Izdavanjem Povrtarskog priručnika želelo se da se našim proizvođačima pruži jedna stručna knjiga koja će ih upoznati sa savremenom tehnologijom povrtarske proizvodne. Ovo tim pre što kod nas ima malo literature iz ove oblasti i što nam je ovakva publikacija u današnjim proizvodnim uslovima posebno značajna.

Povrtarstvo u našoj zemlji poslednjih godina sve više dobija obeležje intenzivne i moderne proizvodnje. Površine pod povrtarskim kulturama povećane su u periodu 1956—1966 god. za 41%, dok su se prinosi za ovo vreme još više povisili. Uporedo s proizvodnjom rasla je i potrošnja povrća ne samo kod gradskog stanovništva već i kod stanovništva na selu, što je dovelo do vidnih promena u strukturi ishrane uticalo na njeno kvalitativno poboljšanje. Sledećih godina možemo očekivati još brži porast potrošnje i proizvodnje povrća, jer su i uslovi za razvoj ove grane danas povoljniji nego što su bili u prošlom periodu. Razvoj industrije i dalje će povećavati procenat gradskog stanovništva i njegove potrebe za svežim i kvalitetnim povrćem. S druge strane, konzervna industrija, koja je u nas takođe u brzom usponu, imaće još veći uticaj na proizvodnju povrća za svoje potrebe. Sem toga, izvoz povrća daje ovoj grani sve veći značaj. Tehnički uslovi orijentišu povrtarstvo na intenzivniju tehnologiju i užu specijalizaciju. Nove hidroakumulacije i sistemi za navodnjavanje, industrija poljoprivrednih mašina s posebnim tipovima za povrtarsku proizvodnju, industrija veštačkih đubriva i sredstava za zaštitu bilja od bolesti i štetočina, ubrzano podizanje objekata za ranu proizvodnju povrća, industrija rashladnih uređaja — predstavljaju široku i moćnu materijalnu bazu za stvaranje krupne i visokokvalitetne proizvodnje povrća u nas. Naposletku, naše naučne ustanove i istraživačka služba stvorile su veliki broj visokorodnih sorta i populacija skoro kod svih glavnih vrsta povrća i razradile savremene tehnološke metode za intenzivnu povrtarsku proizvodnju.

Povrtarski priručnik podeljen je na osam poglavlja: Povrće i povrtarska proizvodnja; Prirodni činioci u povrtarskoj proizvodnji; Objekti za proizvodnju ranog povrća; Seme i sadni materijal; Mašine i oruđa za proizvodnju povrća; Tehnika proizvodnje povrća; Zaštita povrtarskih kultura; Berba, pakovanje, prevoz i čuvanje povrća.

Iako je Priručnik prvenstveno namenjen proizvođačima povrća, verujemo da će on veoma dobro koristiti poljoprivrednim stručnjacima, nastavnicima i učenicima poljoprivrednih škola, rukovodiocima kurseva iz povrtarsiva i Ijubiteljima gajenja povrća na okućnicama.

Beograd;
novembra 1968. god.
Inž. Aleksić Dobrila
Dr Aleksić Živojin
Inž. Vasić Aleksandar
Inž. Ivanović Tomanija
Inž. Popović Miroslav
Inž. Savić Raleta
Inž. Šišković Milan

Sadržaj

POVRĆE I POVRTARSKA PROIZVODNJA (M. Popović)

Proizvodnja i potrošnja povrća u Jugoslaviji
Tipovi povrtarske proizvodnje

PRIRODNI ČINIOCI U PROIZVODNJI POVRĆA (M.Popović)

Klima
Toplotni uslovi
Trajanje vegetacione sezone i temperaturni uslovi
Padavine i vlažnost vazduha
Oblačnost i osunčavanje
Vetar
Zemljište
Mesto za povrtnjak (lokacija)
Rejonizacija povrtarske proizvodnje

OBJEKTI ZA PROIZVODNJU RANOG POVRĆA (M. Popović)

Tople leje
Izvori toplote za tople leje
Staklenici
Tipovi staklenika
Zagrevanje staklenika
Hidroponi (T. Ivanović)
Sistemi gajenja
Tehnika gajenja biljaka

SEME I SADNI MATERIJAL (M. Šišković i A. Vasić)

Načini razmnožavanja povrća
Razmnožavanje povrća semenom
Vegetativno razmnožavanje

MAŠINE I ORUĐA ZA PROIZVODNJU POVRĆA (R. Savić)

Traktori
Mašine za đubrenje
Mašine i oruđa za osnovnu obradu i pripremu zemljišta za setvu i sađenje
Mašine za setvu
Mašine za rasađivanje
Mašine za međurednu obradu
Mašine za zaštitu povrća od bolesti
Uređaji za veštačku kišu
Mašine i oruđa za ubiranje povrtarskih kultura

TEHNIKA PROIZVODNJE POVRĆA

Obrada zemljišta (A. Vasić)
Đubrenje povrtarskih kultura (T. Ivanović)
Organska (prirodna) đubriva
Mineralna đubriva
Plodored (M. Šiškovi)
Značaj predhodnog useva
Tipovi povrtarskih plodoreda
Setva povrća i rasađivanje biljaka (M. Šišković)
Način setve
Rokovi setve
Proizvodnja rasada povrća
Navodnjavanje povrtarskih kultura (M, Popović)
Gajenje pojedinih povrtarskih kultura (M. Šišković, M. Popović, A. Vasić i T. Ivanović)
Paradajz
Paprika
Plavi patlidžan
Krastavac
Lubenica
Dinja
Tikva i tikvica
Kupus
Kelj
Kelj pupčar
Karfiol
Keleraba
Grašak
Boranija
Bob
Crni luk
Beli luk
Praziluk
Vlašac
Aljma
Salata
Endivija
Spanać
Blitva
Mrkva
Pastrnak
Celer
Peršun
Cvekla
Rotkva i rotkvica
Crni koren
Krompir
Ren
Spargla
Str
Artičoka
Rabarbara
Bamnja
Kukuruz šećerac
Pečurke
Proizvodnja i kontrola semena povrtarskih kultura (M. Popović)
Proizvodnja semena i uslovi spoljne sredine
Proizvodnja semena važnijih povrtarskih kultura
Kontrola proizvodnje sortnog semena povrtarskih kultura (M. Popović)
Dorada i čuvanje semena (M. Popović)

SUZBIJANJE BOLESTI, ŠTETOČINA I KOROVA (D. i Z. Aleksić)

Dezinfekcija semena
Suva dezinfekcija semena
Vlažna dezinfekcija semena
Dezinfekcija zemljišta
Dezinfekcija vodenom parom
Dezinfekcija hemijskim sredstvima
Dezinfekcija oruđa za rad
Sredstva i metode za suzbijanje bolesti i štetočina u toku vegetacije
Bolesti povrtarskih kultura
Štetočine povrća
Suzbijanje korova

BERBA, SORTIRANJE, PAKOVANJE I TRANSPORT POVRĆA (A. Vasić i M. Popović)

Važniji opšti uslovi za stavljanje povrća u promet

Povrće i povrtarska proizvodnja

Hranljiva vrednost i hemijski sastav povrća

Ljudska ishrana se od najdavnijih vremena jednim svojim delom zasnivala na iskorišćavanju povrtarskih biljaka. Istorijski izvori pokazuju da su još stari narodi veoma mnogo cenili prijatan ukus povrća i jasno zapazili njegovu hranljivu vrednost za organizam čoveka. Utvrđeno je da obilna upotreba povrća predstavlja bitan faktor fiziološke ravnoteže ljudskog organizma. U tom smislu posebno je značajno delovanje vitaminskih i izvesnih drugih materija, zbog čega se povrće ne može zameniti drugim namirnicama. Po tome i po ostalim biohemijskim osobinama povrće predstavlja grupu životnih namirnica prvorazredne hranljive vrednosti.

Smatra se da u svakodnevnoj ishrani čoveka treba da bude zastupljeno oko 700 g (27%) namirnica životinjskog i 1230 g (73%) biljnog porekla, od čega 400 g odnosno 15% povrća.

Biohemijska vrednost pojedinih vrsta povrća vidi se iz priložene tabele.

Tabela 1. Hemijski sastav povrća (sadržaj u 1 kg jestivog dela)
Vrsta proizvoda Suva materija % Kalorije Protein g Masti g Ugljeni hidrati g Pepeo g Kalcijum mg Fosfor mg Gvožđe mg Kuhinj. otpadak u %
1 2 3 4 5 6 7 8 9 10 11
Artičoka 630 29 4 119 11 470 940 19
Boranija 11,5 360 21,6 1,8 69,4 8 586 397 9,9 10
Grašak zelen 20,1 980 30,2 3,8 170,6 9 99 549 8,6 55
Grašak zreo 87,5 3440 245,0 10,0 617,0 28 330 268 51,0
Dinja 10,5 380 8,2 8,8 62 6 150 700 2,0
Endivija 6,2 200 16,0 2,0 40,0 9 790 560 17,0
Karfiol 8,2 250 10,8 0,9 22,0 8 99 324 4,9 55
Kelj 9,8 400 39,0 6,0 72,0 17 2250 620 225,0
Kelj pupčar 15.4 470 33,9 4,0 68,8 13 262 602 10,1 23
Keleraba 9,3 300 21,0 1,0 67,0 10 460 500 6,0
Kupus 8,8 240 10,1 1,5 38,6 8 337 227 3,7 27
Krastavac 4.6 120 4,9 0,7 18,9 4 71 147 2,2 30
Krompir 25,0 830 16,7 0,9 160,5 10 93 469 5,9 16
Kukuruz šećerac 23,5 920 31,0 12,0 190,0 7 35 459 2,0 60
Lubenica 8,6 340 8,5 5,6 65,3 4 220 370 1,0
Luk crni, glavice 13,5 450 13,2 2,0 97,0 6 320 414 4,6 6
Luk crni, mladi 15,0 450 10,0 2,0 106,0 6 1350 240 9,0 15
Luk beli 35,3 1320 67,6 0,6 263,0 14
Mangold 12,3 270 20,0 3,0 56,0 17 1180 450 32,0
Mrkva 14,4 420 10,6 2.0 82,0 10 344 326 7,1 12
Paprika 14,4 250 10,1 1,8 47,8 5 93 209 3,3 16
Paradajz 6,5 200 8,8 0,4 35,3 6 97 238 5,3 12
Patlidžan plavi 8,7 240 11,0 2,0 55,0 5 150 370 4,0
Pastrnjak 20,0 780 11,7 4,0 142,0 12 445 624 5,5 22
peršun 15,0 500 37,0 10,0 90.0 24 1930 840 43,0 15
pečurke sveže 10,0 270 64,0 5,4 40,0 11 90 1150 10,0
Rabarbara 3,0 75 5,1 0,6 12,3 4
Rotkvica 6,7 200 12,0 1,0 42,0 10 370 310 10,0
Rotkva 13,1 460 19,2 1,1 94,3 11 370 310 10,0
Ren 16,2 500 24,0 2,0 96,0 10
Salate 5,9 150 8,4 1,3 20,1 9 152 172 3,5 31
Spanać 6,6 200 18,9 2,4 26,2 15 663 452 24,6 18
Tikvica 4,9 160 5,7 0,9 37,9 4 145 145 4,0 3
Tikva pečenka 10,8 380 11,0 2,2 65,3 8 141 207 4,0 26
Cvekla 12,0 420 11,9 0,7 71,9 11 203 322 7,5 25
Celer 10,0 180 8,1 1,3 23,4 11 315 251 3,1 37
Spargla 6,3 210 16,1 1,5 29,3 7 157 465 6,8 25

Osim vitamina, povrće sadrži i niz drugih važnih sastojaka. Ono predstavlja bogat izvor mineralnih soli, posebno soli kalcijuma, gvožđa i fosfora. Mnoge vrste povrća sadrže značajne količine šećera i belančevine, dok su druge bogate u fermentima. Beli i crni luk, ren i dr. sadrže velike količine tzv. fitoncida koji imaju lekovito dejstvo. Najzad, izvesne vrste odlikuju se sadržajem eteričnih ulja od kojih potiče njihov prijatan, osvežavajući ukus i miris.

Promene hemijskog sastava povrća. Hemijski sastav pojedinih vrsta povrća znatno varira u zavisnosti od sorte, uslova gajenja i primenjene agrotehnike.

Kod izvesnih vrsta povrća kada se gaje na većoj nadmorskoj visini povećava se sadržaj vitamina i suve materije. Suša ili suvišna vlaga, visoke ili niske temperature, nedostatak svetlosti i uopšte klimatski faktori, u vrlo značajnoj meri utiču na fiziološke procese u biljkama pa prema tome i na sadržaj pojedinih sastojaka u plodovima i korisnim delovima povrća.

Promene u hemijskom sastavu povrća mogu da potiču od zemljišnih uslova i đubriva. Na primer, fosforna i kalijeva đubriva smanjuju sadržaj šećera, što ukazuje na potrebu izbalansirane mineralne ishrane biljaka. Pogodnom kombinacijom mineralnih organskih đubriva može se uspešno povećati sposobnost čuvanja svežih plodova i njihova otpornost prema mikroorganizmima.

Tabela 2. Sadržaj vitamina u povrću (u 100 g jestivog dela)
Vrsta proizvoda A (u internac. jedinicama) B1 (Tiamin) mg B2 (Ribotlavin) mg PP (Niacin) mg C (Askorbinska kiselina) mg
Artičoka 390 0,15 0,03 11
Boranija 630 0.08 0,11 0,5 19
Grašak zelen 680 0,34 0,16 2,7 27
Grašak zreo 370 0,77 0,28 3,1 21
Endivija 3000 0,07 0,12 0,4 11
Karfiol 90 0,11 0,10 0,6 69
Kelj 7540 0,10 0,26 2,0 115
Kelj pupčai 400 0,08 0,16 0,7 94
Keleraba 0 0,06 0,05 0,2 61
Kupus 80 0,06 0,05 0,3 50
Krastavac 0 0,03 0,04 0,2 8
Krompir 20 0,11 0,04 1,2 17
Kukuruz šećerac 390 0,15 0,12 1,7 12
Luk crni, glavice 50 0,03 0,04 0,2 9
Luk crni, mladi 50 0,03 0,04 0,2 24
Mangold 6700 0,08 0,18 0,4 34
Mrkva 12000 0,06 0,06 0,5 4
Paprika 630 0,04 0,07 0,4 120
Paradajz 1100 0,06 0,04 0,5 23
Patlidžan plavi 30 0,04 0,05 0,6 5
Pastrnjak 0 0,08 0,12 0,2 18
Peršun (list) 8230 0,11 0,28 1,4 193
Pečurke sveže 0 0,10 0,44 4,9 5
Rotkva i rotkvica 30 0,03 0,02 0,3 24
Salata 540 0,04 0,08 0,2 8
Spanać 9420 0,11 0,20 0,6 59
Tikvica 260 0,05 0,09 0,8 17
Tikva, pečenka 4950 0,05 0,12 0,5 8
Cvekla 20 0,02 0,05 0,4 10
Celer 0 0,05 0,04 0,4 7
Cihbrija 10000 0,05 0,20 15
Spargla 1000 0,16 0,19 1,4 33

Naročito značajne promene hemijskog sastava povrća javljaju se posle berbe — u toku transporta i čuvanja. Ove složene biohemijske promene mogu dovesti do vrlo jakog pogoršanja tehnoloških i hranljivih kvaliteta plodova, posebno u slučajevima kada su oni oštećeni biljnim bolestima.

Faza tehnološke stasalosti u mnogih povrtarskih vrsta traje vrlo kratko, pogotovu pod našim toplim podnebljima. Intenzivni biohemijski i fiziološki procesi u plodovima nastavljaju se i posle berbe, usled čega plodovi često postanu neupotrebljivi.

Tabela 3. Dnevne potrebe 1 ljudskog organizma u vitaminima (u miligramima)
A B1 B2 PP C
Odrasli
Pri osrednje teškom radu 2 2 2 15 50
Pri teškom radu 2 2,5 2 20 75
Pri vrlo teškom radu 2 3 2 25 100
Deca
Do 7 godina 2 1 2 15 30
Od 7 do 14 godina 2 1,5 2 15 50
Preko 14 godina 2 2 2 15 50

Pri transportu i čuvanju povrća naročito brze promene nastaju u sadržaju šećera i vitamina. Ukoliko je vreme toplije utoliko su i ove promene intenzivnije. Može se, na primer, dogoditi da u ubranim plodovima paradajza koji su ostavljeni na suncu, sadržaj suve materije opadne za 1% u toku samo jednog dana.

Pečurke (Agaricus sp.)

U nas je proizvodnja pečuraka malo zastupljena. Uglavnom, prikupljaju se samonikle pečurke koje rastu po šumama, pašnjacima i vrtovima. U nas su najpoznatije rudnjača, zatim varganj, smrčak i trifle (razvija se pod zemljom i ima vrlo visoku cenu). Među brojnim samoniklim pečurkama mnogo više je otrovnih nego onih koje mogu da se upotrebe za jelo.

Pečurka se, kao sveža, konzervirana ili sušena iskorišćava za pripremanje jela ili se dodaje kao začin drugim jelima. Pored velike hranljive vrednosti ima i prijatan ukus.

Botaničke karakteristike

Pečurke nemaju hlorofil. One ne vrše fotosintezu, već žive kao saprofiti. Pripada klasi Bassidiomycetes, razredu Agaricales, porodici Agaricaceae, rodu Psalliota ili Agaricus. Mnoge gljive iz ovog roda koriste se za jelo. Pečurka koja se gaji naziva se i vrtna pečurka.

Kod pečurke razlikujemo podzemni (vegetativni) deo, tzv. miceliju, i nadzemni (plodonosni) deo — šešir (klobuk) sa drškom. Razmnožava se sporama koje su smeštene u sporangijama. Kada spore sazru, sporangije potamne, pucaju i spore se raznose. Ako dospe u povoljne uslove spora prorasta u vidu tanke, jednoćelične niti koja se naziva hifa. Hifa se postepeno uvećava, razgranava u mnoštvo isprepletenih vlakana koja prožimaju podlogu i obrazuju nežnu, paučinastu, srebrnasto-sivu masu, miceliju. Micelija se najčešće razvija u vidu pravilnog kruga iz koga izrasta plodonosni deo pečurke. Plodonosno telo obično se razvija nad zemljom. U najranijim stadijumu plodonosno telo je loptastog oblika i obavijeno je opnom. Kada se plodonosno telo razvije, opna puca i pojavljuje se drška sa šeširom. S gornje strane šešir je zaštićen kožicom različite boje. Na donjoj strani šešira radijalno od drške ka obodu raspoređeni su mnogobrojni listići (lamele), koji su u početku roze boje, a zatim potamne. Na lamelama se obrazuju tzv. bazidije sa sporama.

Tabela 70 – Uporedni pregled hranljive vrednosti pečurke, povrća, mesa i mleka (vrednost u 100 g)
Vrsta povrća, mesa i mleka Kalorija Belančevina u g Masnoća u g Ugljeni hidrati g Vitamin C mg Vitamin B2 mg
Pečurka 40—45 4,9 0,2 3,6 8,6 1,3
Karfiol 25 2,4 0,2 3,2 50—100 0,10
Paradajz 20 1,0 0,3 1,19 23 0,04
Spanać 20 2,3 0,3 1,8 59 0,2
Ooveđina 119 20,5 3,5 0,5 0,17
Svinjetina (bez masti) 130 30,4 4,8 0,4 0,14
Mleko kravlje 67 3,4 3,6 4,8 1 0,18

Za razmnožavanje pečurki ne koriste se spore već micelija u obliku čiste kulture. Plodonošenje traje obično 2—4 meseca, najčešće u intervalima od 7 do 10 dana.

Odnos prema uslovima sredine

Pečurka se hrani gotovim organskim materijama koje uzima iz podloge na kojoj raste. Zato nema potrebe za svetlošću i može se razvijati u tami.

Toplotni režim menja se u zavisnosti od faze porasta i razvića pečurki.

Ako je temperatura substrata iznad 30° micelija propada, a na 3°C prestaje da raste. Micelija može da se sačuva više od godine dana na temperaturi od 0° do 2°C.

Zahtevi pečurki za vlagom su veliki i promenljivi i zavise od faze razvića. Optimalna vlažnost hranljive sredine u periodu razvoja micelije kreće se oko 45—55%. Ako je vlažnost veća od 65% micelije brže stare, hife odebljaju, plodonošenje kasni, prinosi se smanjuju. Pred plodonošenje vlažnost sredine treba da se poveća na oko 60%.

Vlažnost vazduha za vreme prorastanja micelija treba da je oko 80%, a za vreme plodonošenja 80—90%. Pri nižoj vlažnosti plodovi prskaju, pokrivaju se ljuspicama i potamne; pri višoj vlažnosti dobijaju se manje količine plodova, a stvaraju se i bolji uslovi za razvoj bolesti.

Vazdušnom režimu mora da se pokloni puna pažnja. Praktikuju se česta kratkotrajna provetravanja. Koncentracija ugljendioksida iznad 0,2—0,4% štetno deluje na razvoj pečurki. I drugi gasovi koji se stvaraju u hranljivoj podlozi takođe su štetni, kao na primer amonijak koji je posebno toksičan za miceliju. Jako strujanje vazduha nije dozvoljeno jer izaziva prskanje plodova, a nekada može da spreči i stvaranje plodonosnih tela.

Kao saprofitna gljiva pečurka se hrani organskim materijama. Najznačajniju ulogu u ovoj ishrani imaju ugljeni hidrati. Ishrana vrlo mnogo zavisi od kvaliteta komposta i aktivnosti mikroorganizama.

Optimalna reakcija hranljive sredine je bliska neutralnoj (pH 6,5—7,5). Pod uticajem samih micelija postoji stalna tendencija zakišeljavanja podloge, koja se suzbija dodavanjem krečnih materija, azotnih jedinjenja, superfosfata, gipsa i dr.

Načini proizvodnje pečurki

Postoje dva sistema gajenja pečurki: stari, primitivni, i moderni, intenzivan. Kod prvog sistema može se koristiti gotovo svaki prostor koji je taman i vlažan ako se uredi i opremi tako da to odgovara zahtevima ove kulture. Proizvodni troškovi su niski, ali i prinosi ne prelaze 4—5 kg po 1 m2.

Savremena proizvodnja pečurki odvija se u specifičnim objektima — gljivarnicima na stalažama ili u sanducima.

Stalaže treba da su odmaknute od zidova prostorije; među njima se ostavljaju prolazi širine 60 cm. Širina dvojnih stalaža koje se opslužuju sa obe strane iznosi 160 cm, a običnih 80 cm. Stalaže imaju po 3 do 4 sprata na 60—80 cm jedan iznad drugog. Kod gljivarnika sa stalažama iskorišćavanje prostora je oko 50%.

Sanduci se prave od čamovog materijala, veličine 100x50x20 cm ili 80x60x20 cm. Ređaju se šahmatski ili jednostavno jedan iznad drugog, u 3—5 etaža.

Za ovaj sistem gajenja potrebne su tri različite prostorije: za pasterizaciju, za klijanje i za gajenje pečurki. Na stalažama se mogu u istoj godini ostvariti 3 proizvodna turnusa, a u sanducima 4—6. Jedan radnik obslužuje oko 250—400 m2 korisne površine.

Tehnika gajenja

Priprema podloge. Najbolja hranljiva sredina za gajenje pečurki je poluzgorelo konjsko đubrivo. U nedostatku ovoga, poslednjih 20—25 godina stvoreno je više formula za pripremanje sintetičkog komposta od slame i drugih biljnih otpadaka i neorganskih materija. Rezultati gajenja na ovom substratu su uglavnom zadovoljavajući, ali prinosi su uvek niži nego na konjskom stajnjaku.

Dobar konjski stajnjak treba da sadrži oko 75% pšenične slame i oko 25% čvrstih eskremenata. Odličan stajnjak dobija se od konja koji se hrane ovsom i dobrim livadskim senom. Nije za preporuku stajnjak od konja u čijoj je ishrani zastupljena melasa, slama, trice, kukuruz i dr.

Pre upotrebe stajnjak se kompostira. Kompostiranje je mikrobiološki proces koji protiče pod određenim uslovima vazdušnog, vodnog i toplotng režima. Ovim postupkom hranljive materije se provode u oblik lako dostupan micelijama. Pored toga, temperatura koja se razvija pri kompostiranju uništava mikroorganizme štetne za razvoj pečurki. Osnovni cilj je da se dobije homogeni hranljivi substrat, ujednačen po boji, srukturi i stepenu vlažnosti.

Smatra se da stajnjak treba da sadrži l,5% ukupnog azota u suvoj materiji. Ako je procenat manji azot se dodaje u organskom ili neorganskom obliku. Gotovo svi odgajivači gljiva obavezno dodaju gips, često i superfosfat, a u SAD i mnogim evropskim zemljama i živinsko đubrivo, sveže ili samleveno.

Pravilno kompostiranje je vrlo važna agrotehnička mera od koje zavisi uspeh celokupne proizvodnje. Postoje razne šeme za ovaj postupak: šesnaestodnevni metod mađarskog specijaliste Imre Hiltaj-a, prikladan za primitivnu proizvodnju; šesnaestodnevni metod danskog specijaliste C. Razmusen-a prikladan za intenzivnu modernu proizvodnju; kratkotrajni metod i dr. Skoro u svakoj zemlji kompost se priprema na poseban način.

Jedna od najvažnijih operacija je vlaženje stajnjaka pre kompostiranja. Razastrti stajnjak se u toku 3—7 dana postepeno i ravnomerno zaliva kroz rešetku. Za 1 tonu stajnjaka obično se upotrebljava 200—400 lit. vode. Za vreme vlaženja najčešće se na 1 t stajnjaka dodaje 3—7 kg amonsulfata, a mnogi dodaju i 50—80 kg sveže pivarske melase. Zatim se stajnjak slaže u figure široke 160 cm i visoke 140 do 150 cm. Figure treba da imaju vertikalne strane i ravnu gornju površinu. Stajnjak se slaže rastresito da se obezbede neophodni aerobni uslovi za fermentaciju (ivice se više sabijaju nego unutrašnjost figure).

Posle 4—6 dana pristupa se prvoj obradi stajnjaka. Stajnjak se s jednog kraja figure redom premešta i slaže u novu. Tom prilikom na svaku tonu stajnjaka dodaje se 20—25 kg krečnjaka u prahu. Ako je potrebno vrši se i dopunsko vlaženje. Figure se prave takođe sa što kompaktnijim stranama i rastresitom sredinom. Gornja površina pokriva se ravnomerno stajnjakom iz unutrašnjeg dela gomile, koji je prethodno izdvojen.

Druga obrada komposta vrši se 4 dana posle prve na isti način, s tim što se može dodati oko 7 kg superfosfata i 25 kg gipsa na 1 tonu prvobitne količine stajnjaka. Kod ove obrade figure moraju biti dovoljno i pravilno ovlažene: dodaje se najviše 10 litara vode na 1 m3 stajnjaka.

Prilikom treće i četvrte obrade vrši se temeljno mešanje svih slojeva figure. Više se ne dodaju nikakve hemikalije. Ako kompost nije dovoljno razložen (još se oseća amonijak, slama je još žilava) slaže se u niže figure (do 50 cm), a ako je bolje prevreo u više figure — do 70 cm. Važno je da debljina figure bude tolika da se lako razvije temperatura od 50—60° i da se omogući slobodan proticaj vazduha. Kod treće obrade vlaga u kompostu treba da se kreće oko 70—72%.

Šesnaestog dana kompost je gotov. Dobro pripremljen kompost treba da je bez amonijaka, jednoobrazan, rastresit, bez svetlih slamčica; u rukama se drobi, ne pucketa i ima vlažnost oko 60—65%.

Gotov kompost slaže se u sandučiće ili na stalaže i obavezno pasterizuje na temperaturi od 58 do 60°C, pri relativnoj vlažnosti vazduha od oko 100%. Ovaj postupak traje obično 10 do 12 časova. Osnovni cilj je uništavanje uzročnika bolesti i štetočina koji nisu uništeni u procesu kompostiranja. U modernim gljivarnicama primenjuje se još savremeniji metod tzv. pik-hiting (peak-heating).

Unošenje micelije. Zasejavanje komposta micelijama obavlja se kada temperatura hranljivog substrata padne ispod 30°. Najsigurniji rezultati dobijaju se upotrebom micelija koje proizvode specijalne laboratorije. Postoje različiti sojevi micelije, odnosno pečurki. Po boji se dele na bele, krem, mrke (najviše su rašireni beli). Sojevi mogu da še razlikuju i po rodnosti, obliku, otpornosti prema bolestima i štetočinama itd. Prinosi i kvalitet ne zavise samo od izbora odgovarajućeg soja već u velikoj meri i od količine hranljivih materija u kompostu, debljine substrata, uslova i tehnike gajenja i niza drugih faktora.

Dokazano je da se upotrebom veće količine micelija za setvu postižu i veći prinosi. Najčešće se upotrebljava 200 g micelije po 1 m2 pri debljini komposta od 18 cm. Ako je hranljiva sredina deblja, setvena norma se povećava. Micelija na konjskom stajnjaku najpre se raskomada na veličinu oraha. Sadi se u šahmatskom poredku. Rastojanje između gnezda iznosi 20—25 cm. Dubina sadnje ne prelazi 3—5 cm; suvlji kompost i manja relativna vlažnost u gljivarniku zahtevaju dublju sadnju. Ako se upotrebljava zrnasta micelija, u gnezdo se stavlja količina koju zahvata jedna kašika. Upotreba zrnaste (granulirane) micelije preporučuje se samo za hladne ili suve primitivne gljivarnike.

U savremeno uređenim gljivarnicama „zasejavanje” micelije vrši se na više načina. Kod „površinske setve” micelija se rastura po površini, pokrije slojem komposta od 1 do 2 cm i blago utaba. U prostorijama gde može da se održi visoka vlažnost vazduha micelija ne mora da se zatrpava. Umesto površinske setve sve se više usvaja tzv. „mešana setva”. Potrebna količina micelije prethodno se fino usitni i dobro izmeša sa kompostom. Proces može u potpunosti da se mehanizuje.

Najsavremeniji metod je tzv. super setva (super planting). Kod ovog postupka upotrebljava se trostruko veća količina micelija na jednu trećinu pasterizovanog komposta. Napunjeni sandučići slažu se u prostor za naklijavanje i posle 2—3 nedelje čitav kompost proraste micelijom. Jedna trećina ovako proraslog komposta meša se sa dve trećine svežeg komposta i dobro izmeša pomoću specijalnog uređaja. Tako pripremljenom mešavinom sandučići se ponovo pune, odmah se pokrivaju i slažu u prostor za klijanje ili direktno u odelenje za gajenje. Ove metode iako imaju niz prednosti zahtevaju visoku stručnost, iskustvo, moderan objekat d gotovo potpunu mehanizaciju.

Prve pečurke kod površinske setve obično se javljaju za 34—36 dana, kod mešane za 28—30, a pri super-setvi za 19—21 dan.

Za vreme razvoja micelije potrebno je da se strogo vodi računa o toplotnom, vodnom i vazdušnom režimu.

U primitivndm gljivamicima temperatura se održava na 17—18°C, jer se pri većoj temperaturi razvijaju paraziti koji napadaju pečurke. Optimalna vlažnost vazduha je 90%. Za miceliju je korisna visoka koncentracija CO2. U kompostu, ali u pokrovnom materijalu i vazduhu ne sme da prelazi 0,2%. Zato se prvih 10—12 dana ventilacija smanjuje na minimum, a zatim se provetrava svaka 1—2 časa.

Pokrivanje substrata. Pod normalnim uslovima micelija za 2—3 nedelje sasvim prožme sav kompost (u primitivnim gljivarnicima znatno kasnije). Tada je vreme da se kompošt pokrije. Od momenta sađnje do pokrivanja vrši se periodično zaprašivanje lindanom, DDT-om i drugim sredstvima. Za pokrivanje se upotrebljava veoma različit materijal. Osnovno je da nije zaražen, da je alkalan (pH 7,5—8), s velikim vodnim kapacitetom (oko 60% od punog vodnog kapaciteta), da sadrži kalcijum.

Kao materijal za pokrivanje vrlo često se koristi laka, aluvijalna, glinasto-peskovita zemlja. Ako zemlja kojom se raspolaže ne odgovara svim zahtevima, popravka njenih fizičkih i hemijskih svojstava vrši se dodavanjem krečnjaka, negašenog kreča, zgure, peska, čamove strugotine, treseta i dr. Obavezno je tretiranje pokrovnog materijala formalinom ili vodenom parom.

Za pokrivanje se pripremaju i razne smeše od treseta, krečnjaka i peska. Pokrovni materijal se slaže u posebno odeljenje i čuva od zaraze. Ova odeljenja mogu biti snabdevena uređajima za parenje i tada se jedanput nedeljno pušta para da se vazduh zagreje do 60—75°.

Uspeh pokrivanja zavisi od pravovremenog obavljanja ovog posla (najprikladnije vreme je 19—21 dan iza setve), zatim od debljine i kvaliteta pokrovnog sloja. Debljina mora biti srazmerna debljini komposta i u zavisnosti od vrste materijala kreće se od 1,5—3 cm. Posle nanošenja sloj se poravna daskom i lako utaba. Kroz 2—3 dana vrši se prvo zalivanje najfinijim rasprskivačima. Ostala zalivanja vrše se po potrebi i određuju se na osnovu svakodnevne kontrole.

Vreme od pokrivanja substrata do pojave prvih pečurki naziva se inkubacioni period. Ovaj period traje od 10 do 40 dana, što zavisi od načina proizvodnje. Optimalna temperatura substrata prvih dana iza pokrivanja treba da je 22—24°C (u primitivnim uslovima dovoljno je 18—20°). U drugoj polovini inkubacionog perioda temperatura treba da je niža. Zato se češćim provetravanjem temperatura vazduha postepeno snižava na 12—18°, što dovodi i do postupnog hlađenja substrata. Optimalna vlažnost pokrovnog materijala (60—65%) lakše se održava ako je vlažnost vazduha iznad 85%.

Za vreme plodonošenja neophodno je održavanje odgovarajućeg toplotnog, vodnog i vazdušng režima.

Ukoliko je kultura starija, količina vode se smanjuje. Za vreme plodonošenja vlažnost ne treba da pada ispod 85—90%, a temperatura treba da se kreće oko 16°C. Zalivanje treba da se obavlja finim rasprskivačem vode.

Berba i prinosi

Berba počinje sedmog dana iza pojave prvih pečurki i obavlja se svakodnevno. Pečurke najčešće pristižu u ,,talasima”, tj. masovno se pojavljuju gotovo istovremeno. Iza toga nastaje kratak period mirovanja do sledećeg vala. Ređe se javljaju ravnomerno u toku celog perioda plodonošehja koje traje 2—4 meseca.

Pečurke se beru u stadijumu tehnološke zrelosti kada je opna još zategnuta, ali ne i iskidana, tj. dok je pečurka još zatvorena i čvrsta. Bere se ručno tako što se lako pritisne, a zatim uvrće dok se ne odvoji. Bolje je da se otkine jedan dan ranije nego kasnije, mada se time smanjuje prinos. Dobro je da se berba vrši ujutru i uveče jer su tada pečurke najbolje. U uslovima bolje ishrane pečurke su teže i sporije se otvaraju; ako je hranljiva sređina bogata azotom obrazuju se sitnije pečurke. Na visokoj temperaturi formiraju se duge drške i opna brzo puca, a na niskoj temperaturi obrazuju se kratke drške i debeli klobuci.

Posle berbe uklanjaju se ostaci drški i rigorozno čiste uvele, propale i obolele pečurke. Dezinfekcija se vrši po potrebi, a šupljine zasipaju svežim pokrovnim materijalom.

Ubrane pečurke se klasiraju, pakuju i odmah realizuju, ili se drže najviše 24—48 časova u hladnjačama na temperaturi od 2°C.

Srednji prinosi na velikim površinama u primitivnim gljivarnicima kreću se 4—5 kg po 1 m2, ili 6—7 kg na 100 kg upotrebljenog svežeg konjskog stajnjaka. Na bolje uređenim i manjim površinama postiže se prinos 8—10 kg/m2.

Srednji prinosi pri intenzivnoj proizvodnji u modernim gljivarnicima zapadne Evrope kreću se 8—12 kg/m2 u jednom turnusu.

Napravi novu temu u “Literatura”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">