U selu Vinči, nedaleko od Topole (Oplenac) vinarija „Aleksandrović”, koja uskoro slavi dve decenije postojanja, ove godine će udvostručiti izvoz – po broju prodatih boca, ali i po zaradi. I to ne bilo gde. Vina iz ovog podruma već se godinama izvoze u Ameriku, od prošle godine u Rusiju, a odnedavno i u daleku Kinu.

Božidar Aleksandrović, vlasnik ove vinarije, kaže za „Politiku” da je više nego zadovoljan ovim što postiže. Za sada nisu u pitanju milioni evra, kako bi se moglo pomisliti, ali posao ide sasvim dobro. Želja mu je da se izvoz polako uhoda i da za nekoliko godina u svetu prodaje 70 odsto proizvedenih vina, a 30 procenata kod kuće. Trenutno je, kaže, bezmalo obrnut odnos. Cilj mu je da i dogodine udvostruči izvoz u odnosu na ovu berićetnu godinu.

–Moja vina već se godinama prodaju u Čikagu i Njujorku. Naša dijaspora je tamo pokazala izuzetan osećaj za naša vina. Bila nam je i ostala veliki oslonac. Vina „Aleksandrović” već se nalaze na vinskim kartama hotela i restorana u Londonu, Cirihu, Ženevi, od prošle godine u Moskvi, Sankt Peterburgu, Novosibirsku i Jekaterinburgu, a odnedavno ih mogu piti i gosti hotela u Pekingu, Šangaju i Hong Kongu. Kinezi su otkrili čari vina. I to ne običnih, masovnih, već brendiranih, kao što je naš „trijumf”. Potrošnja vina u Kini svake godine raste i to je velika izvozna šansa za naša vina.

Donedavno su pili 0,8 litara po stanovniku, a sadašnje procene kazuju da će se ta količina do 2015. udvostručiti, a to su ogromne količine, jer ih ima više od 1,3 milijarde. Bilo bi pretenciozno pa reći da će moja vinarija napojiti Kineze, ali ja sam više nego zadovoljan što se moja vina već nalaze na vinskim kartama njihovih najboljih hotela i restorana”, kaže Aleksandrović.

Pitamo Aleksandrovića kako su do njega stigli strani kupci. Otkud Kinezi u Šumadiji?

Aleksandrović kaže da je to rezultat pobeda njegovih vina na najprestižnijim svetskim takmičenjima u Engleskoj, Nemačkoj, Italiji… gde je osvojeno pregršt zlatnih, srebrnih i bronzanih medalja.

– Svetski trgovci vinima pažljivo prate šta se na tim smotrama dešava. Ko su pobednici. Pa ako se koji put dogodi da se neka vinska kuća, pa još iz Srbije, okiti priznanjem nekoliko puta uzastopce, e to već nije slučajnost. Biće da tu nešto ima. I ima. Mi smo za njih potpuna vinska nepoznanica. Čista egzotika. Plus kvalitet. I evo ih kod mene. Zovu, pitaju, traže uzorke… Mnogima je dosta francuskih, italijanskih ili španskih vina. Pre desetak godina vladala je prava pomama za vinima iz novog sveta – južnoafrička, novozelandska ili čileanska, ali vina sa Balkana još nisu probali. Ona su im nova, nepoznata, specifična. I tu je naša velika šansa koju svi naši vinari treba da iskoriste”, priča Aleksandrović o modelu koji za sada daje dobre rezultate.

Pitamo ga da li mu je u tim izlascima u svet pomogla država.

–Pomoć države u prethodnim godinama bila je mnogo više usmerena na podizanje novih zasada vinograda. U poslednjih sedam, osam godina u Srbiji su povećane površine pod vinogradima za pet do šest hiljada hektara tako dadanas imamo oko 15.000 hektara vinograda u rodu. Mi smo tek na početku dugog puta da dostignemo ono što je Srbija imala pre Drugog svetskog rata kada su se vinogradi prostirali na čak 50.000 hektara. Srpsko vinarstvo je u poslednjih desetak godina imalo ogroman uspon tako da danas postoji 60 do 70malih privatnih vinarija koja proizvode „autorska vina” odličnog kvaliteta.

Za kraj priče o našim vinima, izvozu, ali i perspektivama Aleksandrović kaže da se Srbija možda i previše otvorila svoje tržište za strana vina. To mu ne smeta mnogo, ali ga razočarava činjenica da ga vrlo često u našim kafanama prvo ponude stranim, pa tek onda domaćim vinima. Toga, tvrdi, jer je prošao pola sveta, nigde nema. Ne moraju, ističe, da se piju njegova vina, ali malo više ekonomskog patriotizama ne bi nam škodilo.

Teška berba

Vinarija „Aleksandrović” ima 70 hektara sopstvenih vinograda. U rodu je oko 60, a desetak hektara su mladi zasadi. Oko 60 odsto čokota su bele sorte, a 40 procenata crne.

Vinarija „Aleksandrović“ proizvodi vino isključivo od grožđa iz sopstvenih vinograda. Ovogodišnja berba je, po oceni vlasnika podruma, bila izuzetno teška. Obeležila ju je višemesečna suša koja je podno Oplenca počela od polovine maja meseca. Vinogradi i grožđe vole sunce i toplotu, ali, kako reče Aleksandrović, ne baš u ovoj meri, koja se graniči sa elementarnom nepogodom. Tolika žega uzela je svoj danak. Prinosi po čokotu ili hektaru manji su gotovo za polovinu od očekivanih.

Grožđe, razume se, ima visok procenat šećera, ali za Aleksandrovića i njegov stručni tim to je bio i veliki izazov – pogoditi pravi trenutak za berbu. Da grožđe ne prezri, da se ne izgube najlepše kiseline i da se ne dobije jako, a tupo vino. Aleksandrović kaže da su on i njegovi saradnici, pre svih enolog Vlada Nikolić, ove godine polagali i sa uspehom položili majstorski ispit – dobili su u ovoj berbi, doduše, upola manje grožđa, ali i zrno izuzetnog kvaliteta i po tome će se, kaže, pamtiti ova sušna 2012. godina.

Napravi novu temu u “Aktuelnosti”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">