Kada je osnovana Agencija za restituciju, verovalo se da će država stvorenom političkom voljom konačno staviti tačku na istorijsku nepravdu. Onu koja je učinjena bivšim vlasnicima i njihovim potomcima kojima je posle Drugog svetskog rata dekretom i prisilom tadašnjih vlasti oduzeta imovina.
Nakon pet godina rada, pokazalo se da ova institucija, zakonom koji je utemeljila država, iako je u međuvremenu vlasnicima i njihovim potomcima vraćena imovina vredna milijardu evra, nije u stanju da se izbori s oportunizmom državne birokratije. To se, bez svake sumnje, najbolje primećuje u slučaju povraćaja poljoprivrednog zemljišta zbog čega se poslednjih meseci sa više strana traži izmena kako Zakona o restituciji, tako i Zakona o povraćaju poljoprivrednog zemljišta donetog još 1991. godine.
U Mreži za restituciju bili su uvereni da će u procesu vraćanja oduzete imovine najlakše biti s državnim poljoprivrednim zemljištem. Računalo se „zemlja je tu, nigde nije nestala“ i da će biti dovoljno da se uz zahtev priloži list iz katastra nepokretnosti, sudski overen kupoprodajni ugovor ili neki drugi validni dokument o pravu vlasništva. Ali, pokazalo se da je put do povratka oranica bivšim vlasnicima i njihovim naslednicima veoma mukotrpan, dug i trnovit. Zaključno sa 31. decembrom 2016, od traženih 96.000 vraćeno je nepunih 14.000 hektara, odnosno svega 15 odsto. U Kikindi 1.811 hektara, Senti 1.218, Srbobranu 940, u Somboru 914, Bečeju 800, Novom Kneževcu 692, Bačkom Petrovcu 520… a u Pančevu svega 69 hektara.
Zašto bivši vlasnici i njihovi naslednici ne mogu da dođu do svoje oduzete imovine? Suština je u tome što je gotovo nemoguće pribaviti svu potrebnu dokumentaciju u nadležnom katastru i Istorijskom arhivu, a bez validnih papira Agencija za restituciju ne može da utvrdi koje parcele može da vrati. Situaciju dodatno usložnjava i činjenica da je nakon oduzimanja zemljišta u gotovo svim opštinama sprovedena komasacija. Izgubile su se mere, granice i brojevi koji su važili u katastrima u vreme oduzimanja parcela što sve otežava utvrđivanje činjeničnog stanja i sam postupak vraćanja zemlje. Ova pojava je posebno karakteristična za opštine Subotica, Odžaci, Opovo, Vrbas… gde je bivšim vlasnicima, u odnosu na druge lokalne samouprave, vraćeno najmanje oranica.
Javna je tajna da u tim, ali i drugim opštinama lokalnim moćnicima i tajkunima restitucija nikako nije po volji. Po različitim osnovama, bez ikakvih zakonskih licitacija i plaćanja zakupnine, obrađuju ne malo hektara državnog zemljišta i nastoje da iz ličnih interesa zadrže status kvo postojećeg stanja. Odugovlačenju procesa vraćanja, neažurnošću i opstrukcijom, nažalost, doprinose i pojedini državni organi čime direktno utiču na usporavanje celog postupka restitucije. Državno pravobranilaštvo, na primer, kao po nečijoj direktivi, žali se na svaku odluku nadležnog katastra ili rešenja Agencije za restituciju, pa se ceo postupak odugovlači u nedogled.
Nadležni u Agenciji za restituciju najavljuju da će, s obzirom na broj nerešenih predmeta, postupak vraćanja oduzete imovine trajati najmanje još šest godina. Veliki je znak pitanja, nastavi li se s restitucijom ovim tempom, hoće li ona biti okončana i u tom roku. Problemi jesu veliki, ali bez obzira na sve manjkavosti, ne i nerešivi. Nova zakonska rešenja oko povraćaja zemlje sigurno bi doprinela pomeranju s pat pozicije u kojoj se ceo proces trenutno nalazi. U svakom slučaju, to se mora učiniti pre 1. septembra i stupanja na snagu odredbe Sporazuma o pridruživaju Srbije EU po kojoj stranci stiču pravo kupovine poljoprivrednog zemljišta. Svako nepotrebno odlagaje doprinelo bi da ionako zamršen zemljišni svojinski čvor bude još zamršeniji.
Autor: Kosta Rajević
Izvor: http://www.poljoprivrednik.net/