Tehnologija hrane

VODA prati čovjeka od rodenja do smrti. Ta veza traje od prvoga kupanja novorođenog djeteta do pranja preminulog prije pogreba, što je običaj mnogih naroda. Riječ vodajedna je od prvih riječi koje dijete nauči izgovarati i zato je na gotovo svim jezicima vrlo kratka, obično dvosložna. No ta jednostavna riječ označava vrlo kompleksan i širok pojam. Uz to što je voda najzastupljenija tvar u građi svih živih bića, pa se može reći da je voda život, voda je i transportni medij, voda je sredstvo za proizvodnju energije, voda je uzgajalište hrane, voda je roba, voda je lijek, voda je prostor za rekreaciju, voda je sportsko borilište, voda je česta granica između država, kultura i religija. voda je trajna inspiracija umjetnicima, vodaje mit, ali voda je i prepreka, voda je opasnost, voda je štetočina, voda je ratište, voda je ubojica, voda je grobnica.

Uz vodu su se razvijale stare civilizacije i gradili grandiozni objekti. Poznato je iz zapisa sa spomenika, “Palermskoga kamena”, da su u doba kralja Škorpiona iz prve dinastije, koji je vladao starim Egiptom oko 3200. godine prije Krista, izgrađeni kanali za navodnjavanje vodom iz Nila. Za vrijeme kralja Menesa, također iz prve egipatske dinastije, izgrađena je brana na Nilu, kako bi njegov glavni grad Memphis bio izgrađen uz plodno tlo nastalo riječnim nanosom. Oko 2850. godine prije naše ere, u doba treće ili četvrte dinastije, izgrađena je, oko 30 km od današnjega Kaira, velika brana Sadd el-Kafara na vadiju Garavva, čiji se ostaci mogu vidjeti i danas. Nevjerojatno velika brana i za naše pojmove izgrađena je oko 1850. godine prije Krista za vladanja faraona Amenemhata III. Bilaje duga čak 36 km, a njezinom izgradnjom je oko 130 km2 močvarnog zemljišta pretvoreno u plodno tlo. I druge stare civilizacije bile su ovisne o vodi. Tako su poznati veliki sustavi za navodnjavanje u Mezopotamiji (Babiloniji). Podzemne galerije (kanati) za zahvaćanje podzemne vode građene su u Perziji (na području današnjeg Irana) i koriste se u gotovo nepromijenjenom obliku već 7000 godina. U drevnoj Kini su, oko 2280. godine prije Krista, za vladanja cara Velikog Yua, na rijeci Huangho izgrađene brane i nasipi za obranu od poplava, a cijeli sustav služio je i za navodnjavanje. Zbog svega toga normalno je da je voda postala i predmetom znanstvenih istraživanja. Europski znanstvenici su tek krajem sedamnaestog stoljeća otkrili podrijetlo vode i kruženje vode u prirodi (hidrološki ciklus). Prema mišljenjima iz toga doba prirodni kružni tok vode sastoji se od tri komponente: 1. mora i u vrlo maloj mjeri vegetacije (zbog evaporacije i evapotranspiracije), 2. oblaka (zbog transfera, kondenzacije i oborina) i 3. kopnenih površinskih i podzemnih voda koje, s iznimkom fosilnih voda, zatvaraju ciklus ulijevajući se u more.

Prva znanstvena hidrološka knjiga u zapadnjačkoj civilizaciji bila je “De l’origine des fontaines” (Nastanak izvora); napisao ju je Pierre Perrault, a izdao Pierre Le Petit 1674. godine u Parizu. U knjizi je prikazana bilanca vode za gornji tok rijeke Seine. Engleski znanstvenik Edmond Hally je 1687. godine proračunao evaporaciju Sredozemnog mora i usporedio dobivene rezultate s veličinom dototka vode rijekama. Francuski matematičar de la Hire je izgradio tri lizimetra, tj. uredaja za mjerenje evapotranspiracije biljaka. No, izvan Europe o vodi se mnogo prije razmišljalo na znanstveni način. Tako postoje kineski zapisi o kružnom kretanju vode u prirodi koji su nastali oko 500 godina prije nove ere. U Indiji je Kautillya, ministar u dinastiji Maurya, koja je vladala od 321. do 185. godine prije Krista, mjerio količinu kiše vjedrom smještenim ispred seoskoga skladišta.

Korejanci su započeli sa sustavnim mjerenjem oborinajoš 1441. godine, a ono neprekidno traje do danas! Zanimljivje i podatak da je u Kini još 1574. godine organizirana dojavna služba čija je zadaća bila obavještavanje stanovništva o opasnosti od poplava Žute rijeke, a obavljali su je konjanici koji su mogli jahati brže od kretanja vodnoga vala. Zbog svoje važnosti, voda i njezino korištenje postali su i predmetom zakonodavstva. Već je Hamurabi oko 1700. godine prije Krista, zakonom uredio navodnjavanje, izgradnju kanala i ostale aktivnosti vezane uz korištenje vode. Kao i na većinu drugih pravnih normi, i na zakone koji se bave vodama temeljni je utjecaj imalo rimsko pravo. Iz njega je u javne i građanske pravne sustave preneseno načelo koje kaže da je vlasnik zemljišta ujedno vlasnik i svega iznad i ispod toga zemljišta (usque ad sidera, usque ad inferos). Kao posljedica toga, ako je zemljište zajedničko, tj. opće vlasništvo, voda je javno dobro, a ako je zemljište privatno, i voda je privatna. Takvi zakoni primjenjivali su se tijekom najvećega dijela povijesti u Europi, a preko Španjolske preneseni su i u Latinsku Ameriku. U islamskim zakonima, prvenstveno zbog klimatskih uvjeta, odnosno stalne oskudice vode u zemljama gdje su se oni primjenjivali, podzemnoj vodi posvećena je znatno veća pažnja. Po tim zakonima nitko nema pravo vlasništva nad vodama i one čine opće dobro. Priznaje se međutim vlasništvo nad zdencima (hafirima), koje daje vlasniku ekskluzivno pravo ili mu osigurava prioritet korištenja. Također su vrlo detaljno propisana prava i redoslijed uzimanja vode od strane drugih korisnika. Osim toga, zbog zaštite vodonosnika od prevelike eksploatacije, primjenjuje se i “pravilo harema” (nedodirljivog područja) prema kojemu vlasnik zdenca ima nepovredivo pravo kontrole određene zone oko zdenca u kojoj je zabranjeno kopanje novih zdenaca. Promjena odnosa prema vodi u Europi datira iz vremena Napoleona, kada se u zakone uvodi pravo korištenja i uživanja, te pojam zloporabe (utendi, fruendi et abutendi).

Već je iz ovoga letimičnog pregleda jasno da nije moguće napisati knjigu koja bi obuhvatila sva iznesena, ali vjerojatno i brojna nespomenuta, značenja VODE. Stoga je prvenstveni cilj ove knjige da opiše i prikaže vodu kao prirodni fenomen i dio planeta Zemlje poznat pod nazivom HIDROSFERA, te vodu kao nezaobilazni sastavni dio svakidašnjega života i nužan uvjet za opstanak čovječanstva.
Knjiga je, naravno, nastala na temelju brojnih knjiga i tekstova koje sam pročitao tijekom studija geologije i gotovo 35 godina rada kao sveučilišni nastavnik iz hidrogeologije i zaštite podzemnih voda. Služio sam se i brojnim informacijama i aktualnim podacima koji se mogu naći na Internetu. No u knjigu su ugrađena i osobna iskustva i dojmovi koje sam stekao za mnogih putovanja i terenskog rada. Naime, imao sam sreću biti na Bajkalskom jezeru u Sibiru, okupati se u Mrtvom moru u Izraelu, vidjeti spajanje Bijelog i Plavog Nila kod Kartuma i posjetiti tri od šest katarakta (brzaka) “divljeg” Nila u sjevernom Sudanu, ali i šetati potpuno uređenim i urbaniziranim obalama Seine u Parizu, Temze u Londonu i Rajne u Kolnu. Doživio sam tropske pljuskove u brdima Malezije, ali i osjetio koliko voda znači za život u pustinjama Sudana, Egipta, Sirije, Katara i Ujedinjenih Arapskih Emirata. Fascinirala me je briga o vodi i sustav gospodarenja vodom u Izraelu. Voda mi je pružila i velika osobna zadovoljstva. Nikada neću zaboraviti rafting i užitak potpunog uranjanja u zapjenjenu Dobru, kao ni brojna svitanja, sutone, ali i bure, juga i nevere koje sam doživio tijekom više od četrdeset godina jedrenja Jadranom.

Dakle, građe nije nedostajalo i stoga sam gotovo bez razmišljanja pristao na prijedlog izdavača da se prihvatim pisanja knjige o vodi. Pri tome sam se odmah susreo s dva ograničenja: raspoloživo vrijeme za pisanje knjige bilo je svega nekoliko mjeseci, a sve što se željelo napisati trebalo je sažeti na nekih 150 stranica. Pri tome je trebalo sadržaj iznijeti što jednostavnije kako bi bio pristupačan širokom krugu čitatelja, nastojati knjigu napisati što zanimljivije, ali iznesene podatke, činjenice, teze i teorije prikazati točno i primjereno suvremenim znanstvenim dostignućima. Zbog toga će za razumijevanje nekih dijelova knjige biti nužno elementarno znanje iz kemije, fizke i zemljopisa, pa se za to čitateljima unaprijed ispričavam. Uz to knjiga ima sigurno i drugih manjkavosti, no ako bude barem nekoga potaknula na razmišljanje o vodi i možda promijenila odnos prema vodi, koji je danas često zaprepašćujuće nepromišljen, smatrat ću da sam uspio.

Uvod

I. VODA U PRIRODI
1. ŠTO JE VODA
2. PODRIJETLO VODE
3. KOLIČINA VODE NAZEMLJI, HIDROLOŠKI CIKLUS I KVALITETA VODE
4. POJAVNI OBLICI VODE NA ZEMLJII
4.1. Mora
4.2. Oborine
4.3. Površine pod vječitim ledom i snijegom
4.4. Rijeke
4.5. Jezera
4.6. Podzemne vode
4.6.1. Voda u kršu
4.6.2. Voda na otocima
4.6.3. Voda u pustinji

II. KORIŠTENJE VODE, POTROŠNJA VODE I UGROŽENOST RASPOLOŽIVIH ZALIHA
5. POTREBE ZA VODOM
5.1. Vodoopskrba
5.1.1. Vodozahvati
5.2. Navodnjavanje
5.3. Voda kao energent
5.4. Voda kao lijek
5.5. Religijsko korištenje vode
6. RASPOLOŽIVE ZALIHE I POTROŠNJA VODE
7. UGROŽENOST ZALIHA VODE
7.1. Onečišćenje voda
8. POSLJEDICE POVEĆANJA POTROŠNJE

I ONEČIŠĆENJA VODE
Literatura