Svaka promjena okoline, u kojoj životinja živi, zahtijeva privikavanje organizma na tu promjenu. Normalna funkcija pojedinih tkiva, organa i cijelog organizma zahtijeva stanovite uvjete, nužne za svoj opstanak. Životinje su prisiljene udisati zrak iz svoje neposredne okoline, primati izvana hranu i vodu. U neposrednu okolinu izdišu već upotrebljeni zrak i izlučuju za organizam nepotrebne i štetne tvari nastale u toku životnih procesa. Organizam je kadar, da regulira te međusobne odnose do određene granice, t. j. može se priviknuti na stanovite promjene u okolini, ako nisu prenagle, odviše jake ili dugotrajne, Ako su te promjene međutim iznenadne, jake ili dugotrajne i ako se mnogo razlikuju od normalnih uvjeta, organizam se ne može prilagaditi. U takvu slučaju ne mogu više normalno funkcionirati pojedina tkiva i organi, a životinja obolijeva.

Uzrok obolijevanju životinja mogu biti promjene okolnog zraka s obzirom na fizička svojstva zraka (temperatura, stupanj vlage u zraku, zračne struje), ili s obzirom na njegov kemijski sastav (različiti plinovi). Uzrok bolesti može nadalje biti loša, pokvarena hrana, nezdrava ili prehladna voda, vlažno tlo, pa mikroorganizmi, koji u takvoj hrani, vodi ili tlu nađu povoljne uvjete za život, dospiju li odatle bilo kojim načinom u organizam životinje, mogu izazvati bolest.

Zbog svega toga je potrebno pozabaviti se osnovnim faktorima okoline i njihovim utjecajem na životinjski organizam kako u pozitivnom, tako i u negativnom smislu. Treba forsirati one faktore, koji pozitivno utječu na zdravlje životinja i jačaju njihovu otpornu snagu, a na mogući minimum svesti one faktore, koji djeluju štetno i pogoduju nastajanju bolesti. Ali ni to još nije dovoljno. Treba budno nadzirati Ijude, koji se stokom bave, jer o njihovoj upućenosti, svijesti i revnosti u suštini zavisi naš uspjeh. Njih treba učiti, ispravljati i pravilno im tumačiti određene pojave, pa objašnjavati njihova iskustva iz praktičnog rada. Treba isticati, bilježiti i prenositi uspjeh onih stoćara, koji su uložili trud, okoristili se rezultatima nauke i primjenjivali ih u svome svakidašnjem radu. To je put, kojim treba ići, ako želimo očuvati zdravu stoku i dobiti od nje što veću korist.

Sadržaj

K A Z A L O

UVOD

I. SUNČANA SVJETLOST

Sunčane zrake
Djelovanje sunčane svjetlosti Higijensko značenje svjetlosti

II. ZRAK

Plinski sastav zraka
Dušik
Kiisik
Uigljlični dioksid
Amanijak
Sumporovodiik
Ugljeni monoksid
Vlažnost zraka
Prašina u zraku
Temperatura zraka
Atmosferski pritisak i zračne struje
Oborine
Klima i aklimatizacija

III. TLO

Današnje tlo
Granulometrijski sastav tla
Poroznost tla, volumen pora
Vlaga u tlu
Zrak u tlu
Temperatura tla
Kemizam tla
Mikroorganizmi u tki

IV. VODA

Kišnica
Površinske vode
Riječna voda
Bare i kaljuže
Jezerska voda
Podzemna voda
Opskrba podzemnom vodom
Zabijeni bunari
Građeni bunari Bušeni bunari
Kaptaža izvora
Higijenski zahtjevi na vodu
Temperatura vode
Boja vode
Mutež vode
Vonj i okus
Reakcija vode
Kisik
Ugljioni dioksid
Tvrdoća vode
Organska tvar u vodi
Ukupni dušik
Aiburninoidni amonijak
Slobodni amonijak
Nitriti
Nitrati
Konsumpcija kisika
Kloridi
Željezo
Otrovna tvar u vodi
Plankton u vodi
Kolititar
Poboljšanje vode
Vjetrenje, aeracija
Uklanjanje tvrdoće
Filtracija
Raskužba vode
Značenje vode za organizam životinja
Potreba vode kod životinja
Pojenje životinja

V. OTPADNA VODA

Pojam otpadne vode i procesi koji se u njoj zbivaju
Puštanje otpadne vode u otvorene vodne tokove
Mehaničko čišćenje otpadne vode
Grubo mehaničko čišćenje
Hvatanje pijeska, masti i benzina
Taložnice
Emscherov bunar
Metantank
Biološko čišćenje otpadne vode
Lirigacion-a polja i prskanje
Podzemna irigacija
Filtraciiona polja
Oksidacione gredice
Oišćenje aktivnim muljem
Samočišćenje
Ribinjaci

VI. STOČNE NASTAMBE

Važnost stočnih nastanbi
Izbor mjesta
Građevni materijala
Veličina nastambe
Temelji
Zidovi
Strop
Pod
Kanalizacija
Prozori
Vrata
Ventilacija
Kubatura nastamba
Temperatura nastamba
Konjušnica
Goveđa staja
S v i n j c i
Prostorije z a hranjenje svinja, čuvanje i spremanje hrane
Ovčarnici
Peradnjaci
K u n i ć n j a c i
Veterinarsko zdravstvene zgrade
Veterinarska ambulanta
Izolator
Karantena
S t e l j a
Ispust
G n o j i š t e i gnojmična jama
Gnojište
Gnojnična jama

VII. HIGIJENA PREHRANE

Važnost pojedinih hranjivih tvari u krmivu
Voda
B j e l a n č e v i n a i amidi
Masti
U g l j i k o h i d r a ti
V i t a m i n i
Vitamin A
Vitamin B1
Vitamin B2
Vitamin C
Vitamin D
Vitamin E
Vitamin F
Vitamin H
Vitamin K
Rudne tvari
Značaj rudnih tvari za prehranu radnih životinja
Kalijum
Natrijum
Kalcijum
Fosfor
Magnezijum
Željezo
Bakar
Sumpor
Klor
Kobalt
Jod
Mangan
Cink
Fluor
R u d n a k r m i v a
Koštamo brašno
Precipitat
Vapnenac i kreda
Pepeo od drva
Ugljen od drva
Crvena glina
Kuhinjska sol
Rudne pogače
Različitost u građi probavnih organa i probava
Razdioba krmiva i hranidbene norme
Volutimnozna krmiva
Krepka krmiva
Hranidbene norme
Faktori koji utječu na vrijednost krmiva
Priredba krmiva
Priprema sijena
Brašno od sijena
Trinje i lišće
Priprema slame (parenje, polijevanje vrućom vodom, ovaporenjenje slame)
Priprema pljeve
Priprema zrna
Džibra
Korenjače
Kuhinjski otpaci
H i g i j e n a hranjenja
Gladovanje
Preobilno hranjenje
Prelaz od jedne hrane na drugu
Toplina hrane
Rok pripreme hrane
Čistoća hranilišta
Infekcijia hranom i vodom (a l i m e n t a r n a i n f e k c i ja)
Krmne mikotoksikoze
I n v a z i j a h r a n o m i vodom (alimentarna i n v a z i j a)
Konj
Preživači
Svinje
Perad
Čuvanje krmiva
Prosojivanje krmiva
Miris
Okus
Boja
Struktura
Vlaga
Čistoća
Štetnici životinjskog porijekla u krmivu
Žižak
Brašnar
Moljac brašna
Moljac sijena
Moljac zrna
Grahov žižak
Grinje brašna i sijena
Mjere borbe s tim štetnicima
Higijena pašnjaka i ispaše
Otrovno b i l j e
Bujanje
Bukva
Bunika crna
Čemerika bijela
Đurđica
Gorušica bijela
Repica
Gorocvijet
Gospina trava
Grahor bezlisni ledić
Kaljužnicu
Kiselica mala
Kokotac
Kozlac
Kukolj
Kukurijek
Kukuta
Kužnjak
Lan
Likovac
Lupina
Ljulj
Mak turčinak
Mlječika smrekasta
Mrazovac
Pomoćnica paskvica
Preslica
Pustikara crvena
Različak modri
Resulja
Ricitius
Rosopas
Soja
Suhovrat
Tisa
Trubeljika otrovna
Velebilje
Žanovjet, babji zub
Zabnjak
Djetellinska bolest i fagopirizam
Trovanje biljkama koje stvaraju cijanovo
dičnu kiselinu
B i l j n i p a r a s i t i

VIII. HIGIJENA RASPLOĐIVANJA I UZGOJA

Higijena ždrebne kobile i ždrebeta
Higijena steone krave i teleta
Higijena suprasne krmače i prasadi
Higijena sjagnjene ovce ,i janjadi
Higijena bređe koze i jaradi
Higijena rasplodnih pastuha
Higijena rasplodnih bikova
Higijena rasplodnih ovnova
Higijena rasplodnih nerastova

IX. HIGIJENA MLIJEČNIH ŽIVOTINJA

Higijena mliječnih posuda

X. HIGIJENA TOVA

Tov goveđa
Tov svinja

XI. HIGIJENA TRANSPORTA

XII. NJEGA DOMAĆIH ŽIVOTTNJA

Značenje njege kože
Njega kože konja
Njega kože goveda
Njega kože ovaca
Njega kože u svinja
Njega ekstremiteta
Njega kopita ždrebadi
Nje-ga kopita potkovanih konja
Njega papaka

XIII. HIGIJENA KADNIH ŽIVOTINJA

Ocjena radne sposobnosti konja
Utvrđivanje sile vuče
Vožnja uzbrdo
Brzina kretanja konja
Izdržljivost u radu
Rad za pokretanje vlastitog tijela
Vrsta radova za koje se upotrebljava stoka
Oranje
Drljanj
Košnja i žetva
Rad u transportu
Organizacija i režim rada
Radni dan
Radni volovi
Zaprežnipribor
Ham i njegovi dijelovi
Uzda i njeni dijelovi
Ular
Homut i njegovi dijelovi
Sedlo i samar
Udešavanje homuta i prsnog hama
Udešavanje sedla i samara
Udešavanje uzde
Čuvanje zaprežnog i jahaćeg pribora

XIV. O UVJETIMA NASTAJANJA I ŠIRENJA ZARAZNIH BOLESTI

XV. O MJERAMA ZA SPREČAVANJE ZARAZNIH BOLESTI

Karantena
Neškodljivo uklanjianje lešina
Utilizacioni zavodi
Produkti kod prerade lešina i konfiskata (brašno, mast. klija)
Spaljivanje lešina (jame, peći)
Strvinište
Jame-grobnice

XVI. RASKUŽBA

R a z d i o b a raskužbe p r e m a svrsi i vremenu
njenog izvođenja
Profilaktička raskužba
Stalna raskužba
Zaključna raskužba
Priprema za raskužbu
Razdioba raskužbe prema raskužnim sredstvima
Mehanička raskužba
Fizička raskužba (sunčana svjetlost, sušenje, vatra, vrući zrak, vrela vode, vodene pare)
Kemijska raskužba
Raskužnasredstva
Sublimat Modra galica
Oksidacionasredstva
Klorno vapno
Kaporit
Kloramiin
Kalijcv permanganat Organska srcdstva
Fenol
Krezol i njegove smjesc
Lužine − Natrijeva i kalijeva lužina
Vapno, gašeno i negašcno
Soda
Pepeo
K i s e l i n e
Aparatura z a raskužbu tekućim sredstvima
Plinovi
Klor
Sumporni dioksid
Formaldehid
Raskužba stoenih nastamba
Raskužba u peradarstvu
Raskužba peradnjaka
Raskužba inkubatora
Raskužba jaja
Raskužba kuhinjaka
Raskužba gnoja i gnojnice
Spaljivanje
Zakapanje
Biotermička raskužba gnoja
Raskužba kemijiskim sredstvima
Raskužba transportnih sredstava
Raskužba vagona
Raskužba brodova
Raskužba kamiona i kola
Raskužba mjesta utovara i istovara
Raskužba kod p o j e d i n i h zaraznih b o l e s t i
Svinjska kuga
Slinavka i šap
Zarazna anemija konja
Influencija konja i slične bolesti Vrbanac svinja
Sakagija
Afrička sakagija
Tuberkuloza Bedrenica
Trihofitija
Zarazni pobačaj bruceloza

XVII. DEZINSEKCIJA

XVIII. DERATIZACIJA

Literatura

Pogovor

Čovjek iskorišćuje životinje na različite načine (rasplodne, mliječne i radne životinje, dobivanje mesa, masti, vune i t. d.) a kod toga često ne vodi računa o njihovoj snazi, načinu držanja i prehrane — ukratko o mogućnostima da zadovolje njegove zahtjeve bez štete za zdravlje. Nauka, koja se bavi pitanjima očuvanja zdravlja životinja uz njihovo maksimalno iskorišćivanje, zove se zoohigijena. Ta pitanja su predmet, što ga obrađuje ova knjiga.

I sunčana svjetlost

Sunčane zrake. Sunčana svjetlast izvor je topline i života na Zemlji. Do njezine površine ne dopire sva sunčana energija. Na prolazu kroz atmosferu — zbog oblačnosti, prašine i vodenih para — do sunčanih zraka odbija se (reflektira), raspršuje se u atmosferi ili biva apsorbiran. Količina sunčane energije, koja dolazi do površine zemaljske, to je veća, što zrake padaju okomitije, dakle — što im je put kroz atmosferu kraći.

Do površine zemaljske stižu samo zrake, kojima dužina vala iznosi otprilike 2300—290 m(x, a zrake kraćih valova (200—290 mu) sasvim apsorbira ozon u atmosferi. Biološko značenje te činjenice je golemo, jer time je život na zemlji zaštićen od razornog djelovanja tih zraka, koje bi ga onemogućile.

Sunčani spektar ima prema Kalitimu ovaj sastav:

Dio spektra u procentima
Ultra violetni 299—399 µm Vidljivi 399—769 µm Infracrveni 769—2300 µm
Na granici atmosfere 5 52 43
Na površini zemlje kod visine sunca 39—40° 1 49 59

Do zemaljske površine sunčane zrake dopiru otprilike u ovim količinama:

Duljina vala µm Djelovanje Procentni dio
2300—760 Infracrveno 60
(toplina)
760—400 Svijetlo 39
Ultraviolet
400—290 (kemijsko djelovanje) 1

Osim direktne sunčane svjetlosti za život na zemlji ima veliko značenje i difuzna, rasijana svjetlost. Ona je u stvari raspršena svljetlost, koja zrači od različitih čestica u atmosferi (molekule plinova, vodene pare, čestice prašine i vodene kapi). Za jasnog vremena difuzno zračenje iznosi oko 10% od direktnog sunčanog zračenja, ali je ono znatno uvećano kod oblačnog vremena i može doseći 73% od sunčanog zračenja. Tim putem dolazi na površinu zemlje više svjetlosti kratkih valova negoli dopire direktnim sunčanim zračenjem.

Stanoviti dio sunčane energije dospjevši do zemlje ponovno se reflektira u atmosferu. Više reflektiraju svijetle površine (snijeg), a manije tamne površine (zemlja crnica). Procentni odnos reflektirane zračene energije prema ukupnoj količini sunčane energije dospjele do površine tla zove se albedo. Albedo za sniježne površine iznosi 85%, a za vlažnu crnicu 13%.

Djelovanje sunčane svjetlosti. Kako djeluju sunčane zrake? Ultra crvene zrake apsorbirane u površnom sloju kože uzrokuju zagrijavanje, ali njihovo biološko djelovanje nije poznato. Vidljiva svjetlost prodire u dublje slojeve i kod intenzivnog zračenja može se znatno povisiti temperatura tkiva — za nekoliko stupnjeva. Sama koža kod toga nije jako zagrijana, iako može nastati crvenilo kože zbog hiperemije, a to treba razlikovati od upale. Osim toplinskog djelovanja nije poznato, imaju li te zrake neko biološko djelovanje na zdrav organizam. U vezi s drugim klimatskim faktorima mogu te zrake imati pozitivno djelovanje.

Kod intenziivnog lokalnog zagrijavanja glave i zatiljka, zbog propusnosti kostiju lubanje za zrake duljine vala 600—1000 mµ, može se povisiti temperatura između lubanjskiog oklopa i mozga, a to uzrokuje pojavu sunčanice.

Biološki najdjelotvomije su ultravioletne zrake. One ne prodiru duboko, i biološki procesi izazvani njima odvijaju se u koži. Najviše ultravioletnog svijetla ima ljeti i u jesen, a vrlo malo zimi i nešto više u proljeće. Sadržina ultravioletnih zraka zavisna je o visdni sunca, i najviše ih ima u podne. Kod intenzivnog djelovanja ultravioletnih zraka dolazi do eritema, do upale kože. Najjači eritem izazivlju zrake, kojima je duljina vala 292—305 mtx. Protiv njihova štetnog ajelolvanja organizam se brani Stvaranjem pigmenta, melanina. Neki drže, da pigment ne igra bitnu ulogu, već odebljanije epidermisa, koje omogućuje, da se u tome neosjetljivome dijelu kiože apsorbira više ultravioletnih zraka.

Higijensko značenje svjetlosti. Gsim navedencg neposrednog utjecaja suničaine svjetlosti na organizam poznato je, da sunčana svjetlost ima i povoljan posredan utjecaj. Pcid utjecajem svjatlosti kod slabokrvnih ljuda i životinja, koji prebole stanovitu bolest, pojačano je stvaranje eritrocita, hemoglobina i leufcocita. Nije još utvrđeno, koliko tu pored svljetlosti utječu i drugi meteorološki faktori.

Svjetlost podražuje živčani sustav, disanje je nešto dublje, povećana je sadržina kalcija u krvnom serumu i povećana baktericidna snaga krvi.

Izmjena tvari je življa kod životinja izloženih svjetlosti, one brže rastu i bolje se razvijaju, povrijeđeno tkivo brže i lakše zarašćuje. Pod utjecajem svjetlosti smanji se količina šećera u krvi, a kod dijabetičara i u mokraći. Svjetlost utječe na izmjenu bjelančevina, a to se može utvrditi po uvećanim izlučivanju dušika. Bit će da je to uvjetovano pojačanjem regeneracionih procesa stanica u organizmu.

Poznat je utjecaj svjetlosti na izmjenu rudnih tvari. Pod utjecajem ultravioletnih zraka iz provitamina ergosterina stvara se u koži vitamin D, i time se sprečava pojava rahitisa. Antirahitično djelovanje imaju zrake duljine vala do 313 mg, a zrake duljih valova imaju slabo biološko djelovanje. Dokazano je, da sunčana svjetlost povećava rasplodnu sposobnost životinja. Kokoši izložene utjecaju svjetlosti nesu više jaja. U stočarskoj praksi poznata je činjenica, da su životinje držane u tami manje živahne, slabokrvne i lako obole od rahitisa. Takove su životinje sklone tuberkulozi i drugim bolestima. Njihova je produktivnost znatno smanjena, a mladunčad (počevši od ploda u utrobi matere) slabije se razvija. Životinje pak izložene svjetlosti temperamentnije su, otpornije i produktivnije.

Na kraju treba spomenuti baktericidno djelovanje svjetlosti, naročito ultravioletnih zraka. Najdjelotvornije su zrake duljine vala 270 mm. Glavni nedostatak tih zraka je njihova mala prodornost, pa stoga ne treba precjenjivati baktericidnu snagu snnčane svjetlosti. U čistoj vodi ultravioletne zrake ne prodiru dublje od 1—3 metra. Te zrake mogu prodrijeti kroz pijesak, koji nije deblji od 1—1,5 mm, i kroz sloj sječke, koji nije deblji od 0,5—1 cm. Konačno moramo imati na umu to, da prljavština na prozorima ili mutež u vodi zadržavaju zrake kratkih valova, a mogu ih i sasvim apsorbirati.

Sunčana svjetlost može i štetno utjecati na životinjski organizam. Životinje izložene djelovanju direktne sunčane svjetlosti lako obole od već spomenute sunčanice. Pojavi sunčanice može pogodovati napciran rad ili transport životinja u otvorenim kolima. Kod hranjenja nekim krmivima (heljda, djetelina) može na nepigmentiranim diijelovima kože doći do upalnih promjena (fagopirizam), no o tome će biti govora kasnije.

Štetno može biti i naglo izlaganje životinja svjetlosti, jer su zamijećeni znakovi poremećaja u općem stanju organizma. Umornost, koja se javlja kao posljedica proljetnoig sunca, zacijelo je posljedica djelovanja i drugih meteoroloških faktora. Osim toga se smatra, da tu igra određenu ulogu i nestašica vitamina, prije svega vitamina C. Pod utjecajem svjetlosti, a zbog pojačane izmjene tvairi povećana je i potreba za vitaminima, jer njih ima u hrani najmanje baš pred kraj zime.

Prema sunčanoj žegi naročito su osjetljive ovce, svinje i kunići. Manje su osjetljivi konji i goveda, Ovce i svinje ne smiju se po sunčanoj žegi tjerati na udaljenije pašnjake, jer bi lako uginule od paralize srca ii plućne kongestije. U to je vrijeme ujedno najveći broj muha, koje uznemiruju životinje. Kimićima mora biti omogućeno, da se za vrijeme žege sakriju u sjenu. Stoga je važno, da se životinjama za vrijeme ljeine žege stvori mogućnost, kako će se zaštititi cd štetnog djelovanja sunčane žege, a to se postiže gradnjom nadstrešja na pašnjacima i ispustim-a.

Ako direktna sunčana svjetlost udara životinjama neposredno u oči, mogu one čak i oslijepiti zbog prejakog -nadražaja. Upravo zbog toga se i traži, da sunčana svjetlost u nastamibama za stoku udara životinjama ne u oči, već iza njihove glave.

II Zrak

Plinski sastav zraka

Bez zraka nema života. Zrak se uglavnom sastoji iz ovih plinova: dušika, kisika, ugljičnog dioksida i nekih drugih manje važnih plinskih primjesa, pa vodenih para. Procentni sastav zraka je otprilike ovaj:

Vrsta plina Udisani Izdisani
Dušik 78% 78%
Kisik 21% 15,6%
Ugljeni dioksid 0,03% 4,4%
Plememti plinovi 0,5 % 0,5%
Vodene pare 0,47% 1,5%

Osvrnut ćemo se ukratko na pojedine od tih plinova.

Dušik nema nikakva neposrednog značenja za životinjski organizam. Njegova je glavna zadaća u tome, da razrijedi zrak. Veliko značenje ima za bilje.

Kisik je onaj dio zraka, bez kojega nisu mogući procesi sagorijevanja u životinjskom organizmu, usvajanje hrane i njeno pretvaranje u meso, mast, vimu, radnu energiju, toplinu organizma i t. d. Kisik prenosi se disanjem kroz pluća u krv i dalje u druge organe. Ako bi onemogućili udisanje kisika, život bi zamro. Količina kisika u vanjskom zraku unatoč njegovu trošenju u golemim količinama uvijek je jednaka oko 21% cjelokupnog obujma zraka. Klorofilne biljke stvaraju ga kod procesa asimilacije i izlučuju u atmosferu. Kisik jednolično u zraku raspoređuju zračne struje. Usponom u visinu smanjuje se količina kisika. Na visini od 5000 m zrak sadrži otprilike 50% gore navedene količine kisika.

U vanjskom zraku nema nikada opasnosti od nestašice kisika. U zatvorenim prostorijama, koje su nedovoljno zračene i gdje se nalazi veliki broj životinja, mogu se smanjiti količine kisika, a povećati druge štetne primjese. Prema malim promjenama u sadržini kisika životinje nisu osjetljive. Prvi znakovi nemira i teškog disanja zamjećuju se onda, kada procentna sadržina kisika u zraku spadne na 15% ili niže. Smanji li se na 12—11%, javljaju se znakovi gušenja, a kod 7—8% nastaje smrt.

Ozon se stvara i raspada pod utjecajem sunčane svjetlosti kratkih valova. To je bezbojan plin karakteristična mirisa. U atmosferi ga ima otprilike 2 mg na 100 m’1 zraka. Ozona nema u zatvorenim prostorijama, gradovima i naseljenim mjestima uopće. Najviše ga ima u čistom šumskom i gorskom zraku. Njegova nazočnost u zraku znači, da je zrak slobodan od organskih tvari, jer se on u dodiru s njima brzo raspada.

Nekada se smatralo, da ozon ima veliko značenje sa zdravstvenog gledišta, ali se kasnije utvrdilo, da ozon djeluje na bakterije tek onda, kada ga ima u zraku 2 mg/l zraka. Prevelika komcentracija ozona štetna je za zdravlje ljudi. Koncentracija 10 mg na m3 zraka izaziiva smrt.

U visini od 25 km nalazi se u atmosferi mnogo ozona, pa stoga se taj sloj atmosfere i naziva ozonosfera.

Vodikov superoksid stvara se zajedno s ozonom. Količina, koja se obično nalazi u zraku, nema važnosti za životinjsko zdravlje. Vodikov superoksid možemo lako zamijeniti s ozonom, jer se dokazuju na isti način.

Ugljični dioksid stvara se u organizmu kod procesa sagorijevanja (oksidacije); izlučuje se disanjem kroz pluća, a djelomice i kroz kožu. On se pored toga stvara kod raspadanja gnoja i stelje u stočnim nastambama, pa kod procesa raspadanja uopće. Biljke ga udišu u velikim količinama, a izdišu kisik. Ugljični dioksid je 1,5 puta teži od zraka. Jeđna litra CO2 važe oko 2 mg, Ugljični dioksid zbog svoje težine sakuplja se uglavnom pri dnu staje i tamo se zadržava.

Sadržina ugljičnog dioksida u vanjskom zraku iznosi 0,03—0,04%, a u stočnim nastambama može se i znatno povećati. To je i razumljivo, jer izdisani zrak sadrži prosječno 15,6% kisika i 4,4% ugljienog dioksida, a to znači za 100—120 puta više nego vanjski zrak. On je osim toga potpuno zasićen vodenim parama. Životinje srednje težine izluče u jednom satu ove priosječne količine ugljiičnog diioksida: konj 125 lit, govedo 115 lit, svinja 40 lit i ovca 15 lit. Premda ugljični dioksid sam po sebi nije štetan za organizam životinja u uobičajenoj količini, on ipak služi kao pokazatelj pokvarenog zraka u stočnim nastambama. Kao dopustiva higijenska granica uzima se njegovo 10rostruko povećanje prema količini u vanjskom zraku, a to znači 0,3%. Prema podacima nekih istraživača količina ugljičnog dioksida u stočnim nastambama ne bi smjela biti veća od 0.167%.

U pokusima, koji su vršeni, dokazana je njegova relativna neškodljivast, jer postaje štetan tek kod sadržine 5% i više. Kod sadržine 12—15% C02 u zraku uginu male pokusne životinje, a kod 20% i velike životinje.

Danas se uglavnom smatra, da količina ugljičnog dioksida u stočnim nastambama ipak stvara uvjete, koji nisu normalni, i kod dugotrajnog djelovanja postaje štetan. Pored ugljičnog dioksida nailazimo u stajskom zraku i na druge štetne primjese (amonijak, sumporovodik, crijevni plinovi). Zajedničko djelovanje tih štetnih primjesa povećava i štetnost pojedinih. Sve zajedno uvjetuje slabu ventilaciju pluća, slab apetit, mlitavost, opadanje općeg gojidbenog stanja i malokrvnost. S time je u vezi i otporna snaga organizma i produktivnost životinja.

K. M. Bikov kaže, da suvišak ugljične kiseline djeluje na organizam analogno nedostatku kisika. »Povišenje kiselosti u tkivima izaziva tkivnu anoksiju, koja dražeći koštanu moždinu izaziva eritrocitozu. Pod utjecajem ugljične kiseline smanjeni su oksidacioni procesi u organizmu, a pojavljuje se i leukocitoza. Uzrok i mehanizam leukocitoze nijesu objašnjeni. Dulji boravak u atmosferi s velikom sadržinom ugljične kiseline dovodi do jako izraženih »acidoznih edema«.

Amonijaka i sumporovodika ima malo u slobodnom zraku. U nastambama prilike su sasvim druge.

Amonijak je produkt raspadanja organskih tvari, koje sadrži dušik. Njegov glavni izvor je mokraća, naročito mokraća konja. Amonijak je jak. otrov, koji kod sadržine 2,5% djeluje toksički, a kod 5% djeluje smrtno nakon udisanja kroz 10 minuta (Dahmen).

Amonijak draži sluznicu očiju i dišnih putova, a kroz pluća i poplućnicu izlučuje se u grudnu šupljinu, gdje može izazvati upalu. Kroz povrijeđenu sluznicu (koja je u početku nepropusna i amonijak) mogu kasnije ući i mikrobi te uzrokovati različita oboljenja. Amonijaka redovnim ima u velikoj količini tamo, gdje ne vrijedi ventilaciona naprava ili gdje mokraća sporo otječe; ukratko u neuredinim stajama.

Sumporovodik je vrlo otrovan plin, a nastaje kod raspadanja različitih bjelančevinastih tvari. Pored toga, što se stvara kod raspadanja gnoja i gnojnice, izlučuju ga i same životinje, naročito one, koje imaju bolesne probavne organe.

Sumporovodik imia vrlo jak miris po gnjilim jajima. Po mirisu možemo ga utvrditi čak i onda, kada se kemijskim putem više ne da dokazati.

Njegovo djelovanje očituje se na centralnoim nervnom sistemu, gdje u većim količinama (dakako relativno većim) izaziva paralizu dišnog centra. Nadalje se sumporovodik veže sa željezom iz dišnog fermenta u tkivima. Na taj način je dišini ferment inaktivan, a hemoglobin bez željeza nije kadar vezati kisik, i organizam oskudijeva kisikom. Pored toga sumporovodik se taloži u tkivima, naročito u sluznicama, gdje se stvara natrijev sulfid, koji jako draži.

Sumporovodik u količini 0,5‰ izaziva pojave otrovanjia, a iznad l‰ nastaje smrt od otrovanja.

Sumporovodik se rijetko nalazi u stočnim nastambama u štetnim količinama. Nalazimo ga obično ,u onim nastambama, koje su vezane s gnojničnom jamom bez automatskog zapušača.

Ugljični monoksid stvara ,se kod sagorijevanja uz inedovoljan pristup zraka. To je plin bez boje i mirisa, u organizam ulazi disanjem pluća i ne izaziva u dušnom kanalu nikakove promjene. Došavši: preko plućnih alveola u krvotok veže se s hemoglobinom (prema kojemu ima oko 250 puta veći afinitet od kisika) stvarajući karboksihemoglobi’n. Odnos karboksihemoglobina prema cjelokupnoj količini hemoglobina naziva se toksični koeficijent.

Otrovanja ugljionim monoksidom česta su kod ljudi, a rjeđa kod životimja. Najveća je opasnost za to u prostorijama za imlade piliće, koje ,se zagrijavaju ugljenom ili drvom, ako je slab dovod zraka dli odvod dima.

Kod pckusa na psima zamijećene su kod koncentraci.je 0,03‰ smetnje kao razdražljivost ,i povraćanrje, povećan je broj eritrocita, i srce češće udara. U koncentraciji 0,5—1% ugljični momoksid dovodi do uginuća za nekoliko sati, a kod koncentracije 5% za nekoliko minuta.

Plinske primjese u atmosferskom i stajskom zraku utvrđuju se kemijskim načinom.

U našoj praksi čovjek se često čudi. kako gospodari mirne duše puštaju da mlade životinje s nedovoljno razvijenim nervnim i probavnim sustavom borave u prostoriji s velikim procentom amonijaka, sumporovodika i vlage, a bez dovoljno svijetla, vaijane prehrane i u skučenom prostoru. U takvim prilikama mogu nastati bolesti i bez sudjelovanja i kakove mikroflore. Tu dolaze prije svega bolesti dišnih organa, koje gdje kada poprimaju oblik zaraze.

Vlažnost zraka

Vlažnost zraka označuje u stvari stupanj zasićenosti zraka vodenim parama, koje potječu iz oborina (kiša, snijeg) ili nastaju od isparivanja vode iz tla i vodnih crpilišta.

Količina vodenih para u zraku može biti različita, a to zavisi o temperaturi zraka.

Količina vodenih ,para u 1 ms zraka neke nastambe mjerena u gramima (ili pritisak vodenih para izražen u milimetrima stopca žive je apsolutna v l a g a. Najveća količina vodenih para u zraku, kolja je moguća kod neke određene temperature, jest maksimalna vlaga. Procentni odnos između apsolutne vlage prema maksimalnoj vlagi je relativna vlaga. U onome Slučaju, kada je relativna vlaga 100%, apsolutna vlaga jednaka je maksimalnoj vlagi kod dane temperature.

Donja tabela pokazuje, koliko grama vodenih para može sadržati 1 m3 zraka kod određene temperature:

Temperatura —10° —5° 0 10° 15° 20° 25° 30°
Maksimalna vlaga g/m3 2,4 3,4 4,9 6,8 9,4 12,7 17,1 22,8 30,4

Razlika između apsolutne i maksimalne vlage naziva se deficit zasićenja. On nam kaže, koliko još vodenih para može primiti zrak kod stanovite temperature do svoga potpunog zasićenja.

Nas posebno interesira tzv. fiziološki deficit zasićenja. On pokazuje razliku između apsolutne vlage stanovite nastambe i maksimalne moguće vlage kod srednje temperature životinjskog tijela, zapravo temperature kože.

Količina vodenih para u zraku je vrlo važna. Vlaga u zraku utječe na odavanje topline iz životinjskog organizma, na uravnoteženost temperature tijela (termoregulacija). Kao najpovoljnija količina vodenih para u zraku smatra se 50—70% relativne vlage, ali da u ,nastambi za mladunčad ne prelazi 70%, no za odraslu stoku može se nešto i povećati — do 75%. U praksi, pak relativna vlaga je uvjek veća.

Domaće životinje pripadaju u red toplokrvnih životinja, koje su kadre održati na istoj visini temperaturu svoga tijela bez obzira na vanjske temperaturne prilike. Ta uravnoteženošt održava se na račun dviju djelatnosti, t. j. s jedne strane na račun stvaranj a_ topline u samom organizmu i primanja izvana 4 s druge strane na račun odavanja topline u okolinu.

Vlažan zrak uvodi bolje toplinu nego suhi zrak. Ako je zrak hladan i vlažan, organizam odaje više topline u okolinu nego je potrebno. Da bi se održala toplinska ravnoteža organizma, povećavaju se procesi oksidacije u organizmu, stvara se više topline (kemijska termoregulacija). Hladnoća pobuđuje apetit i kretanje, troši se više hrane. Usto se redovno javlja podrhtavanje mišića (cvokotanje kod ljudi) i tako se povećava toplina u organizmu. Osim toga organizam nastoji da sa što manje topline. Krvne žile se suze i na površinu tijela dolazi manje krvi, koja bi se tu ohladila i tako odala toplinu (fizička termoregulacija).

No postoji li stanje hladnoće đulje, životinje mogu se prehladiti. To naročito vrijedi za mlađunčad jli inače za neotpome životinje.

Kemijska termoregulacija očituje se uglavnom kod temperature niže od 20°C, a fizička (radijacija, kondukcija i konvekcija, isparivanje) kod temperature više od 20°C. U normalnim prilikama, kada je toplinska ravnoteža, organizam ,niti prima odviše topline (ne zagrijava se), niti je guibi (ne rashlađuje se).

Životinjski organizam odaje toplinu u vanjsku cikolinu: 1) odvođenjem i konvekcijom, 2) zračenjem i 3) isparivanjem s površine kože, kroz pluća i sluznice.

Odvođenijem ili kondukcijom odaje se toplina na onotm graničnom sloju, gdje se površina izagrijanoga tijela dodiruje s hladnim zrakom ili predmetom (pod, ziđ). Kod toga se čestiee, koje prenose toplinu, ne miču. Čelični štap se postepeno zagrijava, a kod toga se čestice ne miču.

Kod odavanja topline konvekcijom miču se čestice, koje prenose toplinu, na pr. hladan zrak, koji struji uz tijelo. Taj način odavanja topline je važan, a količina topline izlučena tim načinom razmjema je s razlikom u temperaturi tjelesa, među korjima se ta razmjena vrši.

Odavanje topline zračenjem (rasprostiranje elektromagnetskih valova u prostoru) zavisi o površini i apsolutnoj temperaturi tijela, koje zrači. Sto je ta temperatura veća u odnosu na temperaturu okoline, veća je količina topline izlučene zračenjem .(radijacijom).

U onom slučaju, kada vanjski zrak i okolni predrneti imaju istu ili čak i višu temperaturu od temperature životinjskog tijela, odavanje topline naprijed opisanim načinlima (zračenje, .vodljivost, konvekcija) postaje nemoguće. Jedini put, kojim se tada može izlučiti toplina, jest isparivanje (znojenje). Koliko će se topline moći izlučiti znojem, zavisi o procentu vlage u vanjskom zraku, zapravo o fiziološkom deficitu zasićenja.

Konj kod 15°C odaje zračenjem 64% topline, provođenjem 6—8%, 6% ide na zagrijavanje primljene vode i hrane, 10% ,na isparivanje kroz pluća i 15% na isparivanje s površine kože. Povisi li se naglo temperatura okoline, onda prva fri načina odavanja topline opadnu, a poveća se odavanje isparivanjem kroz pluća i kožu. Velika vlaga u zraku otežava isparivanje, a time i odavanje topline; to može imati za posljedicu, da se nagomila toplina u organizmu, on se pregrije i nastaje tzv. toplinski udar. Ako se životinje dobro hrane i naporno rade, onda prema Dobrosimislovu može doći do toplinskog udara, već kod 24°C i 70—80% relativne vlage. Vlaga u stočnim nastambama vrlo je težak problem u stočarstvu, kod uzgoja mladunčadi napose. Kijetko nalazimo povoljne temperaturno vlažne uvjete. Stupanj vlage u zraku, vidjeli smo, bitno utječe na biološke funkcije organizma. Odviše velik procenat vlage u nastambi uzrokuje maceraciju sluznice i kože, .a to stvara povoljne uvjete za ulazak mikroorganizama i nastajanje bolesti. U pokusima zarazivanja životinja u suhoj komori, gdje je relativna vlaga iznosila samo 25%, nije uspjelo eksperimentalno zaraziti životinje raspršivanjem kultura. Zarazivanje je naprotiv uspjelo, čim je relativna vlaga u zraku bila povećana na 85—95%. U tome slučaju zaraženo je 60—100% životinja. Budući da je vlaga u većini naših stočnih nastambi vrlo velika, sasvim je očito, da se .životinje u takvim prostorijama lako inficiraju (tbc i t. d.).

Za mjerenje vlage služimo se higrometrima i psihrometrima.

Prašina u zraku

P r a š i n a u stočnim nastambama može biti nosilac klica i zbog toga ima važno higijensko značenje. Sastav prašine zavisi o njenom porijeklu.

Prašina anorganskog porijekla obično ;se sastoji iz mineralnih čestica tla. Prašina nastala od bilja, različitih krmiva, gnoja, stelje i sl. jest organski dio. a bakteriji. spore ,gljivica i eventualno jaja parasita organizovani su dio prašine.

Sl. 3. Konimetar, Zeiss

Izostavljeno iz prikaza

Prašina se razlikuje i po ,veličini čestica, koje lebde u zraku. Što su čestice manje, to dublje prodiru u dišne organe i draže ih. Gruba prašina može mehanički povrijediti gornje dišne puteve. Zbog naglog razvoja industrije treba uzeti na um, da zdravlje životinje može stradati od tvorničkog dima, ako on sadrži štetne tvari.

U vanjskom zraku je opasnost od prenošenja bolesti prašinom malena, ali je neisporedljivo veća ,u stočnim nastambama. Mikrobi se mogu prilijepiti na pojedine čestice prašine i dugo lebdljeti u zraku, pa ih stoka udiše i tako se zarazuje (infekcija prašinom). Prašina može biti štetna i zbog toga, što onećišćuje kožu i draži je, začepljuje njene pore i tako ometa pravilno funkcioniranje kože, koja je vrlo važan organ.

Pored prašine može se u zraku naći i sitnih kapljica vode, što ih izbacuju životinje kod disanja, kašljanja, blejanja, mukanja, rzanja i sl. Zajedno s vodenim kapljicama mogu životinje izlučivati i zarazne klice, koje dopiru na udaljenosti od 4—5 metara (Pičugin). Tim načinom mogu se u stočnoj nastambi zaraziti i zdrave životinje (kapljična infekcija).

Prašina se utvrđuje spravom zvanom konimetar.

Temperatura zraka

Izvor topline za zemlju je sunčana energija. Za toplinu zraka naročito su važne toplinske tamne zrake. One se reflektiraju od površine i odlaze u atmosferu zagrijavajući zrak. Baš u tome i leži uzrok činjenici, da je zrak za svakih 100 m uspona hladniji otprilike 0,5—1°C. Toplina je na površini kugle zemaljske sasvim nejednoliko razdijeljena. S time je u vezi i nejednolika temperatura zraka. Sto je koje mjesto udaljenije od ekvatora, to mu je temperatura niža. Prema stupnju temperature zemlja je podijeljena na pojase: žarki pojas (25—26°C), topli pojas (15—25°C), hladni pojas (—5 do +5°C) i polarni pojas (—5 do —15°C). Navedene temperature su srednje godišnje vrijednosti. Razlike u temperaturi između ljeta i zime iznose na ekvatoru svega 1,5—2°C, a na polovima dosežu 30°C. Slična je stvar i sa dnevnim promjenama u temperaturi. Na ekvatoru su dnevne razlike vrlo male, a u umjerenom pojasu one već iznose 20—25°C. Najviša dnevna temperatura (maksimum) je negdje oko 2 sata poslije podne, a najmanja (minimum) pred izlazak sunca.

Na stupanj topline mnogo utječe nadmorska visina i blizina mora. Na svakih 100 m uspona temperatura se snizi za 0,5—1°C. Mjesta u blizini mora imaju ne samo višu temperaturu u poredbi s unutrašnjošću kopna, već je ona i jednoličnija tokom godine, t. j. nema naglih i jakih variranja. Kao bitnu karakteristiku pak gorskog zraka treba navesti povećanu insolaciju zbog povećanja topline dobivene neposredno od sunca. Insolacija se dobiva tako, da se odredi razlika u temperaturi u sjeni i na suncu.

Što se više penjemo u brdo, ta je razlika veća. Dok ona za visinu od 20 m iznad mora iznosi svega 5°C, na visini od 3000 m iznosi 53°0.

Za mjerenje temperature služe termometri. Želimo li točno odrediti najvišu (maksimalnu) i najnižu (minimalnu) temperaturu u stanovitom vremenskom razdoblju, služimo se t. zv. maksimum − minimum termometrima.

Jedan takav termometar po SIX-BELLANIJU prikazan je na slici 4.

U donjem dijelu cijevi (crno) je živa, a iznad nje se . u obim koljenima cijevi nalazi etilni alkohol. U desnom koljenu ostaje otprilike polovina okrugle glavice prazna.

U tome prostoru nalaze se alkoholne pare. Iznad žive nalaze se plivači, koji se prije svakog mjerenja pomoću magneta prislone sasvim uz stupac žive. Živa ima samo taj zadatak, da pomiče plivače. Kod povišenja temperature ,alkohol se rasteže i kako u lijevom prostoru nema slobodnog mjesta, pritisne živa, kaplja se penje u desnom koljenu. To je omogućeno ondmah praznim, točnije rečeno parama ispunjenim prostorom u kuglici, jer se pare mogu stisnuti. Živa potiskuje plivač, a taj se ustavi na točki najviše temperature. Ohlađuje li se zrak, počinje se spuštati živa u suprotnom smjeru, no plivač u desnome koljenu ostaje na svome mjestu; međutim diže se plivač u lijevome koljenu, i to do najviše temperaturne točke. Temperatura se očita kod donjeg dijela plivača.

Djelovanje temperature na organizam usko je povezano sa stupnjem vlage u zraku. Organizam životinja može podnijeti i razmjerno visoke temperature, na kraće vrijeme i temperaturu od 60—70°C, a pritom se unutrašnja temperatura organizma povisi svega za 0,5—1°C. Ako se temperatura organizma povisi za 4—6°C, dolazi do toplinskog udara.

Organizam lakše podnosi niže temperature. Ako se životinje dobro hrane i dovoljno kreću, podnose i temperaturu nižu za 40—60°C od temperature svoga tijela. No drže li se dulje vrijeme na temperaturi višoj za 10°C od temperature vlastitog tijela, dolazi do uginuća.

Osjetljivost životinja prema hladnoći individualno je različita. Utvrđeno je smrzavanje pojedinih dijelova tijela (noge, rep, uši i t. d.), ali uginuća zbog hlađnoće su mnogo rjeđa. Kako djeluje hladnoća? Pod njenim utjecajem pojačana je djelatnost srca i pluća, produljene su ekskurzije disanja, Mišići želuca i crijeva oslabe, životinje češće mokre, a krvne žile se suze. Ako taj podražaj potraje dulje, onda zbog otjecanja krvi u unutrašnje organe imamo dugotrajnu anemiju površine tijela i gornjih dišnih putova, a to lako dovodi do prehlade. Što je hlađenje naglije i dugotrajnije, to šu te pojave više izražene. U ruskoj literaturi opisan je niz slučajeva paralize srca kod svinja transportiranih iz toplih krajeva u područje jake studeni, koji su prestali nakon seobe u toplije krajeve.

Hladnoću podnose mnogo lakše životinje privikle na nju, očeličene u toku razvoja i pretežno držane na slobodi. U tome smjeru dadu se postići neobično dobri rezultati shodnim načinom uzgoja mladih životinja.

Za organizam su osobito štetne nagle temperaturne promjene. Ako se ugrijana životinja s proširenim krvnim žilama na površini tijela naglo izloži djelovanju hladnoće, onda ona odaje odviše topline, a krv ohlađena na površini ohlađuje i unutrašnje organe. U takvim prilikama životinje se lako prehlade, obole od različitih reumatičnih bolesti i sklonije su infekciji.

Temperatura zraka povezana s vlagom utječe na proces regulacije topline u organizmu — na termoregulaciju.

Atmosferski pritisak i zračne struje

Atmosferski zrak svojom težinom stalno pritište na zemlju i na sve predmete i živa bića na njoj. Pritisak zraka, ma da je neobično velik, ne osjećamo zbog toga, što je isto takav pritisak i u organizmu, pa to dovodi do ravnoteže.

Usponom u visinu zračni pritisak opada. Uporedo sa smanjenjem zračnog pritiska ide i smanjenje kisika, a time se objašnjavaju i smetnje kod ljudi nenaviklih na te promjene (opća slabost, mučnina, povraćanje, plavilo kože, krvarenje iz nosa i t. d.). Slijedeća tabela pokazuje, kako se otprilike mijenja pritisak zraka i parcijalni pritisak kisika penjanjem u visinu.

Visina iznad razine mora (u m) Barometarski pritisak (u mm) Parcijalni pritisak kisika (u mm) Visina iznad razine mora (u m) Barometarski pritisak (u mm) Parcijalni pritisak kisika (u mm)
0 760 159 8000 277 56
1000 734 142 9000 230 48
2000 596 125 10000 196 41
3000 526 1,10 11000 169 36
4000 462 98 12000 145 30
5000 405 85 13000 123 26
6000 354 74 14000 105 22
7000 308 66 15000 90 18

Zrak se ne ugrijava jednako na svim područjima zemlje, a ugrijani zrak je lakši. Jedan kubični metar zraka važe kod 0°C 1293 g, a kod 25°C 1185 g. U vezi s time je i barometarski pritisak u području toploga zraka niži, a u području hladnoga zraka viši. Zbog toga opet topli zrak iz područja, gdje je barometarski minimum, struji prema području višeg pritiska. Što se topli zrak više penje, to se jače ohlađuje (0,5°C—1°C na svakih 100 m). Kada se zrak zasićen vodenim parama kod stanovite temperature ohladi, onda se stvaraju oblaci i pada kiša, snijeg ili grad. Prema tome nizak barometarski pritisak (c i k 1 on a) nosi sa sobom loše vrijeme i kiše, a visok barometarski pritisak (anticiklona) naprotiv vedrinu i lijepo vrijeme.

Sl. 5. Anemometar

Izostavljeno iz prikaza

Iako utjecaj atmosferskog pritiska na životinje nije istražen (nešto je bolje istražen kod ljudi), zna se, da životinje teže podnose nizak atmosferski tlak, a to je i razumljivo, imamo li na umu, da to uvjetuje oblačnost i kišu. Životinje su naročito osjetljive prema nagloj promjeni barometarskog pritiska, pa to može uzrokovati na pr. koliku kod konja.

Za mjerenje barometarskog pritiska služimo se spravama zvanim barometri.

Zbog nejednolikog zagrijavanja površine zemlje, a prema tome i zraka, uvjetuju neprekidna premještanja zračnih masa stalna strujanja zraka ili vjetrove. Nastali na različitim mjestima zemlje i pod različitim uvjetima vjetrovi su različiti kako po svojoj snazi (brzini), tako i po smjeru, u kojem duvaju.

Obilježja za procjenu jačine vjetra po Beaufortovoj skali sa odgovarajućim apsolutnim brzinama:

Stepen Jacina Obiliježe m/sek km/s
0 tišina potpuno tiho; dim se diže uspravno 0,0 0
1 lahor dim se diže gotovo uspravno 0,9 3
2 povjetarac povremeno krece lišćce na drvecima 2,4 9
3 slab vjetar pokrece zastave i lišce šiblja i drveca neprekidno 4,4 16
4 umjeren vjetar leprša zastavom, povija grancice 6,7 24
5 jak vjetar povija vece postaje nelagodan za osjetila, baca talase na stajacim vodama 9,3 34
6 žestoki vjetar cuje se, kako huji iznad kuca i drugih cvrstih predmeta, krece tanja drveca, baca talase na stajacim vodama, od kojih se neki zapjenuše 12,3 44
7 olujni vjetar povija tanja stabla, prebacuje talase na stajacim vodama, koji se zapjenuše 15,5 55
8 oluja povija cijela jaca stabla, lomi grane, osjetljivo zadržava covjeka, koji koraca u pravcu vjetra 18,9 68
9 jaka oluja lomi vece i jace grane, nanosi štetu na krovovima 22,6 82
10 žestoka oluja obara i lomi drveca, obara slabe dimnjake, nanosi znatne štete zgradama 26,4 96
11 vihor teško razorno djeluje, ruši krovove sa zgrada 30,5 110
12 orkan sve uništava 34,8 125

Brzina vjetra mjeri se t. zv. anemom etrima, a izražava se m/sec ili km/s. Kako u praktičnim uvjetima redovno nemamo sprava za mjerenje brzine vjetra, možemo se poslužiti skalom izrađenom na osnovu zapažanja, kakove promjene izaziva vjetar različite brzine i snage na okplinu, u kojoj duva. Tabelu je izradio Beaufort.

Za fine pokrete zraka, gdje zrak struji malenom brzinom (stočne nastambe) umjesto anemometra služimo se katatermometrom.

Higijensko značenje vjetrova zavisno je u jednu ruku o njihovoj brzini i smjeru, o temperaturi i vlažnosti zraka, a u drugu ruku o dobi, zdravlju i vrsti životinje. Hladan vjetar uz vlažan zrak uzrokuje prehlade bilo lokalne, bilo opće — naročito kod mladih i slab h životinja — a time je smanjena njihova otpornost prema infekciji. Naročito štetna su jednostrana i jaka hlađenja, nagle i dugotrajne promjene.

U veterinarskoj praksi često je važno utvrditi smjer vjetra i znati, koji su glavni, dominantni vjetrovi u nekome kraju, jer o tome zavisi izbor mjesta za stočnu nastambu, okretanje njene fasade, smještaj veterinarskih objekata, gnojišta, pašnjaka, ispusta i sl.

Glavni vjetrovi u našoj zemlji su ovi: U jugozapadnoj polovini Jugoslavije dominiraju preko zime sjeveroistočni vjetrovi. Onisu uvjetovani sniženim atmosferskim pritiskom na Jadranu i istočnim predjelima Mediterana uz istodobni vispki atmosferski pritisak u istočnom dijelu Rumunije. U području sliva Vardara zimi uvijek duvaju sjeverni vjetrovi, dok na sjeveroistoku naprotiv duvaju jugoistočni vjetrovi. U području države, koje se prostire otprilike istočno od Papuka i rijeke Bosne pa sve do rijeke Tise, duvaju sjeverni i sjeverozapadni vjetrovi. U području istočno od Morave do Tamiša preteže jugoistočni vjetar (košava). U području pak između Tamiša i Begeja sukobljuju se jugoistočnjak i sjeverozapađni vjetar i uvjetuju u zapadnom Banatu zapadne i jugozapadne vjetrove.

Preko ljeta ti se odnosi mijenjaju, jer su toplinske dnevne razlike u zagrijavanju mora i kopna velike. Ujutro duva sjeveroistočnjak u području Jadrana, sjeverozapadnoj Slovenijl.

Hrvatskoj i Bosni, u Dalmaciji i manjem dijelu Crne Gore. U istočno položenom području države vladaju zapadni i sjeverozapadni vjetrovi.

U najistočnijem dijelu države, u području između Tamiša, Morave i istočne državne granice duvaju južni i jugoistočni vjetrovi. Poslije podne pravac vjetrova se mijenja. naročito u zapadnim graničnim područjima. U sjevernom području Jadrana (Primorje) i na otocima duvaju zapadni i sjeverozapadni vjetrovi. U unutrašnjosti pretežu vjetrovi s jugozapada i juga. U području Morave, i Drine, pa u eijeloj Srbiji, pretežu zapadni i jugozapadni vjetrovi. U području države smještenom sjeverno od Save i Dunava, pa otprilike istočno od Čazme duvaju zapadni i sjeverozapadni vjetrovi.

Osim navedenih vjetrova duvaju u pojedinim krajevima zemlje vjetrovi karakteristični za to područje.

Bura je hladan, izvanredno jak suhi vjetar u području jadranskog Primorja, brzina mu se u prosjeku kreće od 16—33 m/sec. Bura je naročito jaka u području Trsta, Senja, Karlobaga i Kraljevice, a. zatim Šibenika i nešto manje Dubrovnika.

Košava je snažan vjetar, koji uglavnom duva u sjeveroistočnom dijelu Jugoslavije. Košava obično duva po nekoliko dana uzastopce brzinom od 25—30 m/sec. Košava je najjača u Podunavlju, u području Bele Crkve i Velikog Gradišta do Beograda. Ako je košava jaka, može se proširiti na cijelu Vojvodinu i Mačvu, pa i dalje.

Od lokalnih vjetrova dolaze još Vardarac i Široko.

Oborine

Oborine nastaju zavisno o stupnju vlage i temperature zraka. Do kondenzacije vodenih para dolazi onda, kada je zrak maksimalno zasićen vodenim parama, a istodobno spadne njegova temperatura. Tada dolazi do stvaranja finih kapljica rose, a kod temperatura nižih od 0°C stvara se mraz. Stvaranje takvih kapljica možemo vidjeti na hladnim predmetima (beton i željezo) u vlažnim nastambama, koje su same tople. Kapljice se naglo stvaraju samo onda, ako u zraku ima zrnaca prašine, koja služe kao kondenzacione jezgre. Na taj način nastaju magle i oblaci, koji se neprekidno stvaraju i nestaju (ponovno se isparuju) u toplijim i suhim područjima atmosfere. Svako stvaranje oblaka ne znači dakle kišu, ali kod hlađenja ti sitni mjehurići spajaju se u veće kapljice, koje kod daljeg sniženja temperature padnu na zemlju kao kiša ili snijeg. Iznenadna, jaka ohlađenja izazivlju stvaranje tuče (grad).

U našoj zemlji je količina oborina prilično nejednoliko razdijeljena. Najviše oborina padne u području Kotorskog zaliva (Krivošije), a to je ujedno područje s najviše oborina u Evropi. Tu padne na godinu oko 250—460 cm kiše. U Gorskom Kotaru, Velebitu i Sloveniji (planine) padne oko 180—300 cm. Na otocima su količine male (50—95 cm) a u Primorju padne 90—290 cm s povećanjem od sjeverozapada prema jugoistoku. U sjevernoj Bosni i Hercegovini, pa srednjoj Hrvatskoj padne 100—120 cm, a u njihovu istočnom dijelu 70—100 cm. U Panonskoj nizini padne oko 60 cm.

Količina palih oborina utvrđuje se obrometrom.

Higijensko značenje oborina. Padne li mnogo oborina u kojim područjima, mogu se onesposobiti vodni izvori i poplaviti pašnjaci te tako postati neupotrebivi. Izvori u Kršu obično su nakon kiše vrlo mutni.

Stvaranje magle d rose uvjetuju jače odavanje topline, a to može biti uzrok prehlade. Hladne jesenske magle često su uzrok reumatskih bolesti mlade stoke koja rado leži na pašnjacima. Životinje, koje pasu rosnu travu, naročito goveda i ovce, često obole od nadirana, jer rosna trava brže fermentira (vri) u želucu, a pritom se naglo stvaraju plinovi.

Pozitivno značenje oborina je u tome, što se iz zraka ispire različita nečist (prašina i plinske primjese). Amonijak, amonijačne soli i nitrati isprani iz zraka služe bljkama kao hrana, a druge štetne tvari u tlu oksidiraju i postaju neštetne.

Premalo oborina u tlu ima za posljedicu sušu sa svim njenim posljedicama u ekonomskom i zdravstvenom smislu.

U suhim periodima životinje su često prisiljene jesti i one biljke, kojih se inače klone kao štetnih i tako obole. Poznato je, da baš korovi imaju najmanje zahtjeva i da mogu rasti i pod lošijim uvjetima. Nadalje u sušnim godinama životinje zbog niske trave na pašnjacima uzimlju i dijelove tla te se tako lako invadiraju ili zaraze klicama iz tla (bedrenica).

Klice iz tla uđu u organizam kroz povrijeđenu sluznicu usta ili probavnog trakta.

U mnogim našim krajevima znamo pored toga, da je hvatanje kišnice jedini način opskrbe vodom.

Klima i aklimatizacija

Pod »v r e m e n o m« u meteorološkom smislu razumijevamo sveukupnost meteoroloških faktora utvrđenih u stanovitom mjestu tokom jednog ili više dana. »Vrijeme« nije stalno, ono se može mijenjati više puta čak i u istom danu.

Pod klimom razumijevamo sveukupnost svih meteoroloških faktora njihovo srednje stanje utvrđeno tokom više godina ili decenija, a karakteristično je za neki kraj i ima značajan utjecaj na organizam čovjeka i životinja, na tlo i biljni pokrov. Dok je »vrijeme« promjenljivo, klima je naprotiv postojana, jer se promjene odigravaju sporo, tokom stoljeća.

Utjecaj meteoroloških faktora na živa bića, na njihov razvoj i: životnu djelatnost predmet je obrade u »Meteorobiologiji«. Ti utjecaji vrlo su različiti, a po svome djelovanju lokalnog ili općeg značenja. U različitim klimatskim područjima nalazimo i različite životne oblike. Pod utjecajem klime i djelatnošću čovjeka nastale su nove vrste i rase, novi vanjski znakovi i produktivna svojstva. Klima neposredno utječe na zdravlje životinja i njihovu otpornost. Klima utječe na stanje tla i biljni pokrov, a u neposrednoj vezi s time je hranidba životinja i uzgoj uopće. Upravo zbog toga, što se život, među ostalim, formirao i pod utjecajem meteoroloških faktora, a ne možda samo pod utjecajem čovjeka kao takva ili slučajno, životinjski svijet obuhvata sve klimatske pojase. Baš zbog toga je sposobnost aklimatizacije kod životinja (prilagođivanje novim klimatskirn prilikama) razmjerno velika.

Glavni faktor klime je temperatura. Istaknuto je prije, da na količinu energije, koja dopire do površine zemlje, osim geografske širine utječe reljef tla, blizina mora, biljni pokrov i t. d. Imajući to pred očima, pa utjecaj tih faktora na meteorološke prilike nekog područja razlikujemo različita klimatska područja: područje kontinentalne klime, područje morske klime, gorsku klimu, nizinsku klimu i t. d.

Klima u užem smislu označena je pojmom mikroklima. Svako mjesto zavisno o relijefu tla, biljnom pokrovu, blizini rijeke i t. d. ima svoju posebnu klimu, koja se može temeljitije istražiti u kraćem vremenu. Poznavanje mikroklime važno je kod prosuđivanja klime u stočnim nastambama, jer ona je s njome u neposrednoj vezi. Mikroklima neke nastambe pak zavisi o njenom smještaju, nadmorskoj visini, okolini, propusnosti građevnog mateirijala, o načinu ventilacije i konačno o vrsti i broju životinja.

Jugoslavija ima pretežno umjerenu kontinentalnu klimu. U krajevima bližim Jadranu i Egejskom moru imamo sredozemnu klimu sa stanovitim razlikama. U nekim drugim područjima preteže alpska, subalpska ili gorska klima.

S obzirom na temperaturu pojedinih krajeva Jadransko primorje ima najblažu klimu u cijeloj zemlji. U njegovu sjevernom dijelu (Sušak, Split) prosječno godišnje temperature iznose 13,5—15,5°C, a u južnom dijelu 15—17°C. Izuzevši brda temperatura nije nigdje niža od 6°C. Vrlo su rijetki mrazovi: ljetna žega traje 3—5 mjeseci, razlike u temperaturi između sjevernih i južnih krajeva nešto su veće tek zimi. Godišnja kolebanja temperature iznose prosječno 15—19°C, a jesen je nešto toplija od proljeća. Jednako tako i sva obližnja primorska područja i doline Krke, Neretve, Morače i Zete imaju blažu klimu. Gotovo najtoplije područje u cijeloj našoj državi jest područje Danilov-građa, Titograda i Mostara, a to je posljedica jakog zagrijavanja tla na tim područjima.

Oštriju (približno subalpsku) klimu imaju naša kraška polja (Ličko polje, Kupreško polje, Glamočko polje), jer u tim područjima ne osjeća se više utjecaj Jadrana. U Makedoniji se opet osjeća utjecaj Egejskog mora, koji opće uzevši nije tako snažan kao ovaj od Jadrana, i zbog toga su ljeta tamo vruća, premđa ne tako kao na pr. u dolini Zete. Zime nisu oštre, toplina iznosi otprilike 2°C. U makedonskim pak kotlinama osjeća se kontinentalna klima uvjetovana dubinskim smještajem kotlina i okolnim brdima. U tim kotlinama sakuplja se naime zimi hladan zrak, a preko ljeta topli zrak ne može da odlazi. U tom cijelom području u brdovitim krajevima na jugu naše države klimatski odnosi prilično su komplicirani. U područjima Bosne i zapadne Hrvatske osjećamo prijelaz od blage jadranske klime u srednjoevropsku, a isto tako prijelaz alpske klime prema srednjoevropskoj imamo u području Međumurja. Sjeveroistočni dio naše države ima kontinentalnu klimu. Razmjerno jednaku razdiobu topline imamo u Panonskoj nizini. Alpsku klimu imamo u nekim područjima Slovenije.

S obzirom na oblačnost moramo istaći, da je ona najveća u planinskim područjima (55—60%), a najmanja u Primorju (35—45%). Srednja vrijednost je u sjeveroistočnim krajevima (45—55%). Oblačnost je najmanja ljeti, a najveća u novembru—decembru.

Karakteristični su podaci o trajanju sunčanog sjaja u našim krajevima, a to u prvome redu zavisi o stanju oblačnosti. Sjevemo Primorje ima prosječno 2100—2400 sati sunca, a južno i do 2750, u Makedoniji je ta vrijednost nešto manja 2400—2600. Planinski krajevi imaju prosječno 1550—1900 sati, dok sjeverna nizina ima 2200—2500. Navedene brojke označuju srednje vrijednosti, dakako broj sunčanih dana veći je ljeti, a manji zimi.

Imamo li pred očima sve što je dosada navedeno, onda je očito, da utjecaj klimatskih promjena nije nikakva slučajnost, jer na tako bitne i konstantne promjene životinjski organizam mora reagirati već prema njihovu intenzitetu i duljini trajanja. U brdskim krajevima manji je tlak zraka i količina kisika (njegovo razrijeđenje je veće), a to ima posljedicu, da životinje dublje dišu, da im se grudni koš i pluća šire, stoga se i mogu lakše kretati u brdskim područjima. Životinje iz tih područja (simentalac), iako se mogu aklimatizirati i živjeti u drugim područjima (uz odgovarajuću prehranu i njegu), ipak redovno ne zadržavaju sve osobine stečene u rodnom kraju.

Istraživanja pokazuju, da se stanovite bolesti javljaju samo ili barem uglavnom u određeno doba godine a to još više ukazuje na značenje klimatskih promjena za životinjski organizam i njegove biološke funkcije. Poznate su t. zv. tropske bolesti, dok u polarnim krajevima gotovo i nema zaraznih bolesti (Tbc). Jasno je, da klimatske promjene ne djeluju uvijek same po sebi, već tu imaju određeno značenje i drugi faktori proizašli iz tih promjena. Cinjenica jest, da jake i iznenadne promjene u atmosferi, napose temperature i vlage, štetno utječu na organizam Ijudi i životinja. Istina je, da se životinjski organizam razmjerno vrlo dobro prilagođuje promijenjenim uvjetima vanjske sredine (aklimatizacija). Priviknemo li životinjski organizam potpuno na nove prilike, onda je to potpuna aklimatizacija. Ipak, ona može biti i relativna, a očituje se u parcijalnom i nestabilnom privikavanju, t. j. organizam nije kadar podnijeti sve radnje ili mu je smanjena produktivna sposobnost. Valja naročito istaknuti, da kod toga igra bitnu ulogu način, na koji je privikavanje vršeno. Treba se dobro brinuti o načinu držanja životinja, pa o njezi, racionalnoj prehrani i upotrebi u novim prilikama. Praksa je pokazala, da samo tako široko postavljen problem aklimatizacije stvara najmanje pogrešaka u praktičnom radu. Unutar istih geografskih širina aklimatizacija je lakša i brža nego ondje, gdje se radi o premještanju životinja u druga klimatska područja. Opaženo je, da se životinje iz južnih područja aklimatiziraju mnogo lakše u sjevernim krajevima, nego li životinje iz sjevernih područja u južnim. To je i razumljivo, jer znamo iz fiziologije, da životinje lakše podnose niske temperature nego li visoke, dakako, uz odgovarajuću hranu i njegu. Konačno, one životinje, koje su došle u nove prilike, kud i kamo lakše obole od različitih bolesti bilo specifičke, bilo nespecifičke prirode, i teže podnose bolest. To se može najbolje pratiti u zoološkim vrtovima, gdje su životinje pored toga podvrgnute očito neprirodnom načinu držanja. Tuberkuloza redovna je pojava u svim zoološkim vrtovima.

U ruskoj literaturi opisan je niz slučajeva paralize srca kod svinja prevezenih s juga na daleki sjever u područjima jake studeni, a te su pojave prestale nakon vraćanja u toplije krajeve. Ovce stradaju većinom u nizinskim područjima, a konji odrasli u nizini teže se naviknu na brdske krajeve. U što ranije doba aklimatizacija započne, i što se biološki procesi organizama ranije podvrgnu djelovanju nove sredine, to je aklimatizacija potpunija i lakša.

Napravi novu temu u “Literatura”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">