Knjiga LENZ MOSERA „Weinbau einmal anders“ pobudila je velik interes u cijelom vinogradarskom svijetu. U njoj se na originalan način logično razvijaju ideje i načela, koja su u stanju, da revolucioniraju dosadanje pojmove o uzgoju vinove loze, kao rasline, što iziskuje možda najveću spremu onih, koji se njome bave. To naročito vrijedi za „novo“ vinogradarstvo, koje je nakon propasti evropske loze na vlastitom korijenu uslijed katastrofalne zaraze filoksere koncem XIX. stoljeća i upotrebom američke loze kao podloge, poprimilo sasvim novo obilježje. Ako usto uzmemo u obzir i potrebu racionalizacije rada u svakom pogledu, nije nikakvo čudo, da se nađe Ijudi, koji za cijeli kompleks tih složenih problema traže najbolje i najprirodnije rješenje.

Moser je jedan od najistaknutijih vinogradarskih struinjaka, koji na izrazito praktičan način pristupa smjelo i energično rješavanju svih tih problema, a na temeIju vlastitih dugogodišnjih iskustava u jednom kraju, gdje je vinogradarenje uvjetovano velim klimatskim poteškoćama, nego je to slučaj, na primjer, u našoj zemlji.

Kod primjene Moserovih metoda, moramo, dakle, voditi računa i o našim specifičnim prilikama vinogradarstva, koje su osim toga i unutar Jugoslavije vrlo različite.

Najbitnija i najkorisnija je misao, da se vinovoj lozi pruži mogućnost što prirodnijeg razvitka, a s time je povezan cijeli niz postupaka, koji su u mnogočemu sasvim različiti od dosadašnjeg načina rada i mišljenja.

Povišeni način uzgoja uveden je i kod nas na mnogim mjestima, koja su po svom opsegu i položaju bila za to prikladna, pa se već pokazuje i njegova praktična vrijednost. Međutim, ovaj način vinogradarenja uvjetuje i primjenu suvremenih pomagala, a što je najglavnije, i temeljitu spremu samih vinogradara, koji treba da se znaju ispravno poslužiti ovim metodama.

Broj čokota kod povišenog uzgoja znatno je smanjen, a zato je i svaki za sebe jedna skupocjena olina, kojoj treba posvetiti daleko veću pažnju, nego je to bio slučaj u dosadanjim gustim nasadima.

Ova knjiga dobro će poslužiti preodgajanju onih vinogradara, koji će moći primijeniti ovaj način uzgoja, a i drugi će naći u njoj mnogo toga, što će usavršiti način rada i postupak s lozom u nasadima, koji po terenskim prilikama ili po opsegu objekta ne pružaju mogućnost primjene ovog načina uzgoja u svim pojedinostima. A sad da kažemo nekoliko riječi o metodici pisanja autora.

Karakteristično je nastojanje, da sve sto kaže bude sto jasnije i razumljivije. Obilje misli, kojima naprosto vrvi ova knjiga, razglaba obično tako, da najprije nabaci neku misao ili problem u općenitom obliku; onda nastavlja u detaljima i dokazuje primjerima iz vlastite prakse. Češće ponavljanje ima također svrhu, da bude što jasniji i da pojedine teme u odlomcima međusobno što bolje poveže. To je ujedno i najveća odlika ove knjige.

Kao preduvjet dobrom razumijevanju svega, što autor razlaže, jest vrlo dobro poznavanje vinogradarske struke i samoga objekta, tj. vinove loze kao rasline. Ako sve što piše u ovoj knjizi pomno analiziramo, bit će nam jasno, da je to zapravo „viša matematika“ vinogradarenja. Svoje veliko znanje primjenjuje isključivo u praktičnom smjeru. Ako bi se, dakle, htjelo nesto podvrći kritici, moralo bi se pretpostavljati isto znanje i iskustvo, kojim raspolaže autor, naravno prema prilikama, koje vladaju u Donjoj Austriji.

Prijevod je izvršen što vjernije originalu, osim onih mjesta, gdje je u duhu našeg jezika bilo potrebno, da se nešto opiše vlastitim riječima. Po želji i uputi g. Mosera, ispuštene su uglavnom one stavke, koje se odnose na specifične austrijske prilike. U pitanju prikladnosti i vladnja sorata bit će potrebno, da se podaci, navedeni u ovoj knjizi, dopune, s obzirom na naše glavne sorte, a pošto steknemo dovoljno vlastitog iskustva u pogledu odnosa tih sorata prema povišenom uzgoju u našim specifičnim prilikama klime i tla.

Molim čitaoca da izvine pogreške, koje mogu uvijek nehotice nastati kod prijevoda jedne stručne knjige.

ZDENKO TURKOVIĆ

Sadržaj

Predgovor prevodioca

Uvod

Zašto se ne mogu održati stare metode kulture
Zastoj znači nazadovanje
Planiranje i priprema tla
Razmaci sadnje
Visina uzgoja
Materijal za opremu
Sadnja

Rez i njega mladih nasada
Općenito o rezu vinove loze
Pomagala rezidbe
Kada moramo rezati
Vezanje čokota i loze
Zimsko prskanje čokota
Radovi na zelenim dijelovima
Suzbijanje Peronospore i grozdova moljca
Obrada i popravak tla
Stajski i umjetni gnoj
Umjetna gnojiva
Neki recepti umjetne gnojidbe
Vanjski znaci manjka i viška
Puna zelena gnojidba

Trava u visokoj kulturi
Druge potrebe vinove loze
Kako se plemke i podloge odnose prema vapnu i međusobno
Podloge
Sorte vinove loze
Cijepljenje
O loznom rasadniku
Količina i kakvoća
Napredna izobrazba odraslih ljudi
Selekcija

Berba
Spremanje grožđa
Štete od zimskih smrzavica i njihovo sprečavanje
Suzbijanje kasnih mrazova
Potreba radne snage u visokoj kulturi
Izgledi i zaključak

Uvod

U tjednima, dok sam naporno obrađivao tlo u znoju svoga lica, moje misli išle su svojim putovima. Sve što mi je za to vrijeme padalo na pamet, a što mi se učinilo vrijednim, još u samom vinogradu ukratko sam bilježio i kasnije sakupio. Tako je ovo djelo zaista nastalo kod rada, te će, vjerojatno, zbog toga biti podesno, da koristi i drugim vinogradarima.

Već sam davno bio došao do uvjerenja, da u vinogradarstvu treba početi opet sve iznova. Prema tome postupao sam, kao da ne razumijem sasvim ništa o vinogradarstvu. S onim nepoštivanjem, kojim može samo mladost nastupati, odbacio sam sva stara pravila, te sam samo u ono vjerovao, što sam sam pokusima ispitao i utvrdio. Ovako stečena uvjerenja nisu uvijek nailazila na odobravanje mojih, stručno naobraženih suvremenika.

Ne tvrdim, da su sve misli, koje ovdje navodim, sasvim nove. Veliki dio preuzeo sam, naravno, od onih, koji su se prije mene bavili tim pitanjima.

Osim toga, dobio sam vrlo jake poticaje na putovanjima kroz gotovo cjelokupno vinogradarsko područje Evrope. Od staroga i novoga, od dosada poznatog i onog što sam sam pronašao, sastavio sam, dakle, sistem, koji u 25-godišnjoj praksi nije zatajio. Neobično oštre zime 1928./29., 1939./40., 1941./42. i 1946./47., bile su zapravo sreća u nesreći, jer su se tom prilikom mogle promatrati otpornosti naših loza prema mrazu. Ne može se dosta istaknuti, kolika je važna prednost upravo nekih naših najglavnijih sorata, da su tako izvanredno otporne prema mrazu. Bez sumnje su već naši preci u tom pravcu izvršili najvažnije predradnje.

Vama će u ovoj knjizi štošta nedostajati, što u ostalim stručnim knjigama zauzima veliki prostor. Ja sam hotimice izostavio sve što je općenito poznato, ali zato ću vam prilično iscrpno prikazati ono, čega u drugim knjigama nema. Budućnost će pokazati, mogu li se, ili ne mogu ove nove misli prevesti u praksu na cijelom vinogradarskom području Srednje Evrope; ali, ni jedan vinogradar ne će moći ustvrditi, da se njima uopće ne može koristiti.

Ništa na svijetu nije savršeno, a najmanje čovjek i njegova djela. Prema tome, nitko razuman ne će očekivati, da će novi način uzgoja vinove loze biti bez nedostataka; svatko pak može očekivati više dobrih, nego loših strana, a više se ne može zahtijevati od ljudskog djelovanja. Svakako obećajem jedno, a to je, da pogreške nisam ni zatajio, ni umanjio. Zato navodim sve svoje neuspjehe i smatram ih isto tako važnima, kao i uspjehe. Ali, kako mi se više toga krivo i neopravdano predbacuje, to sam, naravno, prisiljen, da se na to osvrnem.

Kada se je prije 25 god. počeo širiti niski uzgoj na žici, javljali su se isto tako kritičari, koji su tvrdili, da se vino iz nasada sa žičanom opremom ne može ni usporediti s vinom iz nasada uz kolac. Ali ne samo to; u mojoj najbližoj okolini tvrdi se najozbiljnije još i danas, da cijepljena loza ne daje nikada onu kvalitetu, koja se dobiva od necijepljene. Tako se i visokom uzgoju predbacuje, da donosi doduše mnogo, ali slaba vina; da su čokoti kratkog vijeka i da se loza često smrzne. Premda su ta »opća mišljenja« opovrgnuta već našim starim i rodnim brajdama na kućnim zidovima i sjenicama, ipak se ona smatraju tako utvrđenim pravilima, da se svaka sumnja (u njih) osuđuje kao neznanje. Mene to, doduše, nije spriječilo da sva ta pitanja, koja su od životne važnosti po naše vinogradarstvo, temeljito ne ispitam, te da one spoznaje, do kojih sam došao putem mnogostrukih pokusa, upotrebnim u vlastitom pogonu.

U početku upuštao sam se, naravno, samo u poboljšavanje postojećih načina uzgoja i metoda rada, ali sam doskora morao vidjeti, da i mnoga temeljna pitanja ne mogu opstati pred objektivnom kritikom. Bilo je, dakle, potrebno ne samo posvemašnje preorijentiranje s biološkog, tehničkog i trgovačkog stanovišta, već i jedan potpuni preokret u praksi. To je i razlog, što konzervativnim vinogradarima moji vinogradi izgledaju tako čudno. Tko se ne će duševno pokrenuti, ili tko ne će da odbaci stare predrasude, vjerojatno ne će u ovoj knjizi naći užitka. Uočimo samo najspornije pitanje, naime ono o razlici kvalitete između visokog i niskog uzgoja.

Devedesetidevet posto vinogradara tvrdi, da grožđe postizava mnogo više šećera u blizini tla, nego u visini od 1 do 2 m. Moji pokusi dokazali su upravo protivno. Kad razgovaram o toj temi s posjetiocima mojih nasada, čujem uvijek jednu istu primjedbu, na primjer: »Ako se u vinogradu reže na duge reznike i lucnjeve, ili ako se primjenjuje samo dulji rez, dobivamo doduše više grožđa, ali slabiju kvalitetu. Ostavimo li dugo rodno drvo da stoji uspravno, grozdovi ne će na njima dozoriti, a rozga se smrzne svake zime«. Ove tvrdnje bez sumnje su istinite, ali su zaključci neispravni. Kod niskog uzgoja, u kojem je čokot uz čokot stisnut, svako povećanje prinosa prouzrokovat će smanjenje kvalitete. Čokot, koji je godinama možda rezan na 6 prutova, te prosječno donio 1 kg grožđa, ne može se odjednom prisiliti da nosi 12 prutova (mladica) i 2 kg grožđa, ako uz to oskudijeva u svemu, što mu za život treba. Kvaliteta mojih proizvoda ispala bi vrlo slabo, kad bi svoje visoke kulture sadio u razmaku od 1,20-1,40 m, a k tome još i predugo rezao.

Kod širokog razmaka redova od 3,50 m, može se čokot takoreći nesmetano razviti. Svaka mladica, pa i svaki list, može sam potražiti svoje mjesto na suncu. Kako pak količina šećera zavisi o svijetlu, koje djeluje na lišće, zato grožđe na visokom uzgoju postiže i veću sadržinu šećera.

Nema sumnje, da ovi i mnogi drugi argumenti ne će dostajati, da uvjere sve protivnike visokog uzgoja, jer bi mnogi od njih smatrali popuštanje u tim pitanjima upravo kao neki manjak karaktera.

O tome par riječi. Svima, koji ozbiljno vole svoje zvanje, stalo je do napretka njihove struke; da nismo svi istog mišljenja, posljedica je toga, što smo različitih svojstava i sposobnosti, i što ne raspolažemo jednakim sredstvima. Jedno bi nas ipak moralo povezivati: ljubav prema vinogradarstvu i želja da pomognemo vinogradaru. Simpatija i antipatija, kao što i politička mišljenja ne smiju se miješati u struku. Isto tako, neka se svatko čuva tvrditi ono, što nije sam ni vidio, a kamoli iskušao ili ispitao.

Ima ljudi, koji tvrde, da sva zla našeg vremena potječu od vječitih nastojanja za nečim »novim«. »Zatucite sve napredne ljude, pronalazače, izumitelje i ostavite sve pri starom, čovječanstvo će biti sretnije!« Zar to zaista vjerujete?

Svako pravo poboljšanje je pojednostavnjenje, to jest, korak ljudskog duha u onaj beskrajni i još neotkriveni svijet u nama i oko nas. Morali bismo zabraniti svaki daljnji napredak, kako bi sporije mogli lakše slijediti. Možda se to moglo provesti prije nekoliko hiljada godina, no danas bi to značilo propast svih kulturnih naroda; naskoro bi počeli gladovati i smrzavati se, a konačno bi se uništavali u građanskim ratovima. Spasiti nas može samo ubrzani napredak, a nikako stagnacija. Nije dosta da brzina napretka ide uporedo s brzinom brojčanog i materijalnog razvitka, takvo stanje smatra se nedovoljnim kako u gospodarskom, tako i u socijalnom pogledu. Samo onda, ako napredak bude brži od takvog razvitka, dakle, ako je efekat veći nego je prijeko potrebno, tek onda će i pojedinac i zajednica biti zadovoljni.

Ako, dakle, netko proizvede jeftinije neku stvar, koja služi zajednici, njegov će postupak uvijek imati uspjeha, jer će potrošači biti na njegovoj strani. Tko ne želi zaostati u općem natjecanju, mora cijelog svog života učiti, istraživati, popravljati i — boriti se.

Bilo bi poželjno, kada bi ljudi ubuduće upotrebili svoje oštroumlje i svoj borbeni duh samo na miroljubivom polju napretka.

Budući da je prvo izdanje (Rohrendorf, u proljeće 1950.) bilo rasprodano već u jeseni 1950. god., izašlo je i drugo, nepromijenjeno izdanje u siječnju 1951. god.

Sve veći interes, koji je ovo djelo pobudilo među vinogradarima Austrije, Njemačke, Svajcarske i ostalih vinorodnih zemalja dokazuje, da su u njemu sadržane misli zadovoljile jednoj velikoj potrebi.

Treće izdanje izlazi, dakle, već nakon godinu i po. Temeljne promjene nisu ni sada učinjene, tek su iznijete neke nove spoznaje, na primjer o stvaranju pričuva hranjivih tvari prigodom rigolanja, o otpornosti žilja prema zimi i o potkulturi trave (Mulchmetoda).

Rohrendorf, u siječnju 1952.
Lenz Moser

Motto

Nije nikakvo umijeće proizvoditi mnogo vina s mnogo rada; nerazumno je i nezgodno proizvoditi malo vina s mnogo rada; potrebno je proizvoditi mnogo i dobrog vina s malo rada.

Mojih 40 ha vinograda u Rohrendorfu okruženo je nasadima na kolju. Stotine vinogradara posjećuje svake godine moje nasade. Mišljenja posjetilaca o tim nasadima vrlo su različita: ima takvih, koji ih potpuno otklanjaju, pa do onih, koji su zadivljeni. Mnogi dolaze s mišljenjem, koje su već unaprijed stvorili; takve je, dakako, najteže uvjeriti. Drugi su, naprotiv, i suviše lakovjerni; obećavaju, da će sve svoje vinograde iskrčiti i posaditi po novom sistemu; takvi se ne mogu smatrati ozbiljnim, jer »slama brzo izgara«. Meni je potpuno svejedno, šta tko radi sa svojim vinogradom, jer od toga nemam ni koristi, ni štete. Konačno, svatko radi onako, kako dopuštaju njegove vlastite prilike.

Napredak vinogradarstva ovisan je, dakle, samo o stupnju naobrazbe vinogradara. Zbog toga se ne može ni očekivati, da će se vinogradarstvo ragvijati u naglim skokovima. Moji vlastiti vinogradi nisu pokusni, kakve susretamo u školama; oni su vinogradi, od kojih se očekuju prinosi i koji služe jednoj novoj koncepciji. Nije baš sve dobro, što danas tamo stoji, jer sam započeo tek prije 25 godina. Međutim, mnogo je u tolikoj mjeri prokušano, da može poslužiti kao siguran osnov. U mnogim pitanjima, na primjer, razmaci sadnje, visina uzgoja, sorte, podloge, raspolažemo danas već s općenito priznatim i važećim iskustvima. Načini reza, obrada tla i suzbijanje štetnika i bolesti, stalno se ispituju i usavršavaju.

Veliki dio mojih nasada nalazi se na visoravni umjerenog nagiba, te na vrlo kamenitom i mršavom glinastom tlu. Posljednjih godina zasađene su na visoki način i manje površine i uske terase, jer su se i u tim slučajevima pokazale očite prednosti ovih kultura. Uopće, krivo sude oni, koji tvrde, da su visoke kulture prikladne samo za velike površine, gdje se može raditi traktorima, ili da ova kultura na maloj površini ne iskorišćuje dovoljno prostor itd. Oni, koji to tvrde, ne govore iz iskustva, pa ipak sve bolje znaju. Traktor, sam po sebi, nema nikakve veze s visokim uzgojem. Ja ga upotrebljavam zato, jer u tim teško obradivim tlima ne mogu primijeniti ručni rad ili sprege. Na malim površinama služim se i ja kod obrade tla sprežnim pluženjem, a na skučenom prostoru i ručnim radom. Prostor se neracionalno iskorišćuje tamo, gdje se smanjuje prinos po jedinici površine, ili gdje opada kvaliteta proizvoda. I u tom pogledu mogu moje visoke kulture izdržati svaku usporedbu.

Prednosti visoke kulture dolaze do igražaja kao kod malih, tako i kod velikih nasada, te kod isključivo vinogradarskih pogona, kao i u kombinaciji s drugim načinima gospodarenja.

Uspjeh vinogradarenja velikim dijelom zavisi o pravodobnoj provedbi radova. Rezidba, plijevljenje, vezanje, prskanje, okapanje i t. d., vezani su kod niske kulture na određene rokove. Ako tkogod zakasni sa jednim od ovih radova, mora često biti spreman na velike štete. Kod visoke kulture ne otpadaju potpuno samo neki radovi (plijevljenje zaperaka, višekratno vezanje), već i drugi radovi nisu obično tako vezani na rokove, kao kod niske kulture. Rezidba se može obaviti već u zimi; prskanje može započeti kasnije, jer zaraza s tla kod visokog uzgoja dolazi u obzir tek u lipnju; obrada tla može se mirne duše također nešto odložiti, jer se strojevima i oruđem za obradu tla može zaorati i jači i gušći korov. Prinosi su mnogo jednoličniji kod ispravno postavljene visoke kulture.

Uglavnom, vinogradarima nije dosada išlo najbolje. U dobrim godinama bile su cijene vina tako loše, da proizvodni troškovi nisu mogli biti pokriti. Posljedica malih berba bila je doduše viša cijena proizvoda, ali se zato nije povisio dohodak. Za podizanje vinogradarstva ili su cijene bile preniske, ili troškovi proizvodnje previsoki. Povišenje cijena nije moguće s obzirom na konkurenciju inozemnih jeftinijih vina (Nap. red.: u Austriji), jer bi se time povisili troškovi života radnog naroda. Pošto jedno kolo pokreće drugo, morali bi u slučaju povišenja cijena vina porasti i troškovi proizvodnje razne druge robe, a kupovna vrijednost vina u odnosu prema drugoj robi ostala bi nepromijenjena. Prema tome je pojeftinjenje proizvodnje jedino rješenje. Sjetimo se prilika nekoliko godina unatrag.

U godinama 1932. do 1938. pala je cijena vina ispod proizvodnih troškova. Tada nisu ni berbe, odlične po količini i kakvoći, mogle spasiti vinogradare od dugova. Godine 1938. bilo je više od 80 posto vinogradara u čisto vinogradarskim područjima više ili manje zaduženo.

Sl. 2. Dvanaestogodišnji Veltlinac rani crveni na »Aripa«. Razmaci 3,50 X 1,20 m. Visina opreme 2 m. Smjer redova I-Z. Snimljeno 12. 10. 1948. u 12 sati. Po duljini sjene vidljiva je potreba razmaka redova od 3,50 m.
Izostavljeno iz prikaza

Kako živimo samo od viška, koji ostaje po odbitku proizvodnih troškova, ne će nam koristiti ni najobilnija berba, ako je moramo unovčiti po cijenama, koje ne pokrivaju troškove.

Jedino rješenje je sniženje proizvodnih troškova. Međutim takvo sniženje nije provedivo od danas na sutra, već putem smišljenog planiranja, koje treba provesti u vrijeme, kad za to još postoje gospodarski preduvjeti. I u ovom slučaju vrijedi poslovica: »Pravodobna štednja najbolje je osiguranje za slučaj nužde«. Bilo bi prekasno, ako iz duševne tromosti, u vrijeme kad prolazimo dobro, ne vodimo računa o snižavanju troškova proizvodnje, nego da počnemo štedjeti tek onda, kad nužda već ulazi n-a vrata, to jest, kad je već prekasno.

Zdravi čokoti prilično su dugovjeka bića. Mnogi od tih čokota žive danas još od prije prvog svjetskog rata. Već je to dovoljan razlog, da uvidimo bezuvjetnu potrebu smišljenog planiranja.

Zašto se ne mogu održati stare metode kulture?

1. Stare metode kulture i razmaka sadnje neprirodne su za vinovu lozu, a zato i štetne. Iz toga izlazi, da ono što je za vinovu lozu štetno, ne može biti za vinogradara korisno.
2. Monokulture vinove loze vode do preranog iscrpljenja tla, koje onda traži upotrebu nesrazmjerno velikih količina gnojiva, da se time bar donekle izjednači popuštanje bujnosti rasta.
3. Rozga je smještena u većini vinograda prenisko, a time se i svi radovi moraju obavljati preblizu tlu. To čini rad napornijim i smanjuje učinak.
4. Od pojave Peronospore, kod koje prva zaraza dolazi s tla, snizili su se prinosi kod svih niskih načina uzgoja, dok su se radovi na suzbijanju nesrazmjerno povisili. Povišenjem stabla može se u tom slučaju mnogo popraviti.
5. Pošto se uvelo cijepljenje vinove loze na američku podlogu, otpalo je grebeničanje čokota. Međutim, lozi je svakako potrebna odgovarajuća količina drvenih dijelova, u kojima će se sakupljati pričuvne tvari. Zato moramo uzgajati veće (stablaste) čokote, koji će razvitkom svog šiblja i stabla pružati te mogućnosti, a to nije provedivo u uskim nasadima cijepljene loze.
6. Prilikom jakih studeni prošlih godina upoznali smo sorte, prikladne za visoki uzgoj u normalnim nasadima. Pomoću ovih sorata možemo uzgajati čokote tako, da odgovaraju različitim potrebama.
7. Industrija dobavlja već desetke godina pocinčanu žicu, koja služi za podizanje tako reći idealne opreme (armature), a tako i za proširenje razmaka redova.
8. Za niski uzgoj potrebno je četiri puta više cjepova, nego za visoki. Želimo li sniziti troškove proizvodnje, moramo početi već od troškova novosadnje. Dugi vijek visoke kulture pridonijet će uštedi cjepova, te radova i troškova vezanih sa sadnjom.
9. Dugotrajan uski način uzgoja povod je pojavi novih bolesti i štetnika. Doduše, u većini slučajeva uspjet ćemo ih ubrzo suzbiti kemijskim i tehničkim sredstvima, ali se time ipak smanjuje prinos i povisuju troškovi.
10. Bez obzira na troškove proizvodnje, potreba radne snage kod niskog uzgoja prevelika je u omjeru prema prometnoj vrijednosti proizvoda. Radi nejednake raspodjele radne snage u toku godine potrebno je, da se u vrijeme najvećeg rada, u lipnju i srpnju, zaposli veći broj radnika, koji se zimi ne mogu racionalno uposliti, a time se tereti pogon. U gospodarstvima s mješovitim kulturama još je gore, jer najveća potreba radne snage u ratarstvu (žetva žitarica, okopanje repe i dr.) nastupa istodobno i u vinogradarstvu (ljetni poslovi na zelenim dijelovima, suzbijanje štetnika i bolesti).
11. Druge grane gospodarstva uvele su također tehnička pomagala, kojima se povećava učinak ljudskog rada, a snižava fizički napor. Tako se, na primjer, već unatrag nekoliko stoljeća vrši obrada tla plugom; prinosi su baš radi toga znatno povećani.
12. Socijalne prilike vinogradara znatno su se izmijenile u prošlom stoljeću. Njihov način stanovanja, odjeća i životne potrebe prilagodile su se općem napretku. Međutim, stanje vinograda znatno se pogoršalo u zadnjem desetljeću prošlog stoljeća. Filoksera, Oidium i Peronospora, znatno su povećale potrebu ručnog rada i visinu proizvodnih troškova, a istodobno se osjetno snizio prinos, i to u zabrinjujućoj mjeri. Nasuprot poboljšanju životnih i radnih uvjeta u drugim zvanjima zapaža se znatno pogoršanje životnih uvjeta u vinogradarstvu. To je i razlog, zbog kojeg toliki mladi ljudi okreću leđa vinogradarstvu.

Tu može samo pomoći sveopća modernizacija vinogradarskih nasada i olakšanje rada svim mogućim tehničkim sredstvima.

A sada da promotrimo, kako ćemo urediti novi vinograd, uvaživši tehničke i gospodarske mogućnosti. U tu svrhu ne ću se ograničiti na velike probleme, već ću razmotriti i sve praktične i sitne pojedinosti, ukoliko su prikladne da poboljšaju rad vinogradara. Ne treba nas smetati, ako novi vinograd poprimi pritom sasvim drugi izgled, jer je jedino mjerodavno da ispuni svoju svrhu.

Ne treba nas čuditi, ako je ta promjena tako velika, jer smo, prvo, već predugo čekali, a drugo, temeljito su izmijenjene potrebe vinove loze zbog novih bolesti i štetnika. Mali uzroci imali su baš u vinogradarstvu velike posljedice.

Oko god. 1860. uvezeno je u Evropu s američkom lozom nekoliko trsnih usenaca (filoksera), koje su se ovdje vrlo dobro snašle. Dosada stradalo je od njih nekoliko milijarda čokota. Od Oidiuma, koji se pojavio god. 1845., stradavaju također mnogi predjeli. Pogotovu Peronospora, koja se pojavila u Francuskoj god. 1878., također je jedna mala gljivica, koja je slučajno uvezena.

Samo je po sebi razumljivo, da je utjecaj ovih štetnika vrlo neugodan. Samim injekcijama, prašenjem i prskanjem ne možemo u lošim godinama potpuno uspjeti. Moramo postaviti sve na drugu osnovu i ocijeniti okolnosti, koje govore za nju i protiv nje.

I u politici nije svijet ostao pri starom. Kmetovi su postali vlasnici zemlje, a radna snaga morala se plaćati. Sloboda, jednakost i bratstvo postali su novi ideali. Stari društveni poredak je prekinut, a otvaraju se novi putovi, iako još nije dostignut konačni cilj. Ove promjene moraju se odraziti i na našoj vinovoj lozi. Težak rad bio je svakidanji kruh kmetova. U prošlim vijekovima nisu se provodila bilo kakva poboljšanja, jer vlasnici zemlje nisu ništa radili i zato ih kakva poboljšanja nisu zanimala. Tek je slobodan seljak počeo razmišljati, kako bi se radovi mogli olakšati ili pojednostaviti. Nažalost je vinogradarstvo u tom pogledu samo malo napredovalo. Vinogradari, koji su tisućama godina živjeli u kmetstvu, još se uvijek ne osjećaju slobodnim. Velike zamisli i riječi već su dugo u modi, ali ostaju prazne riječi, — djela su sada kao i prije, neslobodna. Jedan čokot sa svojih šest do deset mladica privezanih uz kolac, tipičan je odraz tog neslobodnog načina mišljenja. Vi nogradari postupaju sa čokotom još i danas tako, kako je s njima samima kroz vijekove postupao zemaljski gospodar; drže ga na najmanjem prostoru, u najstrožem zaptu, a traže od njega da rodi i radi do iscrpljenja.

Ratar sije, žanje i mlati strojem, obrađuje zemlju plužnim spregama ili traktorima. Naprotiv, vinogradar još uvijek obrađuje tlo ručnim oruđem, kao u doba svojih pradjedova, a vrlo )e malom broju došlo do svijesti, da su zaostali za stotinu godina.

Promotrimo cijelu stvar s nekog višeg stanovišta. U svijetu živi sada oko 2.200 milijuna ljudi. Snazi mišica ove velike množine ljudi stoji nasuprot mašinska snaga dvadeseterostrukog učinka. Svaki čovjek raspolaže, dakle, s tehničkim pomagalima koja nadomještaju daljnjih 20 ljudi. Mnoge struke iskorišćuju potpuno ovih 20 pomagača i nastoje, da ih još umnože. Svaka struka, koja se ne služi ovim pomagalima, već se oslanja samo na snagu vlastitih mišića, nije dorasla konkurenciji, usprkos najtežim naporima. Potrebno je, dakle, da se i vinogradar što više služi tehničkim pomagalima, kako bi povećao učinak svog vlastitog rada. To je uglavnom jedina mogućnost, da se održe na tom svijetu. Tko misli, da ga se ta pitanja ne tiču, napast će ga s leđa.

Život i napredak čovjeka je put, koji vodi u »ničiju zemlju«. Pritom je potrebno da se svladaju ne samo poteškoće puta, već i opasnosti, koje prijete sa svih strana. Svaka opasnost, koja se previdi, prijeći onoga, koji teži za napretkom, a iskoristit će sva korisna pomagala i saveznike; sve ostalo će ukloniti, ili svladati.

Vinogradarstvo, kakvo je danas, pripadalo bi, zapravo, odavna u prošlost. Svaku stvar, koja se danas pronađe, treba ispitati s obzirom na mogućnost primjene u vinogradarstvu. Međutim, to se do sada desilo u vrlo rijetkim slučajevima.

Napredak tehnike mimoišao je vinogradarstvo gotovo potpuno. Vinogradar, koji se u svojoj kući služi elektrikom, koji navečer sjedi kraj svog radija i t. d., ne može naći pravo zadovoljstvo u današnjem načinu vinogradarenja. Neposredna posljedica je, da takav nezadovoljnik napusti svoju zemlju. Ako našim mladim ljudima dademo strojeve i motor, rasvijetle im se oči, a rad postaje veselje. Tko radi s veseljem, tome postaje najteži i najzamazaniji rad lagan, dan prekratak, a rad razonoda i praznik.

Sl. 3. Šesnaestogodišnji Veltlinac zeleni na »Aripa« u doba berbe; snažnog rasta, rodan i zdrav
Izostavljeno iz prikaza

Svaki se mora prije ili kasnije odlučiti, jer se tok razvitka ne može zaustaviti. Kod starog načina, vinogradar je rob svog posjeda, a svoj posao obavlja zato jer mora. Obično takvi vinogradari vole vino više, nego vinograd, a to se često svršava kobno. Oni ne će pomoći, da se vinogradarstvo ni za idućih sto godina pomakne za korak dalje, jer im manjka volja (oduševljenje) za rad.

Vinogradar budućnosti mora biti takva kombinacija duševnog i fizičkog radnika, koja čini život zanimljivim. Vinogradar mora znati ne samo čitati, pisati, računati, već i rezati, vezati, okopavati i prskati; on mora istodobno biti i liječnik svog vinograda, mora uzdržavati i popravljati svoje strojeve, a lakše će uspjeti u životu, ako razumije nešto i o nacionalnoj ekonomiji. Mladi vinogradari treba da su sasvim drugačije izobraženi, nego dosada. Apsolvent jedne vinogradarske škole, mora da je već u školi izobražen kao upravljač automobila i traktora, mora znati položiti vodovod, popraviti električni vod; mora znati izvesti analize zemlje, impregnirati drvo, baratati s buradima i podrumskim uređajima; mora poznavati osnovne pojmove građevinarstva, izmjere zemljišta, stolarstva i bačvarstva; ukratko, mora da bude svestrano naobražen, ako želi postići u životu neke prednosti.

Konačno se ne smije zaboraviti, da je vinogradarstvo teško zvanje. Radiona vinogradara nalazi se pod vedrim nebom, stoga je izložena svim nepogodama prirode, a još su veće poteškoće, koje mu dolaze od drugih ljudi. Slabe cijene i lošu prođu vina nije u stanju sam savladati. Udruživanje vinogradara u zadruge i suradnje s vinarskim poduzećima, mogu jedino pomoći.

Glavno načelo treba da je nastojanje, da se vinogradaru osigura mogućnost opstanka. Najbolje sredstvo da se to postigne, je podizanje kvalitete našeg vina uzgojem plemenitih i dobro dozrijevajućih sorata, te pojednostavnjenje i pojeftinjenje proizvodnje.

Zastoj znači nazadovanje

Na pitanje: zašto je vinova loza uzgajana tisućama godina na kolju, možemo vrlo lako odgovoriti. Naši preci nisu mogli s onim materijalom i pomagalima, koja su im stajala na raspolagan)u, izrađivati jeftiniju i prikladniju opremu. U starom vijeku nije bilo ni čavala, ni žice, pa i u srednjem vijeku bilo bi željezo preskupo. Najjednostavnija i najjeftinija oprema bila je drveno kolje, koje je uz slamu za vezanje bilo raspoloživo u svim vinorodnim zemljama. Međutim, na jednom kolcu ne može se smjestiti veći broj mladica, najviše osam kod velikolisnih, a deset kod malolisnih sorata: Posljedica je smanjenje razmaka čokota. Povrh toga došli su stari vinogradari do zaključka, da se postižu veći prinosi, ako se samo mali broj mladica veže uz jedan kolac, ali zato upotrebi veći broj kolaca; to je bez sumnje bilo ispravno. Često nailazimo na stare vinograde, u kojima danas još stoje dva čokota na )ednotn četvornom metru, to znači 20.000 čokota po hektaru. Ovaj sistem mogao se održati, dok je stajalo na raspolaganju dovoljno radne snage.

Sl. 4. Vinogradi na kolju kod Rohrendorfa
Izostavljeno iz prikaza

Bitna je pak razlika između starih vinograda, koji su se pomlađivali povaljivanjem i vinograda, u kojima se sade cjepovi. Povaljivanjem čokoti su međusobno povezani; oni tvore jedan veliki suvisli sistem korijena, koji se kadšto prostire na sto i više četvornih metara kako je to ustanovljeno otkapanjem starog žilja. U takvim nasadima, nastalim povaljivanjem, nisu čokoti neka samostalna bića, već tek izdanci jednog velikog sistema korijena, koji se prostire pod zemljom. Prema tome se kod sadnje cjepova radi o nečem sasvim drugom, nego kod starih nasada, koji su se pomlađivali povaljivanjem. Ako se, dakle, kod novosadnje cjepovima zadrži stari sistem i razmaci, znači, da je nastalo nešto sasvim novo, što ne pruža naročite prednosti za vinogradarstvo. Samo površan motrilac potpuno je previdio podzemnu povezanost žilja i mogućnost spremanja pričuvnih tvari i drugih povoljnih okolnosti. Nasadi sa cjepovima donijeli su, dakle, mnoga neugodna iznenađenja.

Prvi cjepovi, sađeni u Austriji na razmake od 60X80 cm, nisu bili dugog vijeka. Nešto širi nasadi, u kojima je čokotima stajao na raspolaganju prostor od 1 m2, održali su se već mnogo bolje, iako je na mjestima, gdje je tlo lošije, ili na rubovima obronaka, bilo još mnogo ispada.

Žičana oprema mogla se primijeniti tek proizvodnjom jeftine i pocinčane žice. Razmaci redova od 1,20 do 1,30 m, a u nekim krajevima i veći, bili su uzroci znatnog oporavka čokota.

Sl. 5. Dvanaestogodišnji Muller-Thurgau na »Aripa«. Iduća slika pokazuje tlo, na kojem se proizvodi takva rodnost
Izostavljeno iz prikaza

Sl. 6. U takvu kamenitom tlu posadio sam više od 30.000 m2 visokih kultura. Svaka niska i uska kultura bila je ovdje nemoguća
Izostavljeno iz prikaza

Prilikom jednog putovanja kroz Mađarsku i Jugoslaviju, vidio sam jedan čokot, koji je imao 60 cm obujma stabla i pokrivao ograncima cijelo dvorište. Po izjavi vlasnika, taj čokot star je nekoliko stotina godina, što kod takvog obujma nije neobično (Op. prev. = takvih čokota na brajdama nalazi se kod nas vrlo često).

Promatranjem tako velikog čokota, nehotice mi se nametnulo pitanje, kako je moguće, da on sam tako odeblja i da doživi takvu starost, dok čokoti u normalnim vinogradima dožive samo 25 do 30, a u rijetkim slučajevima 50 godina. Kod potanjeg razmatranja, uskoro mi je bilo štošta jasnije. Taj jedan čokot mogao je zato postati tako snažan, jer je imao nesmetanu mogućnost za razvitak, nasuprot onom čokotu, koji stoji stiješnjen među drugima i zato vodi tešku borbu za opstanak, osim u prvim godinama. Ova opažanja iskoristio sam, u koliko je to bilo moguće, i kod svojih nasada. Na svaki način htio sam uzgojiti čokote, koji će se i nakon prvih godina moći razvijati tako, da i u starosti od 15, pa i 20 godina pokazuju mladenački rast i živi razvitak mladica. Pri tome postupao sam ovako:

Dakako, nisam mogao primijeniti uske razmake čokota od 80×100, 100×120, ili 100×130 cm, jer je kod ovih razmaka završen mladenački razvitak već u sedmoj do osmoj godini. Stoga sam sadio čokote znatno šire, i to u prvim, većim nasadima iz god. 1929. na razmak redova od 1,20 m, a počevši od god. 1936. u razmacima od 3,50X1,20 m. Kod ovog posljednjeg razmaka reda pružena je čokotu mogućnost punog razvitka do desete godine. I povrh toga moguće je, da se čokot nešto povećava, tako da je sa dvadesetom godinom potpuno razvijen. Najstariji vinogradi, koji su DO toj metodi uzgojeni, imaju sada 20 godina i pokazuju snažan razvitak drva i vrlo veliku rodnost, iako stoje na vrlo kamenom i mršavom tlu. Tlo je mjestimice tako loše, da bi bilo bezizgledno na tom mjestu primijeniti usku sadnju.

Iskušani su i drugi razmaci redova, i to 1,50 m, 1,80 m, 2,00 m i 2,50 m, ali se ti razmaci u toku godine nisu pokazali povoljnima. Oni su nakon 5 do 12 godina iskrčeni. Kasnije obrazložit će se, zašto nisu bili prikladni. Preostali su razmaci redova od 3,00 do 3,50 m. Najprikladniji bio je, u većim nasadima, razmak od 3,50 m.

Uporedimo sada izglede uske i široke kulture: Prinosi bit će u uskim nasadima do pete godine vjerojatno viši, pošto na jedinici površine stoji znatno veći broj čokota. Kod 3,50 m razmaka redova i 1,20 m razmaka čokota, stoji 2.400 čokota na 1 ha. U normalnom nasadu uz kolac stoji 10.000, a u normalnom nasadu sa žičanom opremom oko 7.000 čokota.

Kod visokog uzgoja smjestio sam, dakle, samo jednu četvrtinu, odnosno jednu trećinu broja čokota. Iskustvo je pokazalo, da prinosi kod širokih nasada u prvim godinama nisu ni izdaleka tako nepovoljni, kako bi se moglo predvidjeti po omjeru broja čokota. Naime, zbog široke sadnje razvijaju se mladice već u trećoj ili četvrtoj godini mnogo snažnije; zato su prinosi mojih nasada u četvrtoj godini zaostajali za onima normalne žičane kulture, približno za jednu trećinu, dok su u petoj godini bili prinosi takoreći već izjednačeni. Svakako je praksa pokazala, da široki nasad može počevši od šeste godine konkurirati svakom uskom nasadu,

Kako stoje stvari u usko sađenom vinogradu nakon šeste godine?

Pošto je u tom roku na kolju ili na žici polučen puni broj mladica, to će se u idućim godinama rezati također na isti broj pupova. Čokot tada nema više neku spomena vrijednu mogućnost razvitka. Kod 1 m2 prostora po čokotu iskoristili smo, dakle, kod većine sorata sa 8 mladica raspoloživo mjesto na kolcu potpuno; u šestoj godini uzet će se opet 8 mladica, ii sedmoj 8, u osmoj 8 i t. d. Koga može začuditi, ako to jednog dana postane čokotu preglupo, i ako obustavi svoj mladenački razvitak. Činjenica je, da takoreći svi mladi nasadi počevši od desete godine lagano, ali sigurno nazaduju. Oni će to brže nazadovati, što im je u doba mladosti dodavano više umjetnog ili stajskog gnoja.

U tom pogledu potrebno je, da se jednoć ozbiljno kaže ovo: Prenesimo se malo u prilike vinove loze. Zašto ona zapravo raste, zašto donosi plod? Većina ljudi si uobražava da to čini zato, jer mi želimo jesti grožđa, ili piti vina. Kao što si i neki seljaci uobražavaju, da su krave samo zato stvorene, da Ijudi mogu piti mlijeka. Krava daje mlijeko zato, da hrani tele; ako kod toga preostane i za čovjeka, onda to, doduše, može biti za nas važno, ali kravi je to sasvim svejedno. Ako naši čokoti donose grožđa, dešava se to samo zato, da osigura svoje naslijeđe. Naši preci odabrali su od mnogih vinorodnih sorata, koje je proizvela priroda, one, koje oko sjemenka sakupljaju što više, što slađi i aromatičniji sok; čovjek iskorišćuje, dakle, stanovite osobine vinove loze. Čokot podnosi nasu »kulturu« samo tako dugo, dok kroz to ne trpe njegovi vlastiti interesi. Po stanovištu čokota važno je samo održanje vrste i njegova života, sve drugo za njega je nevažno. Samo ako uvijek vodimo o tome računa i ako sav naš rad tome prilagodimo, uzgojit ćemo znažne i rodne čokote; postupajući na protivni način, propast ćemo zajedno sa čokotima. Ako, dakle, ugine jedan čokot sa 20, 25 ili 30 godina, onda to nije njegova krivnja, jer bi na prirodni način mogao živjeti i nekoliko stotina godina; upropasćen je prije vremena samo zkog nase »kulture«.

Jeste li već kadgod razmišijali, zašto vaši čokoti na brajdama ili u dvorištima na zidovima postaju tako ogromni? Oni se rijetko kada gnoje ili zalijevaju; stoje u suhom tlu, zaraslom travom i korovom, a često je još i pokriveno betonom ili kamenim pločama. Usprkos tome razvijaju se bolje od naših »vinogradarskih čokota«, rode svake godine, narastu veliki i moćni, ne trpe mnogo od suše ili radi pomanjkanja gnojiva, a dosežu visoku starost. Prema tome im manjka mnogo toga, što u vinogradu smatramo neophodno potrebnim: obradu tla, gnojenje, ljetne poslove na zelenim dijelovima. Ako na ovim velikim čokotima provedemo samo suzbijanje bolesti i štetnika i rez, možemo računati svake godine s dobrim prirodom. Da naši čokoti u vinogradu rode isto tako redovito, ne bi vinogradari nikada trpjeli oskudice. Ako, dakle, kažu, da čokot traži mnogo rada, onda ovi veliki čokoti dokazuju sami po sebi, da to ne stoji. Vinogradar si pravi, doduše, silu posla sa čokotom, ali to čokotu često više škodi, nego koristi. Da tome nije tako, morali bi ovi, po svim pravilima umjetnosti uzgajani »vinogradarski čokoti« biti zdraviji, snažnijeg rasta i rodniji od onih velikih čokota na brajdama i zidovima kuća. Začudno je samo, da iz ovih saznanja, koje su sigurno već mnogi ljudi spoznali, nisu već odavna stvoreni nužni zaključci; pogotovu, kad nam već više od 50 godina stoje na raspolaganju potrebna sredstva; od tada ima u izobilju drva, stupova i žice.

Količina rodnog drva raste kod širokog razmaka, i to, naravno, ne samo po čokotu, već i po jedinici površine. To će na prvi pogled možda izgledati nevjerojatno; međutim, ako bolje promislimo, morat ćemo priznati, da će jedan snažan čokot mnogo lakše podnijeti klimatske promjene, nepogode, bolesti i druge teškoće. Korijen snažnog čokota prodire mnogo dublje u tlo, on dakle iskorišćuje i one slojeve, koje usko sađenom čokotu ne stoje više na raspolaganju.

Proveo sam brojenje i ustanovio količinu rodnih mladica na jedinici površine.

Stari vinogradi na vlastitom korijenu imali su između 4 i 6,5 mladica po 1 m2; cijepljeni vinogradi u punom razvitku, uzgojeni na kolju, 6 do 7,2.

Vrlo snažne, mlade novosadnje na žici, imale su 10,5 mladica po 1 m2. Pritom valja uzeti u obzir, da se kod uske sadnje tako visoke količine mladica mogu polučiti samo do osme godine, a da se kasnije ta količina ne može održati. Svijetlo, zrak i voda nedostaju, ako želimo trajno postizavati tako visoku količinu mladica u usko sađenim vinogradima. Pokazuje se zanimljiva činjenica, da je količina mladica toliko manja, koliko je sadnja uža. Sveopća sposobnost čokota, preračunano na jedinicu površine, povisuje se, dakle, zajedno s njegovim životnim prostorom i s opsegom njegova razvitka; ova je okolnost razumljiva, ako pomislimo na naše velike čokote na brajdama i zidovima.

Po najnovijem brojenju polučio sam u jednom 14-godišnjem vinogradu, sađenom u razmacima 3,50X120 m, 12 mladica, a na dobrom tlu i 14 mladica na 1 m2. To znači, dvostruko kao u uskim nasadima, a također i više, nego u najljepšim i najboljim nasadima s niskom žičanom armaturom. Međutim, za prinos nije važna samo količina dobro sazrele rozge, već i njihova rodnost. I u tom pogledu vršena su prebrojavanja. Stari, necijepljeni nasadi, koji kod nas pomalo nestaju, imali su po jednoj mladici 0,9 grozdova, a novi nasadi u dobrom rodu 1,2 grozda. Kod ovih istraživanja radilo se isključivo o Veltlincu zelenom.

Visoko uzgojeni čokoti imali su na istom položaju 1,6 grozda po jednoj mladici; to znači praktički, da su na dvjema mladicama bila tri grozda. Mali grozdići, ili oni s nekoliko boba nisu pritom uzeti u obzir. U istom omjeru bio je i prinos.

Uski i niski nasadi Veltlinca zelenog dali su u četirigodišnjem prosjeku:

• u starim kulturama 4.800 1 šire na i ha
• u novosadrtjama 6.160 1 šire na i ha

Naprotiv, dao je jedan visoki nasad, tada

• u starosti od 6-10 godina, od iste sorte 8.400 1 šire na i ha
• Najbolji visoki nasad dao je u god. 1944. 15.200 1 šire na i ha

Usprkos velikom prinosu zaostala je sadržina šećera kod visokog uzgoja, prema službenoj konstataciji, samo za 0,8% šećera po Klosterneuburškom mjerilu, u usporedbi sa susjednim necijepljenim nasadom Veltlinca zelenog, koji je dao oko 8.000 1 na 1 ha.

Razumljivo je, da se tako visoki prinos nije mogao održati stalno. Tadanja velika potražnja konzumnih vina, po sveopće propisanim cijenama, bila su povod, da je bila unosnija proizvodnja velike količine jeftinih vina. Stoga sam nasade rezao toliko na rod, koliko su baš još podnosili. Kod sadanjeg stanja tržišta, reže se opreznije i vise na kvalitetu, a to je u dugogodišnjem prosjeku za čokote i bolje. Potpuno sazrijevanje grožđa postiže se u dobrim godinama, ako Veltlinac zeleni, Riziing rajnski i Miiller-Thurgau d,aje 1 kg grožđa na 1 m2. Srednje berbe istih sorata daju 8.000 kg na 1 ha. Međutim, moji novi nasadi još nisu u punom rodu, tako da se mogu ubuduće nadati nešto većim prinosima uz održanje kvalitete.

Uski nasadi uz kolac i na žici mogu u vrlo povoljnim prilikama također dati vrlo visoke prinose. Povoljne vremenske prilike u doba cvatnje i dobre razdiobe oborina bile su god. 1946. uzroci berbe, koja se ne će tako skoro ponoviti. Sve sorte dobro su ocvale u ondašnjim tropskim vremenskim prilikama, a najsakriveniji grozdić imao je velike, potpuno dozrele bobe. U toj godini dali su mnogi nasadi na kolju rekordne prinose, to jest 16.000 do 17.000 litara šire na 1 ha. Nažalost, ovakvi su prinosi vrlo rijetki.

Dosadašnji su rezultati berba visokih kultura, u prosjeku zadnjih deset godina, ne samo nešto veći, već i jednomjerniji; a to je i njihova najveća prednost. Kad drugi malo beru, onda je srednja berba dvostruko toliko vrijedna, jer je vino u godinama velikih prinosa jeftino i teško se prodaje.

Zašto kod uskih razmaka nije moguće povećati broj mladica i primijeniti obilniji rez? Zato, jer su usko sađeni čokoti, prije svega, suviše zavisni jedan od drugoga; kao da stoje u jednom malom loncu, u kojem nema dosta hraniva i vode za proizvodnju većeg broja mladica i grožđa. Ovaj lonac je povrh toga prilično plitak, jer žilje slabih čokota ne može prodrijeti tako duboko u zemlju, kao kod jakih čokota. Prodiranje žilja vrlo je različito, prema vrstama tla. Uglavnom se može uzeti, da jedan snažan čokot, koji nosi četrdeset mladica, u poredbi sa čokotom sa deset mladica, može iskoristiti tlo u dvostrukoj dubljini, a možda i na 3 do 4 m. Ako računamo tlo u kubnim metrima, izgledat će stvar po prilici ovako: Čokot, kome stoji na raspolaganju samo jedan četvorni metar, iskoristiti će tlo samo na dubljini od jednog metra. Njemu, dakle, stoji na raspolaganju jedan kubni metar. Drugi, s razmacima od 3,50X1,20 m ima 4,2 m2, a iskorišćuje tlo na dvostrukoj dubljini, to jest u 8,4 kubnih metara tla. Nije, dakle, nikakvo čudo, ako, preračunano na četvorni metar, ima veći broj mladica, a time i veći prinos.

Navedene brojke o dubinskom djelovanju žilja su samo približne, jer o tome nisu izvršena mjerenja; imao sam prilika, da na odronima, kao i na ispranim zemljama zbog jakih pljuskova, kontroliram prodiranje žilja u dubljinu. Žilje jednog šestgodišnjeg čokota na obronku prodrlo je 4,50 m duboko. Tako duboko žilje nisam još nikada našao kod usko sađenih čokota. Prilikom iskopa jednog bunara ustanovljeno je kod osamgodišnjih čokota, sađenih na razmak redova od 3 m (Frankinja na Kober 5BB), da je korijenje prodrlo 6 m duboko u tlo. To nije bilo neobično, jer se radilo o dobroj humusnoj crnici.

Moralo bi se tek pokusima ustanoviti, da li duboko žilje služi za primanje hranjivih tvari, ili možda samo za opskrbu čokota vodom. Nekoj svrsi moraju služiti na svaki način, jer ih čokot inače ne bi pružao u takve dubljine. Stojim na stanovištu, da čokot najbolje sam zna, gdje treba razvijati svoje žilje; stoga žilje nikad ne režem, bez obzira da li se nalazilo plitko ili duboko u tlu, izuzevši ono, koje izbije iz plemke (branduse).

Ako, dakle, u uskim nasadima nije moguće pojačati rodnost i razvitak čokota, pošto u šestoj ili sedmoj godini dosegne svoju kulminaciju, mora se provesti prikraćivanje, jer zastoj znači nazadovanje. Ako se čokot ne može širiti nadzemno, zašto bi onda dalje razvijao svoj korijenski sistem? Takav luksus si priroda ne može priuštiti. Zilje otvrdne, to znači, ono ostari i gubi sposobnost razvitka sitnih žilica, a time i sposobnost pomlađivanja. Ako promatramo stare necijepljene nasade, moći ćemo uvijek ustanoviti potpuno pomanjkanje sitnih žilica, osim nekoliko žilica u gornjim slojevima tla. Razvilo se nekoliko jačih korijena s dosta debelom i tvrdom korom, kojima se već na prvi pogled vidi, da su odavna izgubili sposobnost mladenačkog rasta. Ono razvija sitne žilice samo onda, ako je na bilo koji način ozlijeđeno; inače leži desecima godina nepromijenjeno na zemlji i prima hraniva samo u dovoljno velikim koncentracijama. Ono, dakle, ispunjava svoju dužnost koliko može; održava čokot, doduše, na životu, ali mu više ne može pružiti mogućnost za daljnji razvitak. To su baš oni jedva vegetirajući čokoti, kod kojih se najčešće pojavljuju znaci propadanja; znaci, koji se ne pojavljuju kod čokota u razvitku.

Izvadio sam takve 20 god. stare oslabljele čokote i presadio u dobro tlo. Pritom sam doživio, da su se oni u roku od par godina opet lijepo oporavili, ukoliko su i inače bili zdravi; manjkala im je mogućnost razvitka. Tko dakle želi ovakve čokote još neko vrijeme održati na životu, neka ih pomladi tako, da ostavi samo dvije do tri mladice, a onda da ih ponovo izgrađuje. Početni mladenački razvitak ne će se, doduše, više pokazati, ali se u povoljnim okolnostima može život takvog čokota produljiti približno za deset godina. Često su stari nasadi, koji se pričinjaju kao da su u stanju propadanja, određeni za krčenje, a prije toga ih vlasnik još reže »na mrtvo«. U mnogim slučajevima su takvi na »smrtni rez« osuđeni nasadi opet ponovo pokazali dobar razvitak drva. Na primjer, ja sam ovakav nasad šest godina za redom rezao »na mrtvo« i nakon toga morao spoznati, da stvarno nisu mogli biti uništeni. Bilo je jasno dokazano, da je taj nasad bio u prošlim godinama stalno prekratko rezan, te se zato nije mogao razvijati. Tek kad mu se pružila mogućnost razvitka, svaki je čokot nanovo oživio i branio se protiv svih napadaja.

Svrha mojih razlaganja jest ta, da pokažem, koliko su se naši načini kulture vinove loze udaljili od prirode, te kakve su posljedice, ako se više radi rukom nego mozgom. Međutim, potrebno je istaknuti, da i promišljeni rad vodi samo onda do cilja, ako se polazi s ispravnog gledišta. Kod starog načina vinogradarenja današnje stanje nesumnjivo je takvo, da nam manji ili veći ispravci sistema ne mogu više koristiti na dulje vrijeme. Ako je tome tako, moramo promisliti, da li je možda bolje, ako počnemo sasvim iznova. Međutim, sama izmjena visine uzgoja malo će pomoći. Želimo li udovoljiti svim zahtjevima, ne ćemo izmijeniti samo visinu uzgoja i razmake sadnje. već ćemo nanovo odabrati i sorte vinove loze i podloge, jednom riječju sve, što treba prilagoditi novom načinu vinogradarenja.

Sl. 7. Četrnaestogodišnja visoka kultura. Sauvignon na »Aripa«. Razmaci 3,50 X 1,20 m; visina kordonca 1,25 m. Trostruka podjela čokota nastaje sama od sebe. Jedna trećina drži se opreme, druga trećina visi na lijevu, a treća na desnu stranu
Izostavljeno iz prikaza

Nije mjerodavno, da li se novi sistem nekom vinogradaru pričinja lijepim ili ne. Takav novi sistem zadržat će svoju trajnu vrijednost samo onda, ako se provede dosljedno u svakom pogledu. Pritom su temeljni principi jednostavnost, jeftinoća i da odgovara svrsi.

Novi stablasti uzgoj vinove loze izmjenjuje gotovo sve, na što smo dosada bili navikli, a štošta se i potpuno mijenja. Tako smo, na primjer, često slušali, da se djelomičnim uklanjanjem zelenih dijelova pogoduje rodnosti čokota. Kod novog sistema je upravo obratno. Ovom se načinu mišljenja vinogradari teško prilagoduju; naime da se jednim propustom može postići veći uspjeh. Oduvijek je vrijedilo mišljenje, da se veći prinosi postižu samo povečanjem učinka rada ili primjenom novih sredstava.

U prvo vrijeme uvijek zadaje poteškoća, kad se radi o tome, da se u vlažnim i kišovitim godinama ne priječi rast korova i ne obavljaju nikakvi radovi na zelenim dijelovima. Često su me uvjeravali, da ne mogu gledati tako »podivljale« nasade, a mnogi je praktikant htio čokote poljepšati, trpajući mladice među žice. Kad sam te mladice opet oslobodio, bilo je malo njih, koji su se dali uvjeriti, da baš viseće mladice, koje su se mogle slobodno kretati, potpomažu rast i rodnost čokota.

Opisujući različite radove onako, kako ih vršim u svom pogonu, svijestan sam, da će samo malo njih biti u mogućnosti služiti se istim sredstvima. Stoga se svaki mora ravnati prema vlastitim mogućnostima. Glavno je, da se postigne svrha, a to je postava nasada, koji odgovaraju potrebama i štede radnu snagu. Štednja radne snage nije potrebna radi nekog prirođenog komoditeta, nego iz uviđavnosti, da će samo onaj izdržati konkurenciju, koji s jednakim radom poluči veći uspjeh.

Spremanje grozđa

Ljubitelji grožđa tuže se, da se ovo odlično voće može uživati samo nekoliko mjeseci. Nažalost, veći dio sorata za vino (moštenice) nije prikladan za spremanje. Zobatica ili stolno grožđe mora imati dosta velike bobe, rahli grozd, debelu kožicu; osobine, koje rijetkokad posjeduju naše sorte za vino. Odavna razvila su se, dakle, dva različita smjera uzgoja. Uzgajatelji zobatica pazili su više na vanjski izgled i na izdržljivost; kod vinskih sorata gleda se više na okus i sadržinu šećera. Zato su naše sorte za vino, doduše, mnogo manje ugledne od zobatica, ali znatno aromatičnije. Gustoća grozdova uzrok je vrlo male izdržljivosti kod spremanja.

Postoje različita sredstva, da se grožđe održi nekoliko mjeseci. Važno je, da se grožđe, određeno za spremanje, vrlo pomno odabire u vinogradu. Ono ne smije imati ni jednu trulu ili ozlijeđenu bobu, ne smije biti zablaćeno zemljom, niti pokazivati ostatke sredstava za prskanje; ukratko, ono mora biti besprijekorno u svakom pogledu. Mora se oprezno odrezati i odmah staviti u otpremne sanduke, iz kojih se vade tek kod prodaje. U sanducima nalazi se materijal za pakovanje; na primjer, usitnjeni treset, brašno od pluta, odresci papira, ili koji drugi mekani materijal. Grožđe se oprezno slaže i prekriva slojevima materijala za pakovanje. Sanduci ne smiju biti viši od 20 cm, jer se inače grožđe u donjem redu previše pritište. Materijal za pakovanje mora biti sasvim suh. Ako je usto i sterilan, povećaje se znatno i izdržljivost. Grožđe, koje je na taj način spremljeno u prozračnim spremištima kod 0 do 5°C, može se dobro održati do tri mjeseca.

Pritom grožđe jedva izmijeni izgled, a rijetkokad trune; jedino se pomalo, ali stalno, smanjuje sadržina šećera. Što je niža temperatura spremišta, to su manji gubiti šećera, a grožđe se održi dulje vremena. U hladnjačama s temperaturom oko 0 stupnjeva, može se ono održati šest mjeseci i dulje, a da ne izgubi mnogo od svog ugodnog okusa.

Najviše se mora paziti, da je grožđe već u vinogradu dobro uloženo u sanduke. Ako je jedna jedina boba zgnječena ili otrgnuta od stapčice, može se pojaviti plijesan, koja vrlo brzo prelazi na druge bobe (osobito siva plijesan), pa i na cijeli grozd, ako spremište nije hlađeno.

Često se grozdovi režu zajedno s komadićem rozge i stavljaju u čašice s vodom. Takvo grožđe mora se također spremati u suhim, prozračnim prostorijama. Ovaj način ne može se primijeniti u većem opsegu, jer otprema takvog grožđa zadaje znatne poteškoće.

Smatra se, da su za spremanje najprikladnije ove sorte: Plemenka bijela i crvena, Muškatna Plemenka, Muškat Ottonel, Kraljica vinograda.