donela EU. Prema analizi o usaglašavanju sa deklaracijama EU ISAK fonda, od osam deklaracija koje Srbija nije prihvatila, šest se odnosi na restriktivne mere protiv Rusije zbog krize u Ukrajini i eskalaciju nasilja u Siriji. Pored toga, nije usvojena ni deklaracija koja se odnosila na Kinu, a ticala se ambicija te zemlje u Južnom kineskom moru, a ni deklaracija u vezi sa predsedničkim izborima u Kongu.

Ukazujući da je reč o trendu od 2014. godine, od izbijanja konflikta u Ukrajini, Novaković ističe da će Srbija, pre ili kasnije, morati da se usaglasi sa svim deklaracijama, „jer je to jedan od signala da država kandidat za članstvo prihvata vrednosti, ciljeve i interese EU”.

On, pored toga, ukazuje i da u EU ne razumeju svi kontekst u kojem se nalazi Srbija i da „njihovo tumačenje naših postupaka polazi od njihovih nacionalnih interesa, te da verovatno neki od njih postavljaju pitanje kako će se Srbija ponašati u nekim drugim slučajevima kad postane članica EU”.

Iako poglavlje 30 izgleda lako, za Srbiju usaglašavanje u ovoj oblasti, kako ocenjuje Novaković, ipak nosi nekoliko političkih izazova. Jedan od njih je ulazak u STO pre ulaska u EU. S tim u vezi, on naglašava da je 99 odsto priprema za ulazak u tu organizaciju već završeno.

Objašnjavajući i da svaka od država članica STO ima pravo da otvori pregovore s kandidatom kako bi se uskladile neke stvari i da mi trenutno bilateralne pregovore nismo zatvorili s Brazilom i Ukrajinom, on navodi da to predstavlja i politički izazov.

Kad je reč o Zakonu o GMO, Novaković ističe i da STO „zabranjuje apsolutnu zabranu trgovine proizvodima za koje nije precizno utvrđeno da li su štetni ili ne”, odnosno da svaka država mora ostaviti mogućnost trgovine i tim proizvodima.

Kako onda rešiti to pitanje?

„Mi kao država možemo, takođe, da zabranimo promet, ali moramo da ukinemo apsolutnu zabranu GMO uvedenu Zakonom iz 2009”, objašnjava Novaković, dodajući i da je EU prošle godine uvela regulativu koja daje pravo državama članicama da zbog socioekonomskih razloga zabrane trgovinu određenim proizvodima.

„Dakle, i mi imamo pravo da uvedemo takav sistem kojim ćemo potpuno ograničiti trgovinu proizvodima koji sadrže GMO, zbog specifičnih uslova koji su u Srbiji, recimo stavovi stanovništva”, ocenjuje Novaković, uz naglasak da se nijednog momenta ne postavlja pitanje sadnje i gajenja proizvoda GMO, odnosno da će „ta zabrana ostati, ma šta da se promeni”.

Druga dilema u vezi s poglavljem 30 jeste obaveza Srbije da odustane od sporazuma o slobodnoj trgovini sa Rusijom kad pristupi EU. Kada zemlja pristupi EU ne može da zadrži sporazume o slobodnoj trgovini koje je samostalno sklapala, već mora da se priključi mreži spoljnotrgovinskih sporazuma Unije, kao deo jedinstvenog evropskog tržišta.

Za razliku od prethodno pomenuta dva poglavlja u pregovorima sa EU, ono pod brojem 27 – za koje je pre nekoliko dana Stana Božović, državna sekretarka u Ministarstvu životne sredine i poljoprivrede, izjavila da Srbija očekuje potvrdu Brisela da može da ga otvori bez dodatnih uslova – zahtevno je iz drugog ugla. Procenjuje se, naime, da će za uvođenje evropskih ekoloških standarda biti potrebno najviše vremena i novca, da treba uložiti čak oko 10 milijardi evra i da će za planirane poslove, prema oceni upućenih, biti potrebne čak dve i po decenije.

Autor: Biljana Čpajak

Napravi novu temu u “Aktuelnosti”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">