Dok gotovo u svim zemljama Amerike, Evrope, Dalekog istoka i Australije postoji istovremeno više priručnika za ljubitelje gljiva, mi danas nemamo nijedan. Istina, pred desetak godina objavili su Stanič i Petkovšek jedno zaista sjajno popularno djelo s tog područja, gotovo istovremeno i Jože Grom lijepu džepnu slikovnicu gljiva, a zatim (1973) i priručnik sa podrobnijim opisima, ali ova izdanja su ograničena na slovenačko jezičko područje i lokalitete u Sloveniji. Na srpskohrvatskom odnosno hrvatskosrpskom jezičkom području dosad se pojavila jedna jedina potpunija popularna knjiga o gljivama — divno i sa zanosom pisano djelo Kamila Blagaića »Gljive naših krajeva«. Međutim, knjiga je štampana još 1931. godine, i to, izgleda, u vrlo malom tiražu, tako da čovjek može smatrati da je imao fantastičnu sreću ako na nju naiđe u nekom antikvarijatu. Pored toga, djelimično je zastarjela, obrađuje samo 95 vrsta i navodi lokalitete samo iz srednje Hrvatske, a grafičke mogućnosti onog vremena ne bi nas mogle danas zadovoljiti. Jer, kvalitetne slike su u djelima ove vrste s praktičnom namenom vrlo, vrlo važne.

Ovdje i ne spominjem kompilacije, čak i one su oskudne, koje ne koriste samo slike stranih autora, nego i doslovni tekst. Od njih ne dobijamo ništa; u njima se nađu i vrste kojih kod nas nema, a naše karakteristične izostaju; u njima nema ni drugih naših specifičnosti (lokaliteta, varijeteta, odstupanja itd.), a i same ponekad kompilacije, slike isuviše stiliziraju, dok u tekstu ponavljaju tuđe greške. Do najapsurdnijih izjava dolazi u takvim našim radovima koji su čorbine čorbe čorba. Bez originalnih slika i teksta, i, naročito, bez ličnog obilaženja terena, nema priručnika za gljive.

U našem narodu poznaje se, već prema kraju, maksimalno do dvadesetak vrsta, ne uvijek i najboljih za jelo, pa ne i najopasnijih. Zato se nisam mogao osloniti na inače lijepa narodna imena, a nisam ni htjeo sam krstiti vrste poput Blagaića, koji je to činio, sad sretnije sad manje sretno, u svim slučajevima kad mu nije stajao na raspolaganju nijedan narodni naziv. Osim toga, ima i mnogo homonima u različitim krajevima. Recimo, rujnicom nazivaju u nižim predjelima Bosne i Srbije Amanitu caesareu, a u višim tri vrste Lactaria, dok u nekim dijelovima Srbije isto ime nosi Cantharellus cibarius. Česta je pojava da se i u istom kraju isto ime koristi za veći niz vrsta koje se sve smatraju istom, bez razlikovanja i uočavanja i prilično upadljivih osobina. Tako se, npr., ludara odnosi na najmanje sedam vrsta od kojih je samo jedna »luda«; đubretarkom se na Korčuli nazivaju sve gljive, a takvih na otoku ima preko trideset, koje uspjevaju na stočnoj balegi. Zato će čitalac razumjeti što na prvom mjestu navodim stručni naziv; kad narodnog imena gljiva uopće nema (a to je najčešće), naš naziv su izmislili autori, najčešće bukvalnim prevodom stručnog (naučnog) imena. Izgleda, k tome, da su u ovoj eri silne ljubavi prema tehničkim proizvodima mnoga narodna imena i pozaboravljena.

U prvi mah mogu i smetati ti latinsko-neolatinsko-grčki nazivi, ali objektivne razlike i bogatstvo vrsta samo su njima obuhvaćeni. Kad se izađe iz početničke faze i kad više ne bude riječi o posvuda zastupljenim vrstama, nigdje nijedno narodno ime neće priskočiti u pomoć.

Kod naučnih imena služio sam se starijom, klasičnom nomenklaturom. Najnoviji nazivi rodova i vrsta, recimo Moserovi od 1978, izazvali bi samo zbrku, i čitalac se ne bi mogao snaći ni u jednoj starijoj knjizi, odnosno opće prihvaćene nazive ne bi susretao u ovom priručniku.

Praktična namjena knjige — da se obogati naša ishrana i ujedno izbjegne svaka opasnost od trovanja — predodredila je kako izbor vrsta, tako i način pisanja. Opisi, uzmimo, mogu izgledati preopširni, ali kad je riječ o gljivama s oprezom se nikad ne može pretjerati: što je više podataka, to je vjerovatnoća zabune manja. Gljive su jako varijabilna bića, pa šturi opis može prenebregnuti neki njihov vid i svesti ih, različite, na istu vrstu. U izvjesnim slučajevima tek deseti ili dvadeseti podatak donosi sigurnost i eliminira sve ostale vrste. Zato čitalac neka pazi da mu se nađeni primjerak podudara sa svim navedenim karakteristikama — navedenim ne samo uz vrstu nego i uz rod, a naročito neka se ne osloni samo na slike.

Publika voli knjižice džepnog formata — same slike uz kratak opis i ništa više. Opće stvari dosađuju. Ali, nema drugog načina da se gljiva pouzdano odredi osim jednog jedinog: da se najprije utvrdi njena porodica, zatim rod i, tek na kraju, vrsta. Inače se ne zna ni gdje da se traži. I ta neophodnost nalagala je veći obim štiva. I na osnovu najsavršenijih slika može se dogoditi da se gljiva pobrka s nekom i iz drugog roda. A šta ako i ta nije obrađena ili ako se ne ukazuje na mogućnosti zamjene? Ovako, putem opisanim u »Prvoj orijentaciji«, mnoštvo drugih vrsta se postepeno isključuje, polje se sve više sužava dok se ne stegne obruč oko vrste koja je u pitanju.

Da bi čitalac bio potpuno siguran, obradio sam sve otrovne vrste, pa i najrjeđe.

Što se tiče jestivih, ovdje su u prvom redu obrađene one koje su ujedno i najukusnije i najrasprostranjenije; samo iznimno i one koje su manje ukusne, ali toliko masovne da će se čitalac pitati što je s njima; ili obratno, poneke ako su tako velika delikatesa da zaslužuju pažnju iako nisu jako česte ili ih nema u određenom našem kraju. Međutim, ogromna većina obrađenih vrsta može se sigurno naći u svim našim krajevima. Naravno, svaki kraj ima svojih specifičnosti, i to otežava radove ove vrste što u pojedinim krajevima rađaju obilno i gljive koje se drugdje mogu smatrati rijetkošću. Takve nisam unosio, jer one predstavljaju zadatak specijalnih monografija mikoflore određenog kraja. Isto tako, i među onim najraširenijim nisu sve podjednako kvantitativno zastupljene u svim krajevima, i to je istaknuto ako su razlike znatnije. Na primjer, poljski šampinjon (Agaricus campester) uspjeva daleko masovnije u Srbiji, BiH i Crnoj Gori nego u drugim dijelovima Jugoslavije, dok je s ruderalnim smrčkom (Morchella costata) obratno; grmoščica (Clitocybe tabescens) je tipična za Hrvatsku, a brestovača (Pleurotus cornucopiae) za Srbiju, itd. Još uži lokaliteti navedeni su samo ako su specifičnosti upravo upadljive.

I sam sam se počeo baviti gljivama iz gurmanskih razloga: gljive su mi uz ribe uvijek bile najmilija hrana. Jednog dana sam se zapitao: Nije moguće da se mogu jesti samo tih pet-šest vrsta što nam ih seljaci donose na tržnicu? Ubrzo sam u literaturi doznao da toga ima more. I tako je počelo … vremenom čovjeka više uzbudi ako naiđe na neku rijetku vrstu, pa makar bila i otrovna, nego na čestu jestivu, makar bila i prvoklasna. Tako to uvijek ide, od materijalne koristi do duhovnog zadovoljstva.

Ovo djelo o gljivama Jugoslavije zamišljeno je u pet svezaka. Prvi, koji čitalac ima pred sobom, obrađuje dakle naše najrasprostranjenije jestive i sve otrovne vrste. Ostali svesci su specijalni: drugi svezak je posvećen našim mediteranskim gljivama; treći našim planinskim, alpinskim i subalpinskim vrstama; četvrti nizijskim, ravničarskim gljivama, a peti obrađuje naše vrlo rijetke i nepoznate vrste. Dok se gljive iz ovog prvog sveska mogu već makroskopski odrediti, kod mnogih iz ostala četiri sveska to neće biti moguće sasvim pouzdano, pa će biti navedeni i osnovni mikroskopski podaci, kao i hemijske reakcije u svim slučajevima kada su poznate ili potrebne.

Nadam se da će i poneki čitalac, zahvaljujući mojoj pomoći, poći tim putem koji se do kraja života prelazi. Pa i ako zastane kod praktične koristi, smatraću da sam nešto postigao i, možda s neočekivane strane, pridonio nešto i »zelenom planu«.

Sadržaj

I. OPĆI, UVODNI DIO

Čudesni svijet gljiva
Prva orijentacija
Kada i gdje tražiti gljive
Jestivost i pripremanje gljiva
Otrovnost gljiva, trovanje i liječenje
Klasifikacija i podjela gljivnog carstva
Centralni ključ
Upute i objašnjenja

II. POSEBNI, DESKRIPTIVNI DIO

1. Pet vrganja i njihovi gorki dvojnici
2. Bizarne sklonosti smrčka i hrčaka
3. Na drvetu — a sitne
4. Na drvetu — a krupne
5. Razbijač asfalta
6. Anđeo razaranja
7. Kraljice, kneginje i dvorske dame
8. Konačno, jedna porodica bez problema
9. Predstave u koloru
10. Naoružane bodljama — a miroljubive
11. Crveno mlijeko — zaštitni znak kvaliteta
12. Šareni vašar golubica
13. Mlinovi u travi
14. U lov na lisice!
15. Kopneni korali
16. Puhare — najhranljivije gljive
17. Prasići i puževi –
18. Ruže bez trnja, pa i bez stabljike
19. Gljive u zagrljaju
20. Suncobrani, kišobrani
21. Gljive pozne jeseni
22. Zimske gljive s drveta
23. Droge, protudroge
24. Nekoliko znamenitih samaca

LITERATURA

Popis obrađenih vrsta

III. DIO SLIKE

Čudesni svijet gljiva

Kad jednog jutra rane jeseni, duboko u jelovoj šumi, ništa ne želeći i ne misleći, opušteni na panju i predati opojnom mirisu iglica i zemlje i mahovine, prožetom sitnim zujem mirijada kukaca, prepušteni onoj neuhvativoj vlazi što uzlazi i puže uz debla, da bi se pod naletom sunčeve toplote povlačila i padala pod onu paprat tamo, uzdrhtala i kao nožem izrezuckano sječena po kalupu tih pilastih listova, grušajući se u maglicu i ponovo se rastvarajući u treperave modrikaste silnice — kad u tom času pogledamo na vrutak zapaljenih strijelica sunca koje se takođe modeliraju prema bodljikama obraslim krošnjama i tako se u okljaštrenim oblicima spuštaju kroz smolasta i tmasta isparenja truleži. .., te i dalje našim pogledom kliznemo niz te svilaste procjepe sve do tla, nabubrelog od klica novih života, prošaranog svjetlom tako da smaragdni požar zahvata sad dva busjena zvjezdaste mahovine, sad tri kraka rebrače, gurnuv u sjenu zaborava (iako smo ih zaljubljenički zauvijek htjeli sačuvati u svijesti) povorku kao staklo krhkih hialinih sićušnih Mycena, opervaženih isto tako staklastim i prozirnim kapljicama, tako da se jedva i razaznaje gdje im obličja prestaju, a gdje počinje materija rose, dok se ovako strpljivo uspinju uz panj pored naših nogu — tad, tad nas iz sveg toga i pored svega prelije val jednog neizrazivog zračenja zajedno sa žalošću što se ta igra trenutka i mjesta i preliva nikad više neće ponoviti, makar se svake godine njima vraćali.

Druge godine biće drugačije. Možda podjednako lijepo, ali — drugačije. Nikad se više neće susresti i splesti stotine raznorodnih sticaja okolnosti koje tvore čaroliju i neponovljivost trenutka. Ne sanio zato što smo već za godinu dana i mi postali stariji i u svojoj moći doživljavanja još za jedno iskustvo i novu nijansu uvida u svijet bogatiji i prefinjeniji, tako da bi nam sada i isti prizor pružao druge vidike i znake; ne, nego i zato što nema istog prizora, što priroda na istom mjestu druge godine neće biti ista. Možda je minule zime bilo više snijega; možda su ljudi posjekli i odvukli onu bolesnu bukvu na kojoj smo prošle godine zatekli desetke glavica plavičastog ostrigara (što nije rijedak maler!); možda će već i sama plovidba oblaka promijeniti sliku krajolika. Dovoljan je čak i neznatniji pomak u prirodi pa da se sve lančano počne mijenjati: možda jedan jači zamah vjetra u proljeće koji je razgrnuo gomilu nasiaganog granja, raskinuo micelije crvenkastosmeđih Clitocyba i razotkrio golu zemlju na kojoj sad počinju nicati nova bića, travke i možda cvijeće umjesto mahovine, maline umjesto gljiva, ili pak gljive sunčanice umjesto gljiva starosjedilaca.

Gljive su upravo takva bića, one najviše zavise od okoline, trenutka i stotine raznorodnih faktora: samo kad joj svi odgovaraju, pojaviće se određena vrsta; kad se bilo što promijeni ili pomjeri, ona će odumrijeti i iščeznuti, a stvoriće se uvjeti za drugu vrstu. No ako se ništa po njih bitnijega ne promijeni, većina je »vjerna zavičaju« pa se uvijek iznova javlja na istom mjestu. Zato treba dobro popamtiti takve mikrolokalitete, ili ih na neki način obilježiti. Kad u blizini ima drveća, dobre su raznobojne masne krede.

U svojoj krhkoj životnoj niti gljive su ovisne i o podlozi na kojoj izrastaju, i o nadmorskoj visini, geografskoj širini i dužini, i o lokalnoj klimi, i o meteorološkim prilikama, i o okolnom rastinju, i o ljudskom uplitanju u ravnotežu prirodnu, pa i o šumskim životinjama. Nekima odgovara samo pješčano tlo, drugima glineno, trećima krečnjačko, četvrtim močvarno; jedne se smještaju u dubokim perinama lišća ili iglica, a druge više vole čistu situaciju i golu nepokrivenu zemlju. Neke se rado griju na suncu, pa se smještaju uz rubove šuma i često vrše daleke ekskurzije u polja; druge su mračnjaci, pa traže što dublju sjenu gustih šuma, ili pak posjećuju naše podrume, tunele i rudarska okna, a ponekad se, kao čuvene istarske gomoljače, i sasvim uvuku pod zemlju. Ima vrsta koje ćete naći samo u društvu sa smrekama, ili samo sa hrastovima, ili samo sa borovima, brezama itd. Jedne su izričito naklonjene krčevinama i ugarima, druge pašnjacima ili njivama, treće tresetištima ili tekućoj vodi; ima ih što rastu samo na trulom drvetu, a i takvih kojima odgovara samo balega određene životinje.

Neke se javljaju samo na guščijem ili pačijem perju, na starim rogovima i kopitima, na malteru ili razvalinama, na djetelini ili jabukama, raži ili pšenici, a neke će u silnim kolonijama zaposjesti crnogorične iglice, i to svaka na po jednoj jedinoj iglici. Druga narav navešće neke druge vrste da napadnu žive gusjenice ili ose, da ih ubiju i pretvore u tzv. sklerocij, pa iz njih izrastu. Gotovo da nema nijedne podloge, stvari, biljke ili životinje koja ne bi imala svoju gljivu, i među gljivama ima toliko različitih ukusa, načina ponašanja i »užih specijalizacija« da bi već i njihovo samo nabrajanje zauzelo previše prostora.

Spektakularan događaj je kad na jednoj vrsti raste druga, osobito ako se radi o jestivoj i otrovnoj. Kakva je to čudesna fluktuacija materije kad kroz otrovni sok Sclerodermae protiče životni sok drugog soja, neotrovnog parazita—vrganja (Boletus parasiticus), ne miješajući se i ne prljajući svoju »krv« nimalo, tako da, iako mu čitav put vodi kroz zatrovanu okolinu, donosi čiste, jestive plodove!

Cijeli niz vrlo ukusnih gljiva raste na đubrištima i smetljištima, podsjećajući nas tako na Mocarta koji, kad je dobio u ruke vrlo loš libreto za operu, reče: »Na ovom smetljištu izgradiću dvorac.«

Bez hlorofila i mogućnosti da fotosintezom same sebi priprave hranu, gljive su prisiljene da se prikradaju mjestima gdje već gotova postoji. Takva su mjesta humusom bogata zemlja, puna organskih tvari u raspadanju. Gljive koje na takvom izvoru žive nazivamo saprofitima. Ako hranu oduzimaju od živog bića, nazivamo ih parazitima. A ako stupaju u jednu pravednu razmjenu tvari sa drugim biljkama, najčešće drvećem, pri čemu oba partnera imaju koristi, nazivamo ih simbiontima. Oblik ove životne zajednice naziva se mikorizom: gljiva svojim micelijem obavija fine žilice krajnjih završetaka korjenja te iz njih izvlači za svoje potrebe ugljične hidrate, a preko njih isporučuje za uzvrat drvetu dušik (azot), fosfor, kalij, natrij i još ponešto, tako da i drveće s kojim su vezane gljive uspijeva bolje nego ono koje takvu vezu prezire. Treba imati u vidu da drvo preko micelija dobija nešto kao »produžetak korijena«, te lakše i obilnije dolazi do vode. Već prema tome da li gljive biraju upravo određenu vrstu drveća ili su pak manje probirljive prema partneru, razlikujemo obaveznu i fakultativnu mikorizu. No bilo kako bilo, gljive su u svakom slučaju ili kradljivci hrane, ili gotovani.

Većina vrsta ne treba pomoć ljudi ili životinja da bi se razmnožile; ali ima ih i koje neznano iz kakvih perverznih razloga vole ljudsku blizinu. To sam primijetio, recimo, i kod »zimske panjevčice« (Flammulina velutipes). Možete je tražiti zimi duž potoka po vrbama kilometrima uzalud, ali kad se potok približi makar samo jednoj kućici, one se gotovo redovno pojave.

Ako izuzmemo slučajeve gajenja gljiva, čovjek većinom negativno djeluje na njihov porod. Ne samo da u blizini naselja sve više iščezavaju opće poznate jestive gljive, jer ih berači iskorjenjuju čupajući ih i tako izvlačeći nježne završetke micelija na površinu izloženu nevremenu ili jarkom suncu (lisičarke su tu osobito osjetljive), nego stradavaju i sve nepoznate, samo ako bodu oči. Pravo je čudo s kakvim divljim bijesom i djeca i odrasli harače među divnim crvenim, Ijubičastim i žutim golubicama, te ih gaze, šutaju i čak silnim zamahom treskaju o drvo, u srdžbi što ne znaju da li su za lonac. Međutim, i najotrovnije gljive vrše svoju veliku ulogu u šumskoj zajednici, razgrađujući između ostalog organske ostatke u plodnu zemlju. A da ne govorimo o tome da su one »ukras« prirode.

S druge strane, nije čovjek prvi koji je došao na zamisao da gljive gaji. Već nam je Forel otkrio da to znaju i mravi. Irmgard Eisfelder, u svom fantastičnom radu »Životinje koje prebivaju na i u gljivama«, između ostalog piše:

»Tropski potkornjaci (Ipidae) gaje određene gljive kako bi popravili siromaštvo i jednoličnost svoje ishrane. Pa i naše domaće vrste, kao što su Xyleborus, Xyloterus i Anisandrus stvaraju simbiozu s gljivama. Xyleborus dispar Fabr. i neke druge vrste buba kultiviraju izvjestan bijeli micelij, nazvan ambrozijom, koji služi kao ispaša njihovim larvama (Hartig). Ženke čak u svom srednjem crijevu sačuvaju micelij preko zime, da bi u proljeće mogle nasaditi nove kulture gljiva (Schneider—Orelli)

Naročito su američki mravi, među kojima ima mnogo vrsta, postali slavni svojim visoko razvijenim ,povrtlarstvom’. Da bi pripremili hranljivu podlogu, poznate Atta vrste prožvakavaju komadiće listova i druge biljne dijelove prožimajući ih pljuvačkom. Zatim zasađuju micelij, đubre ga i iskorjenjuju korov. Zahvaljujući ovoj kulturi nastaju posebne izrasline na završecima gljivnih hifa, zadebljanja bogata plazmom; to je tzv. gljiva-keleraba koja služi za ishranu mravima radnicima i larvama.« Druge gljive pak gaje se isključivo za kralja i kraljicu, no među mravima su ovi bar značajniji, inteligentniji i veći.

Prema supstratu na kojem uspjevaju, gljive se dijele, ukratko, na: arenicolne (na pijesku), terricolne (zemlji), carbonicolne (uglju, pogoretinama), humicolne (humusu), fimicolne (đubrivu), lignicolne (drvetu).

Pored te ovisnosti gljiva o sveukupnosti prirodnih okvira i neprirodnih intervencija, kao što je, recimo, bezglava sječa šume, one su, kako već spomenusmo, jako podložne i posebnim i općim vremenskim i klimatskim prilikama. A vrste koje su »vjerne« uvijek istim položajima ili područjima, to su samo ako im »godina odgovara«. No da li će im godina odgovarati, to niko ne može unaprijed pogoditi. Zna se, npr., da neke vrste vole vruće ljeto, da nekima odgovara ako je prethodne zime bilo puno snijega, da se neke javljaju samo poslije prvih mrazeva, da nekim pogoduje odnosno ne pogoduje kišno proljeće itd. Ali, svi ti uslovi se mogu ispuniti, pa da ipak gljive izostanu. No i obratno, neke vrste se znaju pojedinih godina pojaviti u nevjerovatnim količinama, pa i u krajevima gdje ih inače nema, a da im uslovi, po našem shvatanju stvari, nisu bili idealni. Možda je u njihovu narav ugrađen jedan tvrdokorni i kapriciozni bioritam, koji, gazeći sve prepreke, ciklički rađa i ne rađa. Jer, ono što mi nazivamo gljivama to su samo »plodovi«. Prava gljiva to je jedno podzemno ili potkorno »stablo« (micelij), koje može živeti i dugi niz godina a da nas svojim produktima ne obraduje. Ima i krušaka koje rađaju samo svake treće ili (obilnije) čak sedme godine. No ima vrsta gljiva kod kojih je taj »besplodni« period daleko duži. Tako sam 1967. g. našao nekoliko primjeraka jedne vrste, Lactarius Hometi se zove, koja se posljednji put spominje 1884, u djelu Francuza Gilleta. Ta je pauzirala, dakle, 85 godina. Osobito u velikoj porodici Cortinarius nalaze se ovako ćudljivi predstavnici što iskrsavaju na svjetlo dana tek svake 11, 20, 28, 46, ili 60, pa i 128. godine, tako da nam može proteći cijeli vijek a da nam ni teorijski nije data mogućnost da ugledamo jednu određenu vrstu. I mi dan-današnji ne znamo odgovor na pitanje: da li je to u prirodi određene vrste da tako rijetko spoljnjim znacima plodnosti daje do znanja o svom postojanju, ili ona pak postavlja takvo mnoštvo raznih i složenih uvjeta da ih rijetko koja kalendarska godina može ispuniti?

Ipak, mi znamo za neke od uvjeta koje pojedine vrste postavljaju tlu i nebu, suncu i oblacima. Na osnovu toga mi ih dijelimo: na higrofilne (koje vole mnogo vlage), subhigrofilne (malo manje), mezofilne, (osrednje), subkserofilne (koje skoro da vole sušu) i kserofilne (koje sušu dobro podnose). U Jugoslaviji ima predstavnika sviju vrsta, zahvaljujući različitim podnebljima. Ove posljednje su većinom mediteranske, i prilagodile su se žarkim beskišnim ljetima, kao što su njihove posestrime sa krajnjeg sjevera imale drugačiji, no nipošto jednostavniji i manje mukotrpan zadatak da prežive arktičku zimu.

Obično se kaže: »Niču k’o gljive poslije kiše«. No to je samo djelimično tačno, odnosno važi samo za neke rodove, prvenstveno Agaricus (šampinjone) i Coprinus (tintnice). I poslije velikih kiša većina gljiva neće izrasti dok trepneš okom, nego tek nakon sedam do devet dana. Dešava se, istina, da u odlasku na neki teren ne vidimo na određenom mjestu nijednu gljivu, a u povratku, nakon nekoliko sati, kao da su posijane. Međutim, to ne znači da su one (osim u iznimnim slučajevima) izrasle za nekoliko sati, nego da im je toliko vremena bilo potrebno da se uzvise nad razinu trave ili lišća koje su ih dotle oku sakrivale. Ako se neke pojave odmah »poslije kiše«, to je rezultat kiše od prije sedam dana, a ne jučerašnje.

Istina je, ogromnoj većini vrsta isu kiše drage, iako, pored kserofilnih, i neke koje rastu na panjevima i živom drveću mogu dugo izdržati sušni period, budući da im se njihov stanodavac brine za vodoopskrbu (recimo Pluteus cervinus). A smrčci i većina proljetnih Peziza izostaće cijelu godinu ako u njihovo doba (konac marta i april) kiša ne pada obilno više dana zaredom. (Kad je 1972. u to doba lijevalo trinaest dana gotovo neprekidno, smrčci su se pojavili izobilno i gotovo u svim krajevima Jugoslavije, pa i tamo gdje ih inače i u dobrim godinama nisam viđao.) No kiša nije, kako rekosmo, sve. Djeluju tu još neki nama nepoznati faktori. Veliki francuski mikolog Henry Romagnesi postavio je čak tezu da je gljivama, da bi rodile, potreban izvjestan šok: bilo poslije duge suše nagli prolomi oblaka, bilo poslije dužeg toplog perioda zahlađenje, ali i obratno, bilo kakav drugi čisto mehanički šok: ako npr. vjeverica čeprkajući ozlijedi micelij, on će reagirati tako što će na površinu poslati svog izaslanika, karpofor. Tako, miceliji, po ovom autoru, uopće ne bi rađali gljivama kad u prirodi ne bi bio naglo poremećen red, odnosno kad ne bi nastupale nagle promjene. Gljive plodovi bi, prema tome, bile jedna anomalija, dok bi prirodna pojava bila da ih nema, jer miceliji se mogu razmnožavati pod zemljom i u svom supstratu i bez fertilnih spora i njihovih nosilaca (karpofora). Tako do sada još nijedan naučnik nije vidio da iz spore jedne Amanitae ili Boletusa nastaje micelij, pa je Georges Becker, u svom predivnom djelu »Privatni život gljiva« nazvao njihovo rasipničko rađanje silnog broja spora čistim i nepotrebnim luksuzom. To je još jedan razlog više da svijet gljiva nazovemo »čudesnim«.

Dok se većina vrsta sama brine preko svojih spora o svom rasprostiranju i razmnožavanju, Boleti i Amanitae, pa vjerovatno još i neke druge porodice odn. rodovi, osim toga što se podzemnim putem šire svojim micelijima, prelaze na veće daljine vjerovatno sačekujući da im divlja svinja ili neka druga životinja prenese na svojoj njušci fragmente micelija i da ih, ponovo rijući, »zasadi« na drugom mjestu.

Miceliji mnogih vrsta rastu svake godine ravnomjerno na sve strane, pa kako rađaju samo na svojim krajnje isturenim frontovima, gljive tih vrsta rastu u gotovo potpuno pravilnim krugovima, iz godine u godinu u koncentričnim krugovima zato što se micelij širi, a u sredini odumire. To su u narodu dobro poznata »vrzina kola«, »kotači« ili »vještičja kola«. Ta kola se mogu prepoznati i u doba kad gljive ne rastu, jer ih obilježava bujniji rast trave. Micelij se godišnje može širiti od 20 do 100 cm, pa kako je to za svaku vrstu konstantno, moguće je po polupromjeru kruga izračunati starost jednog micelija. Tako i dan-današnji, nakon 150 godina, plodove istih micelija sa kojih je brao otac mikologije Elias Fries nalaze njegovi učenici. Utvrđeno je takođe da su neka kola u SAD stara i do 600 godina. Na Romaniji kraj Sarajeva Leucopaxillus giganteus tvori takođe preko stotinu metara u radijusu široke krugove. Pošto on u sebi sadrži jedan veoma snažan antibiotik, clitocybin, trava je uz njegove rubove uvelo požutjele boje i djeluje kao spaljena.

No krugovi nisu uvijek pravilni, često su poput atola na jednom pojasu prekinuti, često pak samo polukrugovi; to znači da je na jednom dijelu svoje ekspanzije micelij naišao na nekakvu podzemnu prepreku ili pak na nepovoljne uvjete. Malodušne vrste zastaju na tim mjestima, no upornije će lukavo zaobići tu prepreku, recimo jednu stijenu, i nastaviti da se šire s druge njene strane. Ima i vrsta čija je priroda takva da se razvijaju samo u jednom smjeru, tako da ne nastaju krugovi, nego prave linije ili lukovi. Takva je, na primjer, izvrsna za jelo Agaricus exquisitus, koju u Bosni narod naziva »redušom« jer raste u jednom nizu ili »redu«.

Što se pak tiče razmnožavanja putem spora, pojedine vrste rađaju ih tim više što traže složenije uvjete da bi se »primile«. Jedan jedini zreli primjerak može razaslati u svijet, već prema vrsti, od nekoliko miliona do nekoliko biliona spora, tako da svakodnevno, po šumama i poljima, pa i po našim gradovima, nošene vjetrom, kruže i putuju po zraku nevidljive spore najraznovrsnijih vrsta, sve dok samo neke od njih, izvanredno iznimno, ne padnu na pogodno tlo i ne nađu sve povoljne pogodnosti da bi iz njih »proklijao« novi micelij.

Spore su velike samo nekoliko mikrona do nekoliko desetaka mikrona (mikron = 1/1000 mm). Ipak, da bi se ovako veliki broj spora mogao rasporediti na relativno malom prostoru, kakvim raspolaže plodište (himenij) pojedinih primjeraka, priroda je iskoristila sva uopća moguća rješenja da se do maksimuma poveća površina koja je fertilna (sporama plodna). Tako je kod nekih Ascomyceta i Gasteromyceta plodište rasprostrto po poluloptastim površinama ili pak preko cijelog kuglastog oblika odn. u njegovoj nutrini (1. slučaj), (up. slike: 185a, 181b, 173). Da bi se površina još proširila, ona se uvija i nabire (Cantharellaceae, Morchellaceae i Helvellaceae — 2. slučaj, (up. slike br. 160, 9—16). Ili pak (3. slučaj), (up. sliku br. 128b), kakvo li tek racionalno ekonomiziranje s prostorom pokazuju »listićavke« Agaricaceae, sve gljive čije se plodište (s donje strane »klobuka«) sastoji od listića (lamela). Kad bi to plodište prevlačilo samo ravnu površinu, ono ne bi bilo veće od širine šešira. No lamele, na čijim se otvornim stranama rađaju spore, tu površinu silno umnogostručavaju.

Lamele se od drška radijalno kreću ka rubovima šešira. No kako se, što bliže rubu, sve više međusobno udaljuju, između njih nastaje još neiskorištenog prostora, koje će neke vrste takođe popuniti, i to time što će umetnuti još sitnije i kraće lamele (lamelule), polazeći od ruba šešira (v. sliku br. 230). No krajnje zamisliv maksimum se postiže kad i poprečno između lamela nastaju kao nekakve žilice, nabori ili mostići, koji će takođe biti nosači spora (tzv. anastomoza) (sl. 82).

Plodište može biti raspoređeno, takođe na jedan veoma dosjetljiv način (4. slučaj, v. sliku br. 111b), duž cijele površine sitnih iglica (Hydnaceae), a i (5. slučaj, v. sliku br. 162), po površini »grančica«, kao kod korala (Ramaria).

Konačno (u 6. slučaju — Polyporaceae i Boletaceae, v. sliku br. 192c), himenij prevlači unutarnje stijenke cjevčica, koje zbijene i često duboke (odozdo gledane kao spužva) tako silno zgodno odgovaraju potrebi za ekonomiziranjem s prostorom.

Zato je najvažnije da se kod gljiva utvrdi kako im je izgrađeno plodište. Tako će se odrediti prvo: porodica kojoj pripadaju. Kad se odredi porodica, utvrđuje se kao drugo: rod u toj porodici, da bi se, kao treće, odredila vrsta u tom rodu. U svrhu ovog određivanja postoje različiti »ključevi«, od kojih su najviše u praksi tzv. dihotomni, koji počivaju na principu izbora između dviju mogućnosti. Na primjer: ako smo već utvrdili da u konkretnom slučaju imamo posla sa jednom mliječnicom, Lactarius, poslužićemo se ključem za mliječnice, recimo Neuhoffovim; sve mliječnice na presjeku puštaju mlijeko, i tu nam se na početku nude ove dvije mogućnosti:

1. Mlijeko bijelo, žućkasto ili vodenasto, ostaje takvo ili mijenja boju u crveno, ljubičasto, žuto, sivo ili zeleno 5
2. Mlijeko od početka crveno kao mrkva ili mutno vinski crveno, klobuk narančast, većinom zoniran, ponešto ljepljiv, prah spora svijetlooker, u cmogorici 2

Ako nam dakle, odgovara slučaj 1., tad skačemo na 5, a ako odgovara slučaj la., skačemo na 2. Pod brojevima 2 i 5 nudiće nam se takođe izbor između dviju različitih karakterizacija, itd., sa 2 će nas autor uputiti na 3 ili 4, a sa 5 na 6 ili 15, sve dok ne dođemo do naše vrste.

Takvih ključeva ima dosta na jezicima naroda koji su daleko više razvili mikološku znanost od nas, no za svrhu kojoj je ova knjiga namijenjena nije potrebno upoznati sve vrste, a one se često ni ne mogu odrediti bez mikroskopa i kemijskih reagensa. Za početnike sam pripremio zato jedan izbor vrsta koje se mogu idantificirati makroskopski, tj. samim našim osjetilima bez pomagala (golim vidom, opipom, njuhom i okusom), a koje su ujedno u praktičnom pogledu najznačajnije, bilo po tome što su velike i upadne, bilo po tome što su česte a ujedno predstavljaju dobru i ukusnu hranu, bilo pak što su otrovne, pa ih se treba čuvati.

Tek poslije toga može se preći na upoznavanje većeg broja vrsta, teže odredivih ili rjeđih, kao i onih koje nisu interesantne (samo) u praktičnom pogledu. Jer, carstvo gljiva je neizmjerno veliko, njih ima više vrsta nego sveukupnog ostalog raslinja, uključujući i drveće i cvijeće, i korove i trave, i mahovine i lišajeve i paprati i alge. Računa se da »nižih«, tj. mikroskopski malih gljiva ima oko 700.000 vrsta, a »viših«, koje se golim okom mogu vidjeti (ponekad uz pomoć lupe), oko 90.000. Dodajmo još da, što se tiče »viših« gljiva, za široku publiku interesantnijih, samo u srednjoj Evropi ima oko 6.500 vrsta, pa ni njih sve ne poznaje nijedan pojedinac sam, niti ih može upoznati za kratkog svog vijeka, nego postoje stručnjaci za pojedine rodove, jedino sposobni da ih identificiraju ili otkriju kao novu, dosad nepoznatu vrstu; između takvih specijalista razvija se velika, živa razmjera primjeraka po cijelom svijetu.

Naša zemlja je, može se slobodno reći, pravi Eldorado za gljive. Ona, prije svega, leži u umjerenom sjevernom pojasu Evrope, koji je općenito najbogatiji vrstama. (Čak ni umjereni sjeverni pojas na drugim kontinentima, u Americi i u Aziji, nije toliko bogat, a južni, te tropi i suptropi su još siromašniji). A i u ovom pojasu imamo prednost nad našim takođe bogatim sjevemim i južnim susjedima, jer posjedujemo i kontinentalne i polukontinentalne i mediteranske vrste, pa i one koje se rađaju u sukobu i križanju tih kiimatskih uticaja: u našim krajevima uspjeva i alpinska i subalpinska mikroflora (pored Slovenije i u planinskim predjelima Bosne, Srbije i Crne Gore), ali i montane i ravničarske (Panonska nizija) i južnjačke (Jadran, Hercegovina i donekle Makedonija).

Računam da u našim krajevima ima oko 4.000 vrsta. Od njih je oko 800 jestivih, oko 60 otrovnih, a sve ostale su izvan ovih kategorija: ili su pretvrde odnosno neprobavljive, ili preljute, pregorke, neukusne odnosno lošeg mirisa, ili pak presitne i neugledne, odnosno prerijetke da bi se isplatilo skupljati ih za hranu.

Otrovnih vrsta, uprkos narodnom vjerovanju, ima, kao što se vidi, veoma malo, ni 2%. Nesreća je samo što su neke od njih vrlo rasprostranjene, ponekad i masovne, a i na izgled privlačne, prijatna ukusa i mirisa. Većina otrovnih vrsta spada samo u jedan rod, rod Inocybe. To su uglavnom sitna i neugledna bića, prljavosmeđih, žućkastih i sivih boja (i bijelih) po klobuku, najčešće i tankog mesa, pa niko ne dolazi u napast da ih spremi za jelo. Kako je 80% vrsta iz tog roda otrovno, a pored toga teško ih je međusobno razlikovati, potrebno je taj rod dobro upoznati i odreći ga se u cjelini. Pored navedenih svojstava, Inocybe imaju lamele zemljane boje (kad sazru, odn. prljavo bijelosivkaste ili žućkaste kad su mlade), te klobuk (rijetko širi od 4 cm) najčešće konična oblika, radijalno vlaknast, raščupan odnosno raspucan, a miris u većini slučajeva neugodan (oštar hemijski ili na spermu, gnjilo voće, pokvaren kupus i sl.), a samo kod nekoliko vrsta prijatan (na behar ili cvijeće, pa i »engleske bombone«), (Isto tako treba se kloniti i sitnih, posvuda bijelih gljiva Clitocybe, kod kojih se lamele spuštaju malo niz držak i koje nisu rijetke po poljima u travi, ali i u šumi. No na njih, kao i na druge otrovne vrste, biće posebno upozoreno kod sličnih, jestivih).

Pored boje i građe spora i plodišta, te oblika i stasa stručka i klobuka, napominjem da su mirisi jedan od najznačajnijih znakova za raspoznavanje vrste i da početnik nikad ne propusti da pomiriše svoj nalaz. Kao i među bojama (oko 700 nijansi), i među mirisima postoji kod gljiva jedna nevjerovatno bogata skala, sa specifičnostima koje je najčešće nemoguće opisati, pa ni generalno odrediti kao »prijatan« ili »neprijatan«, jer ima dosta vrsta kod kojih jedna komponenta miriše prijatno, a druga, i to istovremeno, neprijatno. No ipak je važno da se mirisi odrede bar po sličnosti sa onima koji odlikuju druge poznate tvari. Tako Bruno Hennig, u svom šestotomnom djelu »Priručnik za prijatelje gljiva«, razlikuje ove grupne mirise, u ogromnoj skali između tamjana i smrada znojnih nogu: na brašno (užeženo i neužeženo), kruh, kakao, loj, riblje ulje, maslac (užežen odn. ne), repu, rotkvu, hren (ova tri posljednja mirisa Francuzi zajedno označuju »rafanoidnim«), krompir, celer, peršun, češnjak, anis, badem, koper, cimet, cijanovodik (gorki badem), lovor-višnju (Prunus laurocerasus), Oetkerov prašak, papar, Maggi, kumarin, majoran, lavandu, jasmin, hijacint, geranije, list pelargonije, cvat naranče, Corydalis, hmelj, firentinsku peruniku, ljubičicu, korijen ljubičice iz apoteke, peru-balsam, bombone, ester, med (posebno umjetni), pasjakovinu, terpentin, kokos, na čaj od jabučnih ljuski, matičnjak, slatkasto truli miris na vinske bačve, na svježe listiće i listove, na divlju imortelu, na svježe rezano drvo, na kiselkasto voćni miris općenito, rabarbaru, jabuke, kruške, na kompot od ribizla (ogrozda), jagode, marelice, suhe šljive, krastavce, kiseli kupus, općenito kiselkast vonj, kiselo ustajao, na ribe, na kuhani bakalar, na trule ribe, na sardele, haringe, kuhane rakove (posebno morske), na sireve, kobasice, na gusjenicu jednog kukca što buši vrbe — Cossus cossus, na mošus, na tamjan, na kedrovo drvo, okatranjene stupove, stjenice, hrastovu koru, spermu, ogavno slatkasto, na amonijak, pare šalitrene kiseline, hlor, sapun, fosfor, jodoform, općenito na apoteku, salicil, metilsalicilat, sumpor, eter, formalin, sikativ, kamfor, gas (rasvjetni), karbit, karbol, na lješinu, menažeriju, mačji izmet, znoj nogu, odvratno ošamućujući, zemljano-memljivi, zagorjelo ulje.

Nije li to dosta, kad se još uzme u obzir da se neke od ovih komponenata najčešće još mogu i kombinirati kod iste gljive. A mnogo drugih izmiče svim poznatim mirisima, pored onih za koje nam se čini da ćemo se odmah sjetiti na šta nas podsjećaju, a to nam nikako ne polazi za rukom.

Neke gljive mogu imati prijatan miris a biti otrovne, ali rijetko koja ima neprijatan miris a da je jestiva. (Disciotis venosa i Flammulina velutipes su, npr., takve iznimke, jer iako u svježem stanju nemaju prijatan miris, kuhanjem ga gube i poprimaju drugi, fini). No bio miris prijatan ili ne, uvijek je on dobar pokazatelj, karakterističan i konstantan za pojedine vrste, za razliku od boje klobuka odozgo, koja se često kod iste vrste mijenja. (Mnogi koji se truju ne gledaju klobuk odozdo, što je mnogo važnije, i ne oslanjaju se na sve odlike gljiva, nego uglavnom na boju.)

Takođe je važan i ukus. (Meso se slobodno može kušati, osim kod pupavke, razdrobiti u ustima, provaljati malo po jeziku i zatim ispljunuti; ni veoma mala količina arsena ne može čovjeka ubiti). Obiono ona koja je Ijuta ili gorka u svježem stanju, ostaće takva i u kuhanom. To osobito vrijedi za golubice (Russula) i mliječnice (Lactarius), te ako smo sigurni da određena gljiva pripada jednom od ova dva roda (dakle: samo u tom slučaju), slatkoća mesa u sirovom stanju je garant da je gljiva jestiva (iako ne poznajemo vrstu). Ali zato treba dobro upoznati odlike tih rodova, jer u drugim ukusnost i blagost mesa nije automatski dovoljan razlog da povjerujemo kako su jestive.

Sve otrovne gljive na koje može neko naletiti u nekom našem kraju biće posebno opisane i naslikane, odnosno u napomeni uz jestivu s kojom bi se mogle pobrkati.

Među, otprilike, 800 jestivih vrsta gljiva oko 200 su izvrsne, vrlo dobre ili naprosto dobre za jelo. Prema tome, podijelio sam ih u klase (v. i popis na str. 53—56). Ukus je, naravno, nešto najvarijabilnije među ljudima, ali nijedan autor ne može apstrahirati od svog ličnog ukusa, tako da vrste ne poreda na osnovu njega i ne unese ih u tzv. »skalu ukusnosti«. Tako je za mene na prvom mjestu jedna vrsta koju drugi autori često čak i ne unose u svoje skale (bilo da se u njihovoj domovini ne javlja u većim količinama, dovoljnjim za jedan obrok, bilo da je nisu nikad kušali iako su imali priliku, bilo da im je ukus različit), dok gomoljače (Tuberaceae, tartufi, Truffe, Triiffel), koje mnogi stavljaju na prvo mjesto, za mene su preintenzivnog mirisa na parfem (mošus?) da bi ih mogao tako visoko cijeniti. Ali na skali od 200 mjesta i dvadeseto je veoma visoko.

Prva orijentacija

Mnogi početnik nosi sa sobom na teren slikovnicu gljlva, pa je na licu mjesta lista i traži sliku svog nađenog primjerka kako bi odredio o kojoj se vrsti radi. Osim toga što je takav postupak nepraktičan, gotovo po pravilu ne uspjeva: bilo što početnik »svoju« gljivu ne može u slikama prepoznati, bilo što je isuviše lako »prepozna«, tj. zanemari »sitne« momente (koji mogu biti presudni) i svede svoj nalaz na sliku koja mu je najbliža, najsličnija; bilo što u njegovoj slikovnici uopće nema vrste na koju je naišao; bilo što slika nije dobra, bilo što je isuviše »dobra«, tj. dotjerana i uljepšana; bilo što predstavlja gljivu u drugoj fazi razvitka od onog u kojoj je svoj primjerak zatekao, ili drugog varijeteta odnosno rase — ukratko, gotovo možemo biti sigurni da nam identifikacija vrste na taj način skoro nikad neće poći za rukom, a može doći i glave.

Kako onda uopće utvrditi o kojoj se gljivi radi, kako se zove i da li je jestiva?

Početnik treba, kad naiđe na nepoznatu gljivu, prije svega pogledati u kakvom ambijentu raste, da li u travi, u mahovini, na panju (od kojeg drveta), na balegi ili drugom vegetativnom odnosno animalnom supstratu (i kojem), ili na goloj zemlji; ako na zemlji, da li na humusnoj, glinenoj ili pjeskovitoj, pa i pogledati koje sve vrste drveća rastu u blizini (do 10 m. u radijusu). Uzeti u obzir i datum, godišnje doba kad je nađena. Uvjeriti se da li raste u krugovima ili nizovima, u trapama bez reda ili u nekom poretku, da li pojedinačno ili u zajednici sa po više istih a ako u zajednici, da li razdaleko, zbijenije ili čak i stisnuto jedna uz drugu, pa možda i po više primjeraka iz istog »korijena«.

Tek nakon što je sve to utvrđeno, gljivu možemo oprezno ubrati, a oprezno znači: paziti da se izvuče cijela, i sa podzemnim dijelom, kao i da se ne ošteti prsten ako ga ima, itd. (Da se ne bi uništio micelij i da bismo i drugih godina mogli ubirati plodove, bolje je stručak zavrnuti, nego ga iščupati.) Nastojati da se nađe više primjeraka iste vrste u različitom dobu starosti, jer su mnoge odlike vidljive samo u pojedinim fazama razvoja. Zapamtiti miris još svježe ubranih gljiva.

Zatim sve primjerke iste vrste odvojiti, najbolje zamotati u novinski papir, kako se ne bi miješale spore raznih vrsta ili otisnuli pigmenti s jedne na drugu. Ako se, kad uznapredujemo, budemo radi identifikacije služili i mikroskopskim promatranjem spora, moglo bi se u protivnom dogoditi da strane spore pripišemo ispitivanoj vrsti. Osim toga, i same spore neke druge vrste mogu biti otrovne i popadati po našoj jestivoj.

U jednom danu ne nastojati da se odredi veći broj vrsta. Kao kod svakog učenja, prenagomilavanje raznovrsnih podataka može izazvati zbrku.

Zamotane primjerke treba složiti u prozračnu korpu od pruća, kako se ne bi ni kvarile ni deformisale.

Kad gljive donesemo kući, razastremo i sortiramo, treba da obavimo nekoliko poslova. Jedan ili dva primjerka, zrelija, postaviti na bijeli, po mogućnosti glatki, papir, tako da spore padaju po njemu i da nakon 24—48 sati vidimo kakve su boje kad su u gomili, kakva im je »otrusina«. Papir mora biti bijel i kad se radi o bijelim sporama, jer podloga u boji daje sporama drugi ton. U slučaju da primjerci ni-su vlažni, dobro je poklopiti ih čašom ili kakvom većom posudom, jer prebrzo isparavanje spriječilo bi opadanje spora. Ako se radi o vrstama kod kojih se jasno diferenciraju stručak i šešir, odsjeći pri vrhu stručak i šešir postaviti okomito donjom stranom na papir.

Kao drugo, 1—2 primjerka treba presjeći uzdužno, po sredini šešira i skroz kroz stručak, kako bismo mogli utvrditi: 1. boju mesa i da li tu boju mijenja u dodiru sa zrakom, te ako mijenja, paziti kroz koliko vreme-na; 2. kako je uz stručak prirastao himenij (lamele, cjevčice, igiice), da li uzlazno, ravno, silazno ili drugačije; 3. koje boje su lamele odnosno cjevčice i da li su cijelom širinom istobojne, da li mrljaste ili im je vrh, tzv. »oštrica«, odnosno kod vrganjevki »pore«, drugačije boje od ostale površine; 4. da li je stručak šupalj ili pun; ako je šupalj, da li u obliku kaverni, izoliranih šupljina ili uzduž potpuno i kontinuirano; ako je pun da li i u središnjem dijelu iste konzistencije, ili je tu mekši, spužvast, sa »srčikom«; 5. da li je stručak kontinuiran sa šeširom i u tom slučaju iste vrste mesa kao i šešir, ili je pak tvrđi, »žilav«, »hrskavičav«, »plutast«, »kožast« odn. »drvenast«. Sve te podatke dobijamo takvim uzdužnim presjekom gljive.

Sad tek možemo prići određivanju prema nekom »ključu«. Pomoću centralnog ključa odredimo najprije porodicu i rod (str. 74), a pomoću posebnih ključeva odn. tabela koje su pridodate poglavljima odredimo na kraju i vrstu.

No da bi se čitalac mogao po ovim ključevima snaći, mora razlikovati osnovne značajke kod gljiva i neke stručne izraze. To su:

1. Volva ili ovojnica, tzv. opći veo (velum universale). Sastoji se od deblje kožnate opne i prvobitno obuima cijelu gljivu. Kod razvijenih primjeraka mogu se ostaci te ovojnice opaziti na raznim dijelovima: ili po površini šešira, ili po stručku, ili oko dna stručka u vidu kakve vrećice odnosno čizmice, pa i »perli«, ili i kombinirano na više mjesta. Ostaci volve po šeširu mogu biti postojani ili se lakše otiru, mekši ili kompaktniji, sitniji ili krupniji — od »tačkica« preko »zrnaca« i »perli« sve do većih »krpica« ili »krpa« — deblji ili tanji, ravni, obli lili ušiljeni (»kupasto« ili »piramidalno«). Volvu posjeduje nekoliko rodova: Amanita i Volvariella kod svih svojih vrsta, Cortinarius i Coprinus samo kod nekih, ali kako su od njih u ovoj knjizi obrađene samo Amanitae, ostale manifestacije ovojnice i slike njenih tipova dali smo uz Amanitae u poglavlju »Kraljice, kneginje i dvorske dame«.

2. Šešir ili klobuk. Kod većine ovdje obrađenih vrsta jasno razlikujemo jedan natkriljeni dio, koji se razvija u širinu i ima oblik šešira, kape, kišobrana, okruglog jastučića ili ploče, pa i lijevka — i njega nazivamo šeširom u svim tim slučajevima — i, razlikujemo, drugi dio koji se razvija u visinu i koji je gotovo uvijek uži od šešira — i njega nazivamo drškom ili stručkom. Oba mogu biti istog sastava, pri čemu se ne odvajaju lako otkidanjem — u tom slučaju ih nazivamo kontinuiranim — ili različite strukture i materije, te se lako odvajaju — pa ih tada nazivamo distingviranim. — Na šeširu razlikujemo: disk ili tjeme, to je centralni, središnji njegov dio, i rubove, to su krajnji njegovi završeci, dok strane obuhvataju dio između diska i rubova, a u širem smislu uključuju u sebe i rubove. Disk može biti istobojan s ostalim dijelovima površine, ali i drugačije boje i tona, svijetliji ili tamniji od ostale okoline, te u tom slučaju širi ili uži. Kad je šešir higrofan, tj. kad u provodnjenom ili vlažnom stanju pokazuje drugu boju ili ton nego u suhom, područje diska, koje je kao uvijek deblje od strana, sporije se isparava i zato duže zadržava svoju higrofanu boju (v. br. 22a pa 22b). Disk se dosta često sastoji i od jednog uzdignuća, oštrog ili oblog, šireg ili užeg, koje se naziva, kad je manje, bradavicom, mamom ili papilom, a kad je veće, izbočinom. (V. sliku br. 33). Strane ili samo rubovi mogu biti opušteni ili uzdignuti, odnosno ravni. Rubovi se nazivaju oštrim kad sa krajnjim izdancima lamela tvore oštriji kut, a tupim kad se oboje pred spajanjem svođeno zaobljuje. Ruhovi mogu biti uvrnuti ili podvijeni, tj. prema dole, odnosno izvrnuti ili uvijeni, tj. prema gore. (Up. slike 119b i 212a). — Površina šešira je gotovo uvijek prevučena kožicom ili kutikulom (pileus), koja se povučena od rubova lakše ili teže skida, odnosno nikako ili sasvim, samo uz rub, do jedne četvrtine, trećine, polovine i sl. Kožica može biti suha, vlažna, Ijepljiva ili čak i sluzava; glatka, somotna ili »plišana« (pustenasta), dlakava, vlaknasta (sa uraslim nitima ili stršećim); gola ili pokrivena zrncima, pahuljama, ljuspicama ili krljuštima. (Up. slike 169, 62b, 41b i 44b). — Šešir može biti po svojim rubovima i »iscrtkan«, kada ima crtice uz rubove samo bojom naznačene, ali i »urezan«, kad su te crtice ujedno i reljefno udubljene (sl. 57b i 59). — Po svom obliku šešir može biti: koničan, zvonast, jastučast ili oblo ispupčen (konveksan), ravan ili pljosnat, udubljen (samo s rupicom na disku, ili šire, konkavan sve do tanjirasto udubljen i Ievkast. (Up. slike br.: 42a, 81, 149, 5, 35, 114, 64a i 226).

3. Plodište ili himenij. To je sloj koji služi za rasplodnju i sastoji se od, kako smo rekli, listića ili lamela, cjevčica ili tuba, iglica ili bodlji, nerava ili vena, a može se nalaziti po cijeloj površini ploda ili u njegovoj unutrašnjosti. Većina gljiva koje ovdje izlažemo nosi taj himenij s donje strane šešira. U tom slučaju vrlo važno je ustanoviti, pored toga kakve je građe i oblika, i kako je prirastao uz stručak. Dakle, lamele, tube ili iglice mogu prirasti na slijedeće načine. Nazivaju se slobodnim kad uopće ne dopiru do stručka i prestaju tik pred drškom (slika br. 44b) (ako prestaju još prije, pa oko drška nastaje šira praznina, odn. nepokriveno meso, nazivamo ih i izbačenim); uzlazne su kad dotiču stručak samo ovlaš pri vrhu, u »pazuhu« koje stručak tvori sa šeširom (pri tome se zaobljuju pred stručkom postajući sve kraće); prirasle su kad ravno, vodoravno pristupaju dršku (slika br. 246) i s njim se svom širinom spajaju (pri čemu mogu pred drškom tvoriti »jarak« (slika br. 101b) time što svuda naokolo postaju kraće, da bi tik pred drškom ponovo postigle svoju punu širinu, a mogu biti i »prirasle sa zupcem« kad njihov kraj uz držak ne poliježe čitavom dužinom, nego koso, tako da se jarak tvori uz sami držak, a ne tik pred njim); konačno, nazivaju se silaznim kad se manje ili više spuštaju niz držak, počev od toga da su malo niže od vodoravne zamišljene linije pa kod nekih vrsta skoro sve do dna stručka (poseban je slučaj kad su i silazne sa zupcem). (Up. slike br. 28 i 76). — Na lamelama razlikujemo »oštricu«, tj. njihov hrbat, strane i dno. Dešava se da su uz dno anastomozirane, tj. poprečnim mostićima ili žilicama povezane. Račvaste su kad se bilo prema rubu, bilo prema stručku rašljaju, i to tako da ili po dvije prelaze u zajednički završetak, ili se jedna dijeli u dva kraka. Između lamela cijele dužine ima i kraćih koje počinju ispod rubova i prestaju, na različitim odstojanjima od njega, prije nego su doprle do stručka. Njihova širina se pak mjeri od oštrice do dna, a debljina od jedne do druge strane. Lamele su zbijene ako su stisnute tako da gotovo između njih i nema praznog prostora, (up. sliku br. 241a), smatraju se gustim ako pri rubu šešira na jedan centimetar dolazi 7—10 lamela, a razdalekim ako ih tu dospjeva ispod 7 (up. sliku br. 76a). Oštrica može biti druge boje nego strane: to je u slučajevima kad je sterilna, tj. ne nosi po svom vrhu spore, ili kad pigmenti prelaze sa šešira na lamele, bojeći samo njihove vrhove. Oštrica može biti pilasta ili testerasta, kad je oštro usječena, odnosno nagrižena (v. sliku br. 74a), kad je oblo, vijugasto skraćena cijelom duži. U oba slučaja je neravna, a kad je ravna, nazivamo je cijelom (slika br. 128b). — Što se tiče cjevčica ili tuba, kakve nalazimo u porodice Boletaceae, odn. vrganjevke, i koje se, zbijene spuštaju okomito s donje strane šešira, njihove donje završetke, otvore ili rupice, zajedno sa stjenkama koje su spoljnje vidljive nazivamo porama (slike 90 i 96b). Boja pora i cjevčica, dakle zraku otkrivenih i sakrivenih dijelova, takođe se može razlikovati, a često su i osjetljive, u pogledu boja, na dodir. Pore se smatraju sitnim ako su promjera ispod 0,5 mm, srednjim između 0,5 i 1,0 mm a širokim ako su preko 1 mm. Mogu biti okrugle, izdužene i oštrougle. Kod nekih vrsta pore su, radi zaštite mladog himenija, u početku začepljene. Što se tiče priraslosti, za njih važi isto što i za lamele.

4. Zastorak (Blagaićev termin) ili djelimični veo (velum partiale). Kod nekih rodova i vrsta mladi himenij štiti u početku jedna presvlaka, opna (v. slike 36 i 178b). Većinom bijela, postojanija ili ne, ona se kasnije raspucava, kako bi oslobodila ispadanje spora sa lamela ili iz tuba (kod ježevica, tj. gljiva s iglicama, ovu pojavu nemamo), te bilo ostaje visiti s rubova u obliku krpica, bilo se spušta niz stručak u obliku prstena (a moguće je i oboje). Kod nekih rodova je dakle mladi naraštaj osiguran od vanjskih neprijatelja sa dva zaštitna oklopa: vanjsbim, koji štiti cijelu gljivu, i unutarnjim, koji štiti njen najosetljiviji i za produžetak vrste najznačajniji organ.

5. Prsten (annulus). Kad se dakle djelimični veo prikloni sredini i popuca uz rubove, od njega nastaje prsten. On može biti složen, jednostavan ili dvostruk, (v. slike: 197b, 199 i 34b) s gornje strane iscrtkan ili urezan (zbog otisaka lamela) ili ne (osobito važno kod Amanita), zatim može biti odozdo kao zupčanik (up. sliku br. 43) ili ne (osobito važno za razlikovanje nekih šampinjona, Agaricus), ali može biti i tek naznačen, više obilježen kao pojas druge boje (od opalih spora, dakle prolazan), nego što bi se mogao smatrati istinskim, reljefnim (to je kao kad bismo umjesto pravog prstena na prstu nacrtali prsten), slučaj, recimo, kod mnogih Psathyrella, Inocyba i Cortinaria, kod kojih se taj pojas inače češće sastoji od nakupnina niti na određenom nivou. Ove niti su ostaci tzv. kortine, djelimičnog vela koji kao da je od paučine što se proteže od ruba šešira do stručka (v. sliku 236b).

Manšetom se naziva širi, odnosno duži prsten (obično kod Amanita, up. sliku 52b).

Prsten se može uspinjati ili spuštati. Ako ide nagore, pa se prema tome može svući povlačenjem nadole, može dosezati i sve do vrha stručka (slučaj kod Cystodermi i nekih šampinjona, npr.). U ovom posljednjem slučaju prsten se naziva armila.

6. Stručak ili držak. Prema obliku stručak može biti valjkast (cilindričan, v. sliku 128a), utanjen (prema dnu uži) (sl. 39), odebljan (prema dnu širi sl. 7), vretenast (sužen na oba kraja) bulbozan (s okruglim zadebljanjem na dnu sl. 238b), odječno ili obrubljeno bulbozan (s bulbom koja je s gornje strane uokolo obrubljena), trbušast (sl. 93a) i korjenast (sl. 45). — Stručak može biti gol, osut pahuljama; Ijuspicama, zrncima ili krljuštima. Može biti i ornamentiran, išaran, istačkan, isprugan ili mrezast (up. slike: 46b, 103b, 149 i lb). Mreža na stručku može biti izduljena (up. sliku 95b) ili izodijametrična (duga koliko i široka), naznačena samo drugom bojom (sl. br. 3a) ili i reljefna (sl. br. lb), plastično uzdignuta nad površinom. — Držak može imati »koru«, tj. tvrđi vanjski sloj u kojem je »srčika« ili trstikasta sredina, mekša ili »pamučasta« tvar. Može biti pun ili djelimično odnosno potpuno šupalj (up. sliku br. 241b) već u mladosti ili vremenom. U odnosu na šešir on može biti centralno postavljen i to je najčešći slučaj, ali događa se da kod nekih vrsta bude i ekscentričan, tako da je s jedne strane veća površina šešira iznad njega, nego s druge, pa čak i lateralan, tj. sasvim postrance uz šešir prirastao (up. sliku br. 28b, 231).

7. Meso. Kod mesa treba obratiti pažnju na: boju, konzistenciju, okus i miris. Boja može biti takođe različitih, kao i gljiva spolja, postojanih ili promjenljivih. Po konzistenciji razlikujemo: tvrdo, čvrsto, kruto, prhko, drobljivo, elastično, hrskavičavo, gumeno, kožnato, plutasto, drvenasto, žilavo, podatno, meko, nježno — i sve to bilo sočno bilo suho. Često se razlikuje meso u stručku od onoga u šeširu, ali biva i iste konzistencije, i to je karakteristično za pojedine rodove. — Okus može biti blag ili sladak, gorkast, gorak, ljut, pekući, nepodnošljivo pekući, slatko-gorak i gorko-ljut, odmah ili nakon dužeg žvakanja. — O mirisima vidi u prošlom odeljku. — Treba obratiti pažnju i na debljinu mesa u šeširu, posebno u odnosu na širinu himenijalnog sloja.

8. Kod puhara — Lycoperdaceae — razlikujemo: ovojnicu ili opnu (peridiju) koja može biti jednostruka ili dvostruka, vanjska (egzoperidija) je deblja, unutarnja (endoperidija) tanka kao papir ili pokožica (v. sliku br. 173). Ona obuhvata cijelu gljivu, sve meso koje može biti jedinstvenog ili dvojakog sastava: gleba (fertilni dio mesa, uvijek gornji, u kojem se rađaju spore) i subgleba (sterilni, besplodni dio, koji se kasnije ne raspada u »prah« i ostaje često preko zime sve do u ljeto (v. sliku br. 175). Prah spora izbija kroz jednu centralnu rupicu na tjemenu (up. sliku br. 170) ili nepravilno kroz više njih, ili se pak cijela gornja polovica raspada i tako oslobađa spore. Meso je u početku bijelo (osim u rodu Scleroderma), kasnije žuti, zeleni, smeđi i crni.

9. Kod Ramaria, capica ili korala, razlikujemo: trup, grane, grančice i vrške (slike: 161—167). Oni su često različitih boja, što je karakteristično za pojedine vrste. Većinom su lomljive, ali neke i žilave i čak kao tvar roga. Poprečni presjek kroz trup, najdonji dio, treba nam u nekim slučajevima pokazati da li je meso mramorirano, tj. kao vodenastim žilicama prožeto.

10. Kod pločarica, Peziza cijeli plod nazivamo apotecijem. U apoteciju razlikujemo: himenij (to je vanjski unutrašnji dio šalice ili pehara), hipotecij (to je meso ispod njega) i ekscipidum (to je donji vanjski omotač koji se i po svojoj boji većinom razlikuje od himenija). (Slike: 181—187). Kod Peziza je veoma važno utvrditi na kojem supstratu rastu, jer je to često odlučujući moment za determinaciju.

11. Kod smrčaka, Morchella, na šeširu razlikujemo vrste kod kojih ima jače izraženih uzdužnih, longitudinalnih rebara (slika 9) od onih kod kojih rebra, i prema tome i jamice, leže bez ikakvog reda, nepravilnih (slika 11b); kao i vrste kod kojih je šešir bočno izbačen (up. sliku 13b) od onih koji izravno, okomito i kontinuirano prelaze u stručak. Na stručku treba obratiti pažnju na to da li ima žljebova i brazda (osobito pri dnu) i da li je prema dole zadebljan ili je valjkast.

Otrovnost gljiva, trovanje i liječenje

Kao što nema univerzalnog ključa ni načina za razlikovanje jestivih i otrovnih gljiva, tako ni sama trovanja nisu jedinstvena, uzroci i ishodi su brojni i različiti, pa prema tome i putevi liječenja. Prije svega, postoji tzv. pravo i nepravo trovanje gljivama. U nepravo računamo ove slučajeve: l. probavne smetnje uslijed preopterećenja probavnih organa (indigestija), izazivaju ih teško probavljive ili neprobavljive vrste; 2. oboljenje uslijed individualne nesnošljivosti ili preosjetljivosti prema određenoj vrsti gljiva, a ponekad i prema svima (idiosinkrazija i alergija); 3. oboljenja uslijed pokvarenih gljiva (intoksikacija kriptomainima); 4. oboljenja mehaničkim putem preko dišnih organa (izazvati ih mogu puhare svojiim naglim ispuštanjem velikog broja spora); 5. psihogena trovanja (sugestijom da se konzumirala otrovna gljiva iako je ona sasvim bezazlena; rijetki slučajevi u kojima se javljaju skoro svi simptomi pravog trovanja).

U prva tri slučaja treba očistiti probavni trakt, vomitivima i purgativima, a u trećem još i poduzeti sve što se čini kod botulizma: simptomi, tok d posljedice su iste: smrdljivi proljevi, veliko znojenje, smetnje nervne, cerebralne i vidne. Ovo trovanje prestarjelim i pokvarenim gljivama, koje su u zdravom stanju apsolutno neškodljiive, kod nas je najčešći slučaj trovanja. Prema Roger Heimu, u ovom stanju se stvara izvjestan kvantitet produkata koji su manje ili više otrovni: acidi, amonijak, fenol i njegovi derivati i, naročito, različiti amini i azotni produkti analogni alkaloidima, koji su dobili ime ptomaini odn. kriptomaini. Do njihove pojave dolazi bilo autolizom ili oksidoredukcijom, bilo dejstvovanjem bakterija; indirektno, preobražajem organske materije ili direktno, kao posljedica mikrobskih toksina. Od gljiva opasnih u ovom pogledu na prvo mjesto dolazi bisernica (Amanita rubescens) koja se kvari veoma lako i može dovesti do ozbiljnog otrovanja; zatim vrganjevke, golubice i druge s vrlo mekim mesom, u većini slučajeva uskisle pohranjene na toplom i nepromajnom mjestu. Prvi simptomi se javljaju ponekad tek nakon 24 sata, kao bolovi u tijelu i grčevi mišića.

Kod pravog trovanja uzročnici su otrovi samih gljiva, izazivaju ga zaista otrovne vrste. Prema posljedicama njihovih otrova razlikujemo tri oblika trovanja:

1. Mycetismus choleriformis — najteži oblik trovanja, najčešće sa smrtnim ishodom. Izazivaju ga zelena pupavka sa svim njenim varijetetima (Amanita phalloides Fr.), bijela (proljetna) pupavka (siov. bela mušnica, Amanita verna Fr.) i koničasta mušnica (Amanita virosa Fr.). One daju sliku tzv. faloidnog sindroma. Njima treba pridružiti i tri vrste koje izazivaju tzv. parafaloidni sindrom, koji je veoma blizak prethodnom. To su: Cortinarius orellanus (iii Dermocybe orellana) Fries non Ouelet, Lepiota helveola Bres. i Lepiota brunneoincarnata Chodat-Martin (= scobinella Fries). Ove tri nemaju narodnih imena, a i kod prvih tri je terminološka oskudica. Blagaić bijelom pupavkom naziva samo jedan bijeli varijetet zelene pupavke, a ne pravu Amanitu vernu; Amanitu virosu ne poznaje, a žutu pupavku, Amanitu citrinu, odn. mappu, pogrešno ubraja u ovu opasnu grupu.

Prvi znaci trovanja očituju se u jednoj neodređenoj mučnini, krčanju u crijevima i oštrom bolu u gornjem predjelu stomaka.

Ali kod trovanja gljivama iz ove grupe smrt ne nastupa putem stomačno-crijevnog kanala, nego preko kružnog optoka krvi kao posljedica oštećanja vazomotoričnog centra. Kad prođe ovaj prvi, intestinalni stadij, dolazi, obično trećeg dana, do prividnog poboljšanja općeg stanja, a poslije toga slijedi najgore, sve do petog ili šestog dana, kad se sve može okončati smrću pacijenta.

Sa deset svojih otrova, od kojih su najznačajniji phallin, phalloin, phalloidin, te alfa, beta i gama amanitm, pupavke napadaju centralne i vitalne organe: jedan otrov rastvara crvena krvna zrnca i napada jetru, drugi guši, treći ugrožava srce i mišiće, četvrti bubrege, peti živce i mozak… svi zajedno vode kompletnoj dehidraciji organizma, zgrušavanju krvi, pregrađivanju jetre i bubrega u mast, gubitku šećera: totalnom haosu u izmjeni tvari u organizmu. Simptomi, a i mnoge posljedice, slični su koleri; otud i ime ovom najgorem od svih mogućih trovanja. Da bi čovjek podlegao, dosta je ponekad jedan jedini primjerak pupavke. Kraj Sarajeva raste nekih godina zelena pupavka u tolikim količinama da bi se njom moglo usmrtiti sveukupno stanovništvo grada.

Tok trovanja odvija se, prema Hennigu, ovako: poslije vanjskih znakova, koji nastaju kasno, kao što su povraćanje, krajnje žestoki proljevi kao kod kolere ili otrovanja kolhicinom, silne provale znoja i stomačne kolike, što sve dovodi do gubitka vode u tijelu, krv postaje gusta. Nastupa mučna žeđ. Otrovi prolaze ovaj put: kroz usta i jednjak u stomak, iz njega u tanko crijevo, gdje se resorbiraju i prenose u krv. Krvlju se trasportiraju u jetru. Iz jetre dospjevaju u desnu srčanu komoru, zatim u pluća i u lijevu komoru, te dalje i u čitavo tijelo, uključujući i mozak i nerve. Preko vena dolaze i do bubrega. Dakle, budući da otrovi putuju krvlju, svi organi bivaju ugroženi. Svi nervi ovisni o nervnom centru kao i svi organi s njima u vezi stradavaju indirektno i kad nisu s otrovima dospjeli u dodir… Otrov koji dospjeva u tanko crijevo nadražuje takođe i direktno i indirektno stjenke crijeva; time se pojačava djelatnost mišića koja rezultira proljevima. Uslijed prejake sekrecije stolica postaje sasvim vodena, što ponovo ima za posljedicu velik gubitak vode u tkivu. U vezi s tim dolazi do zgrušavanja krvi i nedostatka kuhinjske soli (hipohloramija) kao i pada krvne slike. Idući dalje krvlju, otrovi ulaze u jetru, gdje dolazi do velikih oštećenja ćelija i funkcija. Jezgra stanica (ćelija jetre bolesno se metamorfoziraju i propadaju. Za kratko vrijeme jetra postaje masna (30—35% masti), a masnoća zahvata i bubrežne kanale i srčanu muskulaturu. U teškim slučajevima jetra postaje tvrda i skvrčena (ciroza); u lakšim masnoća nestaje za nekoliko dana. Otkazivanje mnogostrukih funkcija jetre je dakle kod ovog trovanja najbitnije: remeti se regulacija izmjene tvari u orgaruizmu, normalno uskladištenje hidrata u formi glikogena (prestaje se proizvoditi), dezintoksikacija štetnih razgrađenih produkata, itd. Dalji put otrova vodi do srca i njegovih sudova. Znakovi djelovanja na srce i sudove javljaju se u obliku smetnji u krvnom optoku drugog dana poslije prvih pojava simptoma bolesti. Mišići krvnih sudova, koji upravljaju tonusom i vrše pritisak na krv, omlitave, krv više nije pod naponom, srce i dalje pumpa krv u sudove, no ona se zgrušava i ne provodi više natrag do srca. Puls slabi i jedva se osjeća. Krvni pritisak pada, bolesnik postaje mrtvački blijed, većinom besvjestan, oči upadaju, srce otkazuje — može nastupiti smrt.

Medikamenti koji se u novije vrijeme koriste u slučaju ugrožene jetre to je jedan hormon iz kore nadbubreine žlezde i vitamin K (sinkavit). Poslije trovanja ovaj vitamin nedostaje i mora se vještački dati. Osim toga je dobro da pacijent uzima i vitamine B-kompleksa (beocim). — Za srce: kofein injekcije, kardiazol i koramin. Intravenozno grožđani šećer i injekcije kuhinjske soli.

Roger Heim, u svojoj knjizi: »Otrovne i halucinogene gljive«, tom neophodnom priručniku za svakog liječnika praktičara, sabire medicinske napore u ovom pravcu ovako:

»Protiv dehidraoije, odumiranja i razaranja stanica (ćelija) jetre subkutane ili intravenozne injekcije soli i glukoze; protiv dispneje (teškog disanja) inhalacije kisika; protiv gušenja intramuskularna injekcija etera; protiv neurozne depresije strihnin, spartein, kamforovo ulje; protiv obamrlosti i astenije adrenalin; protiv oslabljenja srca digitalin; protiv anurije teobromin.«

Čini se da su ipak najveći uspjesi postignuti preparatom za zaštitu jetre pod imenom Thioctidasa, a isporučuje ga »Instituto sieroterapico italiano«.

Ovu grupu pupavki treba dobro upoznati. Jer, ništa nas neće upozoriti da su otrovne: ni izgled, ni ukus, ni miris, ni činjenica da ih jedu puževi i neke druge životinje, ni ona, na žalost, jako raširena predrasuda da otrovne gljive pozelene srebro ako se ono stavi u njihov sok. Pupavke to nikad neće učiniti.

Otrovima faloidnog i parafaloidnog sindroma nema protuotrova, kao što je to slučaj kod trovanja na bazi muskarina. Pored onih strašnih, samo njima svojstvenih otrova, pupavke ove grupe imaju takođe uz neke još neodređene otrove i malo muskarina, koji se jače osjeća ako se gljiva proba sirova. Muskarin ranije pokazuje znake trovanja, i znam za jedan slučaj kad je jedna žena pojela komadić sirove pupavke, jedva velik koliko je nokat širok, te je osjetila glavobolju već nakon dva sata. Ono što je tako rano osjetila bilo je dejstvo muskarina, jer oni drugi, najgori pupavkini otrovi ispoljavaju se mnogo kasnije, između 8 i 48 sati nakon konzumacije. Zato i sredstva za povraćanje i čišćenje, pa i ispumpavanje stomaka, iako ih treba koristiti, vrijede malo, jer kad se prvi simptomi pokažu, otrovi su već gotovo cijelim svojim kvantitetom prešli u krv. Uslijed toga trovanje gljivama iz grupe Amanitae phalloides nije opasno samo zbog žestine otrova, nego i po svom dugom latentnom stanju.

Ta činjenica trovačima pruža izvrstan, moglo bi se reći jedinstven, alibi. U srednjem vijeku naši su se carevići i njihova rodbina često služili pupavkom da bi došli do prijestolja; kad se radi o ubistvu, naši ljudi su se uvijek pokazali ingenioznim, lukavijim i od starih Rimljana koji su koristili klasične otrove i time otvoreno pokazivali svoje namjere. Naš lukavac, međutim, radio je ovako: pupavke bi osušio, stucao u prah i stavio u kesicu. Posjetio bi nekog vladara i usuo mu prah u jelo ili u tursku kavu; kad otrovani osjeti da mu nije dobro, trovač je na svom konju ne samo van dosega osvete u drugoj državici, nego niko ne bi mogao ni doći na ideju da smrtni slučaj poveže s njegovom posjetom, pogotovo ako su se prve muke pojavile tek sutradan, što je najčešće slučaj. A smrt nastupa tek između trećeg i šestog dana nakon prvih simptoma.

Po ovome i po kasnoj reakciji organizma trovanje pupavkom možemo stoprocentno sigurno ustanoviti a da i ne pogledamo ostatke jela. Nijedno drugo trovanje ne odvija se na taj način.

Ako se, dakle, prvi simptomi pojave više sati nakon uživanja gljiva, pacijenta treba smjesta otpremiti u bolnicu. Dok se čeka na prevoz, otrovanom valja dati što više nealkoholne tekućine i životinjski ugalj (carbo animalis), a ako ga nema u kući, tada samljevenu crnu kafu, kako bi se otrovi razblažili, odnosno dijelom apsorbirali u strano tijelo.

Trovanje Cortinariusom orellanusom. Još kasnije i zagonetnije nego kod otrovnih pupavki, prvi simptomi trovanja ovom gljivom nastupaju tek između tri i četrnaest dana, a smrt tek između četrnaest i stotinu i žezdeset i jedan dan. Prve manifestacije: neizdrživa žeđ, osjećaj da se tijelo suši, trnci u usnama. Zatim intestinalne smetnje, praćene povraćanjima, mučninom, neodređenim bolovima u trbuhu, zatvor, žmarci i osjećaj hladnoće se produžuju, no bez groznice (povećane temperature), cefaleje, bolovi na potiljku i u udovima. U teškim slučajevima dolazi do gubitka svijesti. U pet slučajeva konstatirani su simptomi meningitisa, u četiri uremije. Degeneracija jetre i drugi simptomi su veoma slični faloidnom sindromu, pa se smatra, iako je sve još u fazi ispitivanja i vrlo problematično, da i terapija treba da bude slična ili istovjetna kao i kod liječenja trovanja od pupavki. Glavni otrov nazvan je orellaninom (Grzymala).

Trovanje sa Lepiotom helveolom i hrunneo-incarnatom. Prvi simptomi između 4 i 24 sata; povraćanje, proljev; zatim holni grčevi mišića, remisija, koma, lezija jetre… sve podsjeća na faloidni sindrom i liječi se na isti način kao trovanje pupavkama. Otrovni princip neidentificiran.

2. Mycetismus nervosus (trovanje muskarinom). Ovo trovanje je teško, ali se rijetko završava smrću (kod težih bolesnika, djece i staraca najprije). Muskarin, otrov koji izaziva ovo neurotropno dejstvo, jedan je alkaloid, srodan je holinu i nastaje njegovim raspadanjem (1953. ga je Eugster kristalizirao i dao njegovu formuiu: C9H20O2NCI). Njegov protuotrov je atropin. — Muskarina u manjoj ili većoj kolioini sadrže slijedeće vrste gljiva:

• Amanita muscaria Fr. ex Linne — muhara (po njoj je i otrov dobio ime, iako ga ne posjeduje najviše)
• Amanita pantherina Fr. ex de Candolle — panterka
• Amanita abietum Gilbert — jelova panterka
• Inocybe Patouillardi Bres. — crvenkasta cjepača i druge
• Inocybe — cjepače Clitocybe dealbata Fr. ex Sowerby
• Clitocybe cerussata Fr.
• Clitocybe rivulosa Fr. ex Persoon.

Kod gornjih Inocyba i Clitocyba muskarina ima i do dvadeset puta više nego kod muhare: Inocybe Patouillardi sadrži ga od 6,4 do 8 promila; Inocybe fastigiata 5,3—6,4; Inocybe geophylla 0,8—3,2; Clitocybe rivulosa 5—6; Amanita muscaria 0,1—0,28; Amanita pantherina 0,1—0,2. (Prema Hennigu). Dok bi za smrt bilo đovoljno 40—80 g cjepaća, muhare i panterke bismo morali konzumirati 3000—4000 g. Ali ove posljednje dvije sadrže i druge otrove i ne djeluju samo čistim muskarinom. Zato najprije ono što važi za trovanje čistim muskarinom (bez prisustva drugih otrova, dakle, kod Inocyba i tri gore navedene bijele Clitocybe).

Prvi simptomi čisto muskarinskog sindroma javljaju se već između pola i dva i po sata. Pojačava se djelovanje znojnih, pljuvačnih i suznih žlijezda, nadražuje stomaono-crijevni kanal. Muskarin specijalno djeluje na oči: izaziva sužavanje zjenice, vidne smetnje, akomodacioni grč i prividno uvećavanje predmeta. Osim toga, ukrokuje usporenje srčanog ritma nadražavanjem nervus vagusa, proširuje krvne sudove i snižava krvni pritisak. Uslijed usporavanja rada srca dolazi do proširenja srčanih pretklijetki uz zgrušavanje krvi i teškoće u disanju koje se mogu pojačati do napada gušenja. Svijest ostaje očuvana. Kod jednog trovanja gljivama, kaže Hennig, mora se naročito obratiti pažnja da to da li su zjenice sužene, i da li se istovremeno javlja naročito snažno znojenje. U tom slučaju riječ je o trovanju muskarinom. Terapija kod jednog takvog čisto muskarinskog trovanja sastoji se u neutralizaciji muskarina pomoću atropina. U lakim slučajevima daje se 1—2 g tinkture beladone oralno, u teškim hipodermičke injekcije od 1/2 do 1 mg atropin-sulfuricuma. Oporavak i ozdravljenje dolaze, ako se atropin dao blagovremeno, gotovo trenutno, kao dlanom o dlan.

Kod muhare i panterke trovanje je kompliciranije, jer u njemu djeluje pored muskarina i gljivni atropin, dakle prirodni protuotrov muskarinu, ali tako da se ovi kontratoksini ne potiru, nego djeluju paralelno, pri čemu preovladava sad jedan, sad drugi. Naime, prije se vjerovalo da je u muhari aktivan samo muskarin kao glavni otrov; u novije vrijeme otkrilo se da se u njoj, a još više u panterki, krije u većim količinama i muskaridin, sa direktno suprotnim djelovanjem. Oba zajedno djeluju nervnim putem: na parasim patikus i simpatikus; to znači, nema povraćanja ni proljeva. Pod dejstvom muskarina enerviraju se svi organi ovisni o parasimpatikusu, pa kad on preteže, to se može vidjeti po suženim zjenicama, oka; kod muskaridina je obratno. Ova naizmjenična djelovanja (muskarin podstiče, muskaridin koči) silno naprežu mozak, dišne centre i srce, i to može dovesti (po nekim računima u 10% slučajeva) i do smrti. I jedan i drugi otrov imaju opojno djelovanje i ošamućuju, propratne pojave su naizmjenično silna veselost i potištenost, plač i suludi smijeh, halucinacije, vrtoglavice, itd.

Prvi simptomi javljaju. se vrlo rano, između pola i dva sata nakon uživanja, a očituju se u silnom znojenju i nervnoj prenapregnutosti.

Terapija. Kad prijeti iscrpljenost, daje se coramin, a kod prenadraženosti, za smirenje, pantopon. Za suzbijanje nervnih simptoma koristi se i chloral, a kod srčane depresije i injekcije etera, kamforovog ulja i sparteina. Samo liječnici stalnom kontrolom mogu utvrditi kad što treba pacijentu dati.

3. Mycetismus intestinalis (trovanje s lokalnim nadražajem na probavne organe). U ovoj trećoj grupi R. Heim razlikuje tri podgrupe, odnosno tri vrste trovanja s obzirom na njihovu težinu:

1. Opasne vrste, posljedica općenito teških, ali ipak samo iznimno smrtonosnih. Sačinjavaju ih: Entoloma lividum Fr. ex Bulliard, Tricholoma tigrinum (pardinum) Schaeffer d Pleurotus (Omphalotus) olearius (Fr. ex Dc.) Gill. Među njima najopasnija je prva, dovodila je već i do smrti kod djece. 1979. g. izazvala je 34 trovanja kraj Banjaluke, bez ijednog smrtnog ishoda. Zavodi svojim primamljivim izgledom, prijatnim mirisom i krupnoćom.
2. Vrste sa znatnim posljedicama, ali po život neopasne. To su: Entoloma (Rhodophyllus) rhodopolium Fr. i Entoloma nidorosum Fr. Kod nas se brkaju sa šljivovačama.
3. Vrste sa benignim posljedicama. Izazivaju ih gljive pod brojevima 24, 25 i 28—48 na Skali otrovnosti. Njihovo dejstvo svodi se uglavnom na bolne grčeve u stomaku i crijevima, na proljeve i povraćanje, koji većinom minu već drugi dan. Naprotiiv, posljedice trovanja iz grupa a) mogu potrajati i do 5—6 dana, a dovode i do veće mučnine, oštrih bolova u tijelu, žestokog znojenja i slabosti, pa i do kolapsa. Kod svih prvi simptomi se javljaju vrlo rano, često već nakon četvrt sata poslije konzumacije, najkasnije tri sata.

Terapija. Čišćenje probavnog trakta, ugljen, tanalbin; protiv depresije i kolapsa rastvor kamfora, protiv žeđi biljni čajevi, protiv povraćanja limunada, protiv anurije diuretiici.

Uslovna i neobavezna trovanja

Postoji niz vrsta gljiva koje su u ispravno pripravljenom obliku jestive, ali sirove otrovne. One posjeduju jedan otrov, hemolizin, koji potpuno iščezava na vatri, ali koji može biti vrlo opasan ne samo ako se vrste koje ga u sebi nose jedu sirove, nego i ako nisu dovoljno pečene ili kuhane. Takve su: Sarcosphaera coronaria, Amanita rubescens, Amanita vaginata, Lepiota procera, Clitocybe tabescens, Armillariella mellea (?), Boletus luridus, Boletus purpureus, Boletus Queletii, Boletus erythropus (?), Paxillus involutus (naročito opasan), smrčci (?), hrčoi, korali, Helvella infula.

Ova trovanja se ispoljavaju u obliku sinkope, znojenja, mučnine, vrtoglavice, bolnih povraćanja. Kako se i u ovom slučaju prvi znaci javljaju rano, čišćenje probavnog trakta prva je i najvažnija mjera.

Za razliku od uslovnih, neobavezna trovanja su iznimna i individualna. To se odnosi na hrčke: Gyromitra esculenta i gigas. (Uporedi str. 99). Trovanje hrčcima su češća i gora u kišnim godinama. Dok su u sjevernoevropskim zemljama, gdje ih ima mnogo, često izazvali teška, pa i smrtna trovanja, čak i kad se odbaci prva, otkuhana voda, dotle u Francuskoj nisu poznati takvi slučajevi. Kod nas je stvar neispitana, ali izgleda da imamo posla s formom koja nije opasna (slučajevi trovanja nisu registrirani). Treba izbjegavati da se hrčci konzumiiraju u većim količinama odn. češće, jer se njihova otrovna supstanca u organizmu akumulira. Klinička slika: kasna reakcija (2—8 sati nakon uživanja), žutica (osobito između prvog i drugog dana), hemoglobinurija, povraćanje, krvave dijareje, slabost, opresija, sinkope, somnolencija, spavanje isprekidano konvulzijama tipa tetanusa. U smrtnom slučaju pacijent umire u komi, često od uremije. Toksikološka zagonetka hrčka do danas nije riješena.

Otrov otkriven 1968, nazvan gyromitrinom (bruto formula C4H8N2O prema Listu i Luftu) guhi se pri sušenju potpuno, pa nema opasnosti jedino ako su hrčci temeljito osušeni. Pošto su manifestacije trovaeja slične faloidnom sindromu, preporučuje se i ista terapija kao od trovanja pupavkama.

Obratite pažnju! Otrovnih vrsta ima među:

A. Na tlu:

1. Malim bijelim gljivama sa bijelim i silaznim lamelama, bez prstena na dršku — male bijele Clitocybe.
2. Malim gljivama sa krljuštima ili ljuspicama po šeširu, bijelim ravno priraslim lamelama, sa prstenom — male Lepiotae.
3. Malim ili većim raznobojnim gljivama, sa smeđim, zemljanim ili sivkastim (u mladosti i bjeličastim odn. žućkastim), ravno priraslim lamelama, bez opnastog prstena — Inocybe i Dermocybe.
4. Manjim, većim ili velikim bijelim odn. smeđim gljivama sa ružičastim lamelama (i često mirisom na brašno), bez prstena — Rhodophyllus.
5. Većim raznobojnim šeširima sa crvenim, Ijubičastim, odn. smeđim lamelama, bez prstena, ali često sa kortinom — veće Dermocybe, Cortinarii i Hebelomae.
6. Većim ili velikim, bijelim ili smeđim, golim ili sa krljuštima, sa lamelama ružičastim pa čokoladnosmeđim i skoro crnim, te mesom što požuti i nugodno miriše, sa prstenom — Agaricus.
7. Većim ili velikim raznobojnim šeširima, sa nepromjenljivo bijelim slobodnim lamelama, volvom (ovojnicom) ili nizom perli pri dnu drška, sa prstenom — smrtonosne ili jako otrovne Amanitae.
8. Većim ili velikim raznobojnim šeširima sa krljuštima ih uraslim vlaknima, sa bijelim ili žućkastim lamelama izrezanim pred drškom (»jarak«), bez prstena — Tricholomae.
9. Većim ili velikim raznobojnim šeširima, krtih i lomljivih bijelih ili žutih lamela, ljuta mesa, bez prstena — Russulae.
10. Većim ili velikim raznobojnim šeširima, sa mlijekom i istovremeno ljutim mesom, bez prstena — Lactarii.

Nekoliko znamenitih samaca iz raznih porodica

Kao i među ljudima, i među gljivama ima snažnih individualiteta koji se ne daju uvrstiti ni u kakav tabor. Ovakvima se stalno nadjevaju nova imena — etikete, prebacuju se iz grupe u grupu i iz roda u rod, sve dok se na kraju ne uvidi da nigdje sasvim ne pripadaju. Tada se specijalno zbog njih izmisli novi rod, a oni i u njemu nastave, kao jedini predstavnici, istrajavati svoju ponosnu samoću.

Drugi se izdvajaju i ističu, i u slučaju kad imaju rođake, nekakvom u njihovom rodu neuobičajenom ili neuravnoteženom karakternom crtom.

Treći nisu svojom krivicom usamljeni: ostali su po strani zato što smo našu klasifikaciju zamislili tako da nama bude lakše i ugodnije, a ovi principi sređivanja, bez temelja u prirodnom redu stvari, ne odgovaraju njima. Takav slučaj je npr. sa:

Boletus regius Krombh. — »kraljevkom«, »kraljevskim« vrganjem. Izdvojili smo ga zato što on sad mijenja boju mesa, sad ne, pa ga nismo mogli mirne duše staviti ni u prvu ni u drugu grupu Boleta zamišljenih na takvoj podjeli. A ne možemo ga izostaviti, jer zaista ima »kraljevski« ukus, pa i majestetičan izgled. — Šešir 7—17 cm, poluloptast pa jastučasto ispupčen, deblji nego kod pravog vrganja, ima karakterističnu boju maline koja se rađa tako što se karmincrvena boja prelijeva preko ružičastožute podloge. — Cjevčice i pore su zlatnozute, postaju sve zagasitije zelene; pod pritiskom plave ili ne. — Držak debeo i trbušast, 6—12/2,5—6; po njemu se ponavljaju boje šešira, ali sad ne jedna preko druge, nego jedna pokraj druge: odozgo nadole od žutog sve zagasitije crvenom; u gornjem dijelu ima istobojnu mrežicu. — Meso tvrdo i jedro, zlatnožuto, na presjeku poplavi (pa i tada lako) ili ne, radije u nekim zonama porumeni, ali i to ne uvijek, najčešće pak u dnu drška već ima karmin mrlje. Ukus i miris ugodni, veće je vrijednosti od običnog vrganja, rjeđe crvav i ne razvlači se sluzavo kad je skuhano. — Najviše raste u hrastovo-kestenovim šumama, nešto manje u nižim bukovim sastojinama (do 800 m nadmorske visine), često u blizini Bol. reticulatusa ili edulisa, u toplijim predjelima i na sunčanijim položajima, i oko Zagreba i oko Sarajeva, međutim najviše oko Fojnice i Banjaluke. Nalazi se od jula do oktobra. (U Gorskom kotaru ga nadomješta).

Boletus appendiculatus, var. pseudoregius Huber, kojeg uostalom možemo vidjeti ponegdje i u BiH i u Hrvatskoj, recimo u Miljevićima, u okolici Dubrovnika, u Mikulićima u Zagorju; takođe za jelo odlična gljiva, sa istom bojom maline, ali i sa jače izraženim i redovnim plavljenjem.

Sparassis crispa Fr. ex Wulf. — kovrčasta kokica, kladušica, borova gljiva. Izdvaja se među svim gljivama svojim oblikom: to je kao kakav žbun bez grana, sa izduljenim, debIjim, zeljastim, gusto sraslim kovrčavim lišćem, možda najviše nalik kelju. Hennig navodi da sa svojih 5—20 cm visine i 6—30 cm širine može doseći težinu i do 5 kg. U početku vrlo svijetlo sivkastokrem, sa starenjem žuti pa smeđi. Dok je svijetla predstavlja jelo vrhunskog dometa, jer joj meso, po sastavu slično hrčkovom, ima izvanredno finu aromu, i to kad se zaprži u vlastitom soku ili pripravi na način na koji se priprema vrganj. — Na žalost relativno rijetka vrsta. U Sloveniji, Gorskom kotaru i zapadnoj Srbiji češća nego drugdje. Raste uz deblo ili panj bora, ponekad i jele, od augusta do oktobra. Lako se previdi.

NeurophylIum clavatum Fr. ex Pers. — svinjsko uho, grimizna lisičica, plavka — spada takođe u I klasu. To je kao kakva deblja lisičarka sa Ijubičastim nervima (ime!) odn. naborima bez oštrice, koji se spuštaju niz sve uži držak skoro do dna. Visok je do 10 cm, širok na spljoštenoj površini do 6 cm; ova je u početku taikođe Ijubičasta, kasnije sve više žućkasto izbljeđuje. — Meso bijelo, nježno, osvježavajućeg mirisa, može se pripraviti na sve moguće načine. — Raste u planinskoj crnogorici, često po više sraslih komada, i u krugovima ili nizoVima, od septembra do novembra, u svim republikama.

Marasmius oreades Fr. ex Bolt. — vilin klinčec (klinčić), dišeča sehnica. Ističe se u inače mnogobrojnom rodu sićušnih podanika svojom veličinom, staništem i ukusnošću. Pa i takav, tek je 3—6 (8) cm velikog šeširića. Boje bijele kafe ili svijetle svinjske koje s crvenkastim primjesama i blagom izbočinom u sredini; gol i gladak. — Lamele bjeličaste do lako krem ili istobojne, anastomozirane, razdaleke, prirasle (eventualno s jarkom ili zupčasto). — Držak vitak, 4—8/ 0,3—0,7, krut i pun, istobojan, pri dnu bjeličasto pamućast, potpuno prav i gladak; izvlači sa sobom grudice pijeska ili zemlje. — Meso blijedo krem, iilavo elastično, miriše ugodno »začinski«, pa pored ostalog, osušeno, i služi kao začin. A suši se, kao i sve roda Marasmius, veoma lako, čak i neubran: kad padne kiša ili ako ga navlažimo, ponovo oživi i nabubri. Zato ga je za sušnog vremena teško primjetiti, skvrči se skoro kao čioda, pa je Blagaić cijelom rodu dao divno ime: »pritajnice«. Odličan je za juhe i umake, te u omiljenom mu kraju možemo skupiti velike zalihe. Raste, naime, u gustim krugovima po poljima i travnatim rubovima šuma (čak i u dubokoj travi) i njiva, od aprila do novembra, često i na pješčanoj podlozi, tako u Dalmaciji (i do decembra), gdje sam ga nalazio srazmjerno u najvećim količinama. Inače, posvuda rasprostranjen.