Među tri vrste kesa koje će prema tom predlogu moći da se upotrebljavaju na tržištu našle su se i kompostabilne kese od biopolimera, za koje ni u Srbiji niti u okruženju ne postoje ni sirovina ni postrojenje za njihovu razgradnju
Nacrt novog pravilnika o plastičnim kesama, koji je prosleđen Ministarstvu za zaštitu životne sredine, već je izazvao polemike u javnosti i jednu, čini se, ozbiljnu nelogičnost.
Među tri vrste kesa koje će prema tom predlogu moći da se upotrebljavaju na tržištu našle su se i kompostabilne kese od biopolimera, za koje ni u Srbiji niti u okruženju ne postoje ni sirovina ni postrojenje za njihovu „razgradnju” (kompostiranje), upozorili su iz Udruženja plastičara Srbije. Ovakve kese, napominju, nisu biorazgradive u prirodi dok se ne kompostiraju, što praktično znači da bi prvo trebalo da budu sakupljene sa otpada, a onda poslate u najbliže industrijske pogone, koji se nalaze – u Italiji.
Dušan Stevanović, predsednik Udruženja plastičara Srbije, čiji su članovi i proizvođači kesa, kaže da je ovo udruženje učestvovalo u izradi pravilnika zajedno sa stručnjacima i uz podršku Privredne komore Srbije.
– Ovaj pravilnik na prvom mestu služi da odgonetne nejasnoće i da javnosti, inspekciji i trgovcima pojasni koje vrste kesa će moći da se nađu na tržištu – kaže Stevanović i dodaje da je na prvom mestu predviđeno da to budu polietilenske kese, za koje svi znamo i koje se godinama koriste. Takođe, tu su i one kojima se dodaje jedan odsto aditiva za bržu okso-biorazgradnju u prirodi, kao i kompostabilne kese, za koje ovo udruženje smatra da su loše rešenje po ekologiju, domaće proizvođače, ali i građane, jer će biti znatno skuplje.
– One se prave od materijala novije generacije a forsira ga samo jedan italijanski proizvođač ovih granulata u Evropi. Naš stav je da je ovo ubedljivo najgore rešenje. Osnovni problem je to što Srbija nema domaćeg proizvođača granulata za tu vrstu kesa. S druge strane, imamo „Petrohemiju” iz Pančeva, za koju se traži strateški partner. Niko od domaćih proizvođača nema ozbiljnu tehnologiju niti obučenu radnu snagu za proizvodnju kompostabilnih kesa – naglašava Stevanović.
Gledano sa aspekta ekologije ima mnogo nedoumica i različitih informacija o razgradivosti ove vrste vrećica koje se prave od biopolimera.
– One se u prirodi ne mogu razgraditi samostalno, već zahtevaju takozvano kompostiranje. Industrijsko postrojenje u kojem bi to moglo da se radi nema ni Srbija niti bilo koja država u okruženju. Najbliže postrojenje je u Italiji. To znači da kada bi takve kese ušle u masovnu upotrebu i našle se u prirodi, a tamo bi ostale večno – ističe naš sagovornik, dodajući da je kompostiranje složen proces koji zahteva strogo kontrolisane uslove. Takođe, kad je reč o potrošačima, to bi, kaže, bio veliki udar na budžet, jer su ovakve kese tri do četiri puta skuplje od ostalih.
Upitan koja je verovatnoća da će trgovci forsirati ovu vrsta kesa i da će se masovnije upotrebljavati, Stevanović odgovara da je pitanje ko će u državi donositi takvu odluku.
– Već imamo pad od 30 do 40 odsto i nama je jasno da tako mora da bude. Ali cilj nam je da se donesu realne odluke i da se zadrži što više radnih mesta. Tržište je slobodno i ne može biti diskriminacije, a pravilnik definiše šta se sve na njemu može naći. Mi ne znamo zašto neko forsira kompostabilne kese, ali je stav našeg udruženja da je to ubedljivo najgore rešenje – ističe Stevanović i naglašava da u Srbiji ima oko 200 firmi koje se bave proizvodnjom plastike, a pogrešnim odlukama i protežiranjem tehnologije koja kod nas nije zastupljena bilo bi ugroženo oko 5.000 radnih mesta.