Pčele, za razliku od većine čovjeku korisnih životinja, ne samo da sakupljaju hranu, već je i prerađuju radi dugotrajnog čuvanja, energično je brane od neprijatelja i štetočina, reguliraju njenu potrošnju ljeti i zimi. Pčelinje zajednice mogu živjeti i razmnožavati se u šupljinama drveća bez utjecaja čovjeka: odletjeli roj s pčelinjaka uspješno sebi izgradi gnijezdo i živi u duplji drveta, i obrnuto, zajednica preseljena iz duplje u suvremenu okvirnu košnicu uspješno živi, radi i proizvodi u uvjetima kultiviranog pčelarenja.

Pčele žive u zajednicama koje se sastoje od više tisuća jedinki. Zajednički život velikog broja jedinki u procesu evolucije omogućio je u pčelinjoj zajednici stjecanje osobina, koje dopuštaju da ih približimo višim životinjama. One u svom gnijezdu reguliraju temperaturu, vlažnost i provjetravanje, kako ljeti tako zimi. Na ove procese i aktivno zagrijavanje, pčelinja zajednica troši skoro polovicu hrane od ukupnog utroška.

Pčele su prilagođene usko specijaliziranoj hrani. One uporabljuju samo dva osnovna vida hrane – nektar i pelud, koje sakupljaju s cvjetova biljaka. Cvjetovi privlače pčele i druge insekte time što im nude hranu, a insekti, sakupljajući nektar i pelud, ostvaruju unakrsno oprašivanje cvjetova, koje je nužno za njihovu oplodnju i plodonošenje. Markantno obojeni cvjetovi, od kojih mnogi izlučuju još i aromatične tvari, insektima omogućuju brzo pronalaženje hrane i istodobno efikasno opraše cvjetove. Među mnogobrojnim vrstama insekata – oprašivača medonosne pčele zauzimaju izuzetno važno mjesto u oprašivanju biljaka.
Pčele prerađuju nektar u med i pohranjuju (konzerviraju) pelud, stvarajući uvjete za dobru očuvanost zaliha koncentrirane hrane. Pčelinji med, pčelinja hrana – sama po sebi predstavlja vrlo vrijedan proizvod i za čovjeka. Čovjek može za sebe dobiti med samo u tom slučaju ako od zajednice oduzme sve ili samo dio zaliha meda koje su pčele sakupile.

Na početku razvoja pčelarstva med se dobivao vrlo jednostavno: u jesen su od dijela zajednice iz gnijezda oduzimali sav med, uništavajući pčele ili ih osuđujući na umiranje od gladi. U proljeće naredne godine, za vrijeme rojenja, pčelar je obnavljao broj zajednica, smještajući u košnice izašle rojeve, a u jesen ponovo uništavao dio zajednica i tako je postupao svake godine (rojidbeni sistem pčelarenja). Međutim, uz porast znanja o biologiji pčela, nađeni su načini koji su navodili pčele da sakupljaju veće količine meda od onih koje su im bile potrebne za ishranu. To je omogućilo uzimanje samo viška meda i očuvanje pčelinje zajednice tijekom cijele godine. Nastalo je suvremeno racionalno pčelarstvo, izazvano trima glavnim otkrićima u biologiji pčela i na njihovim osnovama nastalim pronalascima.

  1. Godine 1914. ukrajinski pčelar P. I. Prokopovič, izučivši specifičnosti izgradnje pčelinjeg gnijezda i izgradnje saća, prvi je u svijetu izumio košnicu sa okvirima. U njoj je pčelinja zajednica izgrađivala saće u drvenim okvirima, koje je moguće lako vaditi, premještati, dodavati itd. U košnici sa okvirima moguće je pregledati saće pčelinjeg gnijezda ne razarajući ga, točno utvrditi stanje zajednice i pružiti joj pomoć u neophodnim slučajevima.
  2. Godine 1857. njemački pčelar I. Mering izumio je satnu osnovu – list voska, u kojem su utisnute osnove stanica. U takvoj satnoj osnovi, postavljenoj u okvir košnice, pčele su izgrađivale zidove stanica, pretvarajući osnovu u sat. Ovaj izum omogućio je pčelaru da utječe na razmnožavanje pčela, na povećanje broja radilica i ograničavanje uzgoja trutova, koji pojedu mnogo meda ali ne sudjeluju u sakupljanju zaliha hrane.
  3. Godine 1865. češki pčelar F. Hruška izumio je vrcaljku – uređaj koji vrca (izbacuje) med iz saća pomoću centrifugalne sile, ne razarajući ga. Ovaj izum je pomogao povećanje sakupljanja meda pčelinjih zajednica, jer saće se poslije vrcanja meda vraća u košnice radi ponovnog punjenja medom.

Povezivanje ova tri izuma doprinijelo je razradi takvog sistema pčelarenja, pri kojem su pčelinje zajednice počele davati bitno više meda, nego što im je bilo neophodno za vlastitu ishranu tijekom godine. Pojavila se mogućnost da se izobiljem dopunskog meda nadoknade utrošci rada i sredstava za održavanje pčelinjaka bez uništavanja pčelinjih zajednica.

Kasnije su mogućnosti pčelara da utječe na produktivnost pčela još više porasle. Izučene su zakonitosti proljetnog razvoja pčelinjih zajednica, ustanovljeno je da snažna zajednica ima biološke pričuve za uzgoj dopunske količine pčela iznad one, koje uzgaja zajednica bez utjecaja pčelara. Praktično iskorištenje ove pričuve ostvaruje se u vidu formiranja proljetnih odvojaka, kojima se za 40-60% povećava broj pčela za sakupljanje meda, u usporedbi sa zajednicama koje su se razvijale prirodnim putem.

Ova metoda omogućuje da se prirodno rojenje zamjeni efikasnijim – umjetnim.

U sadašnje vrijeme istraživačka misao usmjerena je ka otkrivanju i realizaciji mogućnosti daljnjeg povećanja prinosa meda putem povećanja kvalitete pčela, uzgojenih u zajednicama, tj. njihovih sposobnosti da za jedan izlet sakupe i unesu u košnicu više nektara, uzgoje više ličinki, izluče više voska.

U ostvarivanju svih suvremenih metoda držanja i uzgoja pčela odlučujući značaj ima racionalna opskrba pčela hranom. Mada pčele same reguliraju svoju ishranu, skupljajući u prirodi potrebnu im hranu, isto i pčelar mora i dužan je da na presudan način utječe na režim ishrane pčelinjih zajednica: da ih opskrbi optimalnim količinama hrane, koja im je potrebna u raznim periodima sezone, da se brine o podobnosti meda za zimovanje pčela; pčele osigura bjelančevinastom hranom u periodu kada je nema u prirodi; stvori kod pčela u nužnom momentu iluziju unosa meda prihranjivanjem, koje ih daje poticaj na aktivan rad; produlji period proizvodnje meda i poveća njegovu intezivnost prevoženjem pčela u područje obilatih paša, koje cvjetaju u razno vrijeme i na raznim teritorijima.

Pred pčelarima u sadašnje vrijeme stoji zadatak planskog iskorištavanja pčela za oprašivanje nesamooplodnih poljoprivrednih kultura, što značajno povećava prinos tih kultura i povećava sakupljanje pčelinjih proizvoda – meda, voska, matične mliječi, peludi, propolisa, pčelinjeg otrova.

U ovoj knjizi sistematizirani su podaci znanstvenih istraživanja i progresivnih pokusa usmjerenih ka izučavanju pčelinje hrane i iskorištavanju prihrane koja osigurava učinkovito povećanje broja pčela u proljeće, njihovo bolje održavanje u neaktivnom periodu godine i povećanje prinosa meda.

Sadržaj

UVOD
SAKUPLJANJE NEKTARA, CVJETNOG PRAHA I MEDLJIKE
LUČENJE NEKTARA (MEDENJE) CVJETOVA MEDONOSNOG BILJA
KAKO PČELE TRAŽE HRANU
KAKO PČELE SAKUPLJAJU NEKTAR
SAKUPLJANJE PELUDI
SAKUPLJANJE MEDLJIKE I MEDNE ROSE
FUNKCIJA RILCA I MEDNOG MJEHURA PČELE
KAKO PČELE PRERAĐUJU NEKTAR I PELUD
BIOLOŠKA NUŽNOST PRIČUVA HRANE
PREČIŠĆAVANJE NEKTARA OD SUVIŠNE PELUDI

ZGUŠNJAVANJE NEKTARA
INVERTIRANJE SAHAROZE
DODAVANJE MEDU KISELE REAKCIJE
KAKO PČELE PRERAĐUJU PELUD?
KAKO PČELE ČUVAJU ZALIHE HRANE?
MED I PELUD KAO HRANA PČELA
KARAKTERISTIKE HRANJIVIH TVARI
KEMIJSKI SASTAV MEDA
PELUDNA ZRNCA U MEDU
VRSTE CVJETNOG MEDA
KAKO PČELE PROBAVLJAJU MED?
KEMIJSKI SASTAV PELUDI
KAKO PČELE PROBAVLJAJU PELUD?

MED MEDLJIKOVAC
OSIGURANJE PČELA MEDOM, PELUDI I VODOM
POTREBE PČELINJIH ZAJEDNICA ZA HRANOM
ODREĐIVANJE PERIODA PRIPREME PČELA ZA ISKORIŠTAVANJE PAŠE I VIŠE PRINOSE MEDA
ZNAČAJ ZALIHA HRANE U PČELINJEM GNIJEZDU
PRIPREMA, ČUVANJE I ISKORIŠTAVANJE SAĆA SA MEDOM
SPREČAVANJE KRISTALIZACIJE MEDA U SAĆU
PRIPREMANJE, ČUVANJE I ISKORIŠTAVANJE SAĆA S PELUDI
OSIGURANJE PČELA VODOM

Sakupljanje nektara, cvjetnog praha i medljike

Sakupljanje peludi

Nektar predstavlja osnovnu ugljikohidratnu hranu pčela, koju one troše za proizvodnju topline i kretanje. Sve ostale tvari, neophodne za životnu djelatnost pčela, uzgoj legla, lučenje voska i druge poslove − bjelančevine, masti, mineralne soli, vitamini − pčele dobivaju iz cvjetnog praha, koji sakupljaju sa rascvjetanih biljaka.

Izvore peludi, kao i nektara, pronalaze pčele izvidnice, koje u košnici signalnim pokretima, mobiliziraju pčele sabiračice peludi na izlijetanje radi njegovog sakupljanja.

Cvjetni prah se sastoji od peludnih zrnaca, koja se razvijaju u prašnicima cvjetova na krajevima prašnika. Sazreo prašnik se otvara, peludna zrnca se prosipaju i raznose vjetrom (vjetrom oprašivane biljke) ili ih prenose insekti (entomofilne biljke).

U vjetrom oprašivane biljke ubrajaju se lješnjak, breza, hrast, joha, topola, kukuruz, pšenica, raž i mnoge druge. Cvjetovi ovih biljaka su vrlo sitni, neugledni, zelene ili svijetlozelene boje. Njihov se prah sastoji od velike količine vrlo sitnih, suhih, lakih, prhkih peludnih zrnaca. Prosipajući se iz prašnika, prah u obliku oblaka raznosi se u zraku i, pojedina zrnca padaju na njuške tučaka (Sl.6).

Sl. 6. Oblik i relativna (usporedna) veličina peludnih zrnaca cvjetova raznih biljaka: 1-lipe; 2-3-facelije; 4-heljde; 5-maka; 6-livadske djeteline; 7-djeteline puzavice; 8-bagrema; 9-esparzete; 10-breze; 11-lješnjaka; 12-poponca; 13-suncokreta; 14-maslačka; 15-vrbovca; 16ive; 17-krastavca; 18-plućnjaka; 19-gorušice; 20-različka; 21-repice; 22dobričice; 23-žalfije; 24-pamuka; 25-bundeve

Izostavljeno iz prikaza

Biljke koje se oprašuju pomoću insekata daju manje peludi; on se, po pravilu, sastoji od krupnijih peludnih zrnaca razne boje i oblika (sl. 6). Peludna zrnca mnogih vrsta biljaka imaju na površini mikroskopski vidljiva različita zadebljanja, bodlje, iglice, češljiće.

Ovi izraštaji omogućuju da se peludna zrnca pričvrste za dlačice insekata, a njihova ljepljiva površina pčelama olakšava sakupljanje peludi. Po veličini, boji i građi peludnih zrnaca moguće je dosta točno odrediti koje biljke pčele posjećuju. Peludno zrnce, dospjevši na njušku tućka, nabubri i formira prašnu cjevčicu, koja izlazi kroz jednu od pora zrnca i prorasta kroz stubić sve do jajne stanice. Kroz ovu cjevčicu jedro generativne stanice prodire do jajne stanice i spaja se s njom. Nastaje proces oplodnje cvjeta.

Pčele daju prednost sakupljanju peludi sa biljaka koje oprašuju insekti, ali kada je u prirodi malo rascvjetanih biljaka, a pčelinja zajednica oskudijeva prahom, onda sakupljaju i pelud sa biljaka koje oprašuju pomoću vjetra. Sakupiti i donijeti takav pelud je teže − zato ga one moraju vlažiti sluzi ili nektarom, da postane ljepljiv i da se na putu ne rasipa.

U proljeće, kada pčele uzgajaju mnogo legla, do 50% letačica sakuplja pelud. Ljeti, za vrijeme cvjetanja dobrih medonoša, pelud sakuplja najviše 5-10% pčela letačica.

Pčele radilice za sakupljanje i donošenje peludi imaju poseban aparat − letačka košarica na nožicama (kod matice i trutova ih nema). Goljenica zadnjih nožica pčele je jako proširena i ima u presjeku izgled izduženog trokuta (sl. 7). Vanjska površina goljenice je ulegnuta i bez dlačica; njen hitin je gladak i sjajan. Po rubovima ovog udubljenja nalazi se niz tvrdih dugih prema unutra savijenih dlačica. Udubljenje i dlačice tvore košaricu. U sredini njenog dna nalazi se jedna duga čvrsta čekinja. Pčela u košarici sakuplja pelud u obliku loptica razne boje, koje se nazivaju granule − grudice.

Sl. 7. Građa zadnje nožice pčele s unutarnje strane (1) košarica za sakupljanje i prijenos peludi, (2) nožica s grudicama koje je pčela sakupila (3) š-četkica za čišćenje peludi sa dlačica tijela, k-košarica, v-tvrde dlačice, o-grudica, goljenica, p-peta

Izostavljeno iz prikaza

Prvi članak stopala na zadnjim nožicama pčele jako je uvećan i ima izgled četverokuta, skoro ravne plosnate ploče7 čija je širina jednaka širini donjeg kraja goljenice. Ovaj članak pripojen je za goljenicu samo jednim isturenim kutom; zadnji pak kut predstavlja nazad otegnuti pločasti ispust (istureni dio) ušice, koji pridržava sa donje strane grudice sakupljene peludi.

Vanjska strana prvog članka stopala na zadnjim nožicama pokrivena je običnim dlačicama, kao i svi drugi članci. Ali sa unutarnje strane članak ima 9-10 poprečno raspoređenih redova čvrstih dlačica, koje čine četkicu, pomoću koje pčela skida pelud sa tijela.

Pri sakupljanju peludi, peludna zrnca obasipaju tijelo pčele (uglavnom glavu i grudi). Pčela, za vrijeme letenja, četkicama skida prah s dlačica tijela. Cetkice na prednjim nogama su smještene malo ukoso, što olakšava čišćenje glave a osobito očiju od praha. Pčela srednjim nožicama skida prah s glave i grudi, pročešljavajući grudi sprijeda prema nazad. Četkicama zadnjih nožica pčela pročešljava trbuh.

Na širokom kraju goljenice nalazi se niz oštrih dugih zubaca, koji formiraju češalj. On služi za uzimanje praha sa četkica.

Grudicu u košaricama zadnjih nogu pčela formira za vrijeme letenja. Kada se na četkicama nakupi dovoljno praha, pčela ispod trbuščića približava zadnje noge, tako da bi češalj jedne noge dodirivao četkice druge noge. Pčela ovim češljem prijeđe nekoliko puta po četkicama suprotne noge. Peludna zrnca se zaglave među nogama iščešljavaju se i pomjeraju prema vanjskoj strani češlja. Četkice desne i lijeve noge pročešljavaju se naizmjenično.

Skupljanje hrpica peludi na češalj pomjera se dalje u košaricu ili pokretu stopala naprijed i nazad. Ove grudice praha hvataju se za četkice, koje se nalaze u sredini košarica.

Pčele sva ova pomicanja nožica vrše toliko brzo, da ih se ne može pratiti pokusom. Samo pomoću ubrzanog snimanja filmskom kamerom uspio se pratiti cijeli proces skupljanja i formiranja grudica.

Čestim pokretima nožica, čišćenje tijela četkicama s predajom peludi na četkice zadnjih nožica i njihovim pročešljavanjem češljem u košarice, grudice praha se postupno povećavaju. Grudice se na kraju priljepljuju još na dlačice na periferiji košarica. Pčela na grudicama veće veličine maže prah direktno četkicama zadnjih nogu. Moguće je da pčela pri tomu ovlaži prah nektarom, od čega onda postaje ljepljiv.

Pčela doletjevši u košnicu skida grudicu u stanicu pomoću mamuzica − oštrog čvrstog klina sa unutarnje strane vanjskog kraja goljenica obje srednje nožice.

Pčele skupljaju pelud uglavnom u jutarnjim satima (od 7 do 11 sati), kada lako pucaju sazrjeli prašnici pri dodiru pčela sa njima. Pčele mogu i pomagati otvaranju prašnika, kidajući ih gornjim čeljustima. Leteći s cvjeta na cvijet, pčele pri tom formiraju grudice.

Težina dvije grudice, koje pčela nosi u jednom letu, varira od 8 do 20 mg (prosječna težina je 11-12 mg). Veličina grudice ovisi od vrste biljaka, s kojih je ona sakupljena. Ima biljaka s kojih pčele nikada ne prave krupne grudice. Utvrđeno je, da pčele krupne grudice sakupljaju 61 minutu, srednje 62 i sitne 63 minute. Dakle, pčele praveći grudicu, troše jednako vrijeme, ali učinkovitost njihovog rada ovisi od količine praha u cvjetovima, njegove ljepljivosti i lakoće sakupljanja.

Težina grudica unesenih u košnicu ovisi i od vremena. Grudica najveću veličinu doseže kada je tiho, sunčano i toplo vrijeme; kada je vjetrovito − težina grudica znatno se smanjuje. Veličina grudica obrnuto je razmjerna jačini vjetra (g = -0,86±0,06).

Većina pčela sakuplja sa cvjetova ili nektar ili pelud. Ali za vrijeme oskudnog medobranja pčele sakupljaju oba proizvoda istodobno. Veličina grudica u takovih pčela, kao i težina nektara, upola su manji.

Let pčela radi sakupljanja peludi ovisi ne samo od vrste biljaka i vremena nego i od potrebe zajednice za bjelančevinastom hranom. Istraživanjima je dokazano da količina unesenog peluda ovisi od količine otvorenog legla, koje se nalazi u gnijezdima raznih zajednica.

  • Količina ličinki u gnijezdu i uneseno peludi g
  • 610 i 7,6
  • 1000 i 15,0
  • 3300 i 37,1
  • 4100 i 66,1
  • 6300 i 70,0

Što je veća potreba zajednice za bjelančevinastom hranom za ličinke, tim više pčele sakupljaju i donose pelud u košnicu.

Pčele, očigledno, pri sakupljanju peludi daju prednost jednoj vrsti cvjetova nad drugom. U jednom pokusu blizu pčelinjaka postavljene su kutije s peludi sedam vrsta biljaka. Nemajući drugih izvora peludi, pčele su ga rado uzimale, formirale grudice i nosile u košnice. Pritom su one najviše posjećivale kutije sa peludi gorušice, zatim − kokotca, najmanje − s peludi ive i lucerne. Nije bilo jasno, što je zapravo privlačilo pčele peludi gorušice i kokotca, ali i pri ponovljenom pokusu ova prednost se sačuvala.

Pčele vjerojatno peludi privlači miris, specifičan za svaku vrstu biljaka. Ako običnu sitnu drvenu piljevinu namočimo ekstraktom dobivenim iz peludi, onda će je pčele uzimati, iako ona uopće ne sadrži hranljivih tvari. I obratno, ako svjež pelud, koji su pčele sakupile lišimo njegovog mirisa, onda pčele takav prah prestaju uzimati.

Pelud mnogih biljaka moguće je utvrditi po boji grudica. Tako, grudica

  • sa maslačka je izrazito žuta,
  • sa bijele djeteline − smeđe,
  • sa lipe − nježno zelena,
  • sa heljde − prljavo žuta,
  • sa maline sivkasto-bijela,
  • sa suncokreta − zelenkasta,
  • sa divlje trešnje − skoro bijela,
  • sa vrbovca − zelena itd.

Postoje biljke, čiji je pelud otrovan za pčele i pčele ga zato manje sakupljaju. Otrovan pelud daju cvjetovi čemerike, akonita (borca), ostruge visoke. Pčelama se pri uporabi veće količine peludi sa ovih biljaka napuhuje trbuh i one masovno umiru u letu. Umiranje pčela zamjećuje se u vrijeme cvjetanja otrovnih biljaka, i traje 1-3 dana, oslabivši zajednicu. Spriječiti trovanje i uginuće pčela moguće je uništavanjem otrovnih biljaka i zatvaranjem leta, kako bi se pčele spriječile u sakupljanju otrovne peludi.

Sakupljanje medljike i medne rose

Pored nektara, kojeg luče cvjetne i van cvjetne nektarije, pčele, u određenim uvjetima, sakupljaju i donose u košnicu slatku tekućinu, koja se pojavljuje na lišću nekih vrsta biljaka. Ponekada nju izlučuju sitni insekti (lisne uši, lisni savijači), koji parazitiraju na biljkama, a ponekada same biljke bez sudjelovanja insekata. Tekućina se u prvom slučaju naziva medljika, a u drugom − medna rosa.

Medljika. Glavni tvorci medljike su lisne uši − sitni insekti, 36 mm dugi, koji se nalaze u većem broju sa donje strane listova (sl. 8). Postoji više od 600 vrsta lisnih uši, prilagođenih životu i razmnožavanju na mnogom široko rasprostranjenom drveću i grmlju. One imaju čvrsto rilce, kojim se duboko zabadaju u listove i mlade izdanke biljaka. Uši uvlače rilce do provodnih cijevi biljke, kroz koje se kreće slatka tekućina i usisavaju je. Uši sok biljaka iskorištavaju za hranu, ali veći dio troše za odgoj mladih jedinki.

Sl. 8. Kolonija uši na grani divlje ruže (lijevo) i na donjoj strani lista šljive (desno)

Izostavljeno iz prikaza

Uši se odlikuju izvanrednom sposobnošću razmnožavanja. Početak razmnožavanja ušiju podudara se sa listanjem biljaka. U ovo vrijeme iz oplođenih jaja, položenih tijekom jeseni, izvodi se prva generacija. Nakon 8-10 dana od svake jedinke izvodi se druga generacija, koja se sastoji od 10 do 30 lisnih uši, samo ženki. U narednom periodu, kada je toplo doba godine izvodi se 8-10 generacija, i broj uši od jedne jedinke u proljeće doseže više milijuna. Sredinom ljeta pojavljuju se krilate ženke i mužjaci, koji se razlijeću na druge dijelove biljaka i na nove biljke. Krilate ženke polažu jaja, koja prezime.

Lisne uši imaju mnogobrojne neprijatelje. Njih uništavaju ptice, krpelji, mravi, pauci i drugi insekti. Veliki broj lisnih uši strada pri nepovoljnim vremenskim uvjetima − od hladnoće, pljuskova kiše, jakih vjetrova itd. Zbog toga, pojedinih godina, u jesen, lisnih uši bude malo, ali ponekad stvaraju jaka oštećenja biljaka koje tada luče puno medljike.

Sok koji isisaju uši, sadrži od 6 do 28% suhih tvari, uglavnom šećera. U ovom soku je malo bjelančevina, neophodnih za rast i razmnožavanje uši. Da bi zadovoljile svoje potrebe za bjelančevinama, uši moraju propustiti kroz crijeva ogromnu količinu soka. Pri tomu, u vrijeme toplih dana, iz tijela uši isparava se dosta vode. Zbog toga, toplih jesenjih dana, one skoro neprekidno sišu sok iz biljaka. Višak u soku otopljenog šećera uši izlučuju iz crijeva u vidu sitnih prozirnih kapljica, koje se nazivaju medljika.

Pošto se uši nalaze na naličju lista, to izlučene kapljice tekućine padaju na gornju stranu niže raspoređenih listova, gdje se spajaju rasplinute u kapi.

Ako pčele nalaze cvjetove sa nektarom, onda one medljiku ne sakupljaju. Ali krajem ljeta i u jesen medenje prestaje, a broj uši jako poraste i lišće nekih biljaka potpuno se prekrije kapima medljike, koju pčele rado sakupljaju i nose u košnicu. Ljeti također ima perioda, kada povremeno nema procvjetalog medonosnog bilja. Ako se u to vrijeme pojavi medljika, onda je pčele, također sakupljaju, uglavnom u jutarnjim satima, kada se mnogo medljike nakupi tijekom noći. Pčele danju obično ne sakupljaju medljiku, jer se ona brzo isušuje i pčelama postaje nepristupačna. Tekućina se na lišću pri tomu zagađuje prašinom, u nju dospijevaju spore različitih gljivica i mikroorganizmi, koji se tamo razmnožavaju. Zbog toga medljika tamni, njen kemijski sastav se mijenja. Tamne kapljice na lišću drveća i na travi ispod njega − to je pokazatelj silnog razvoja lisnih uši i njihovog obilnog lučenja medljike.

Najčešće i u najvećoj mjeri medljika se stvara na bagremu, brezi, glogu, johi crvenoj, brijestu, grabu, hrastu, vrbi, divljem kestenu, pasjaku, lipi, jasiki, lješnjaku, divljoj ruži, oskoruši, boru, trnjini, topoli, divljoj trešnji. Ponekada se medljika stvara i na voćnom drveću (višnja, kruška, šljiva, jabuka) i na nekim travama.

Medljiku izlučuju i lisni savijač. Od svih insekata najveći značaj za pčele imaju: kruškin (žive na krušci, jabuci, koštunjavom drveću, amurskom jorgovanu itd.) i jabukin (živi na jabuci i oskoruši) lisni savijač. Oni su vrlo pokretljivi i brzo se raseljavaju po drveću.

Od slabo pokretljivih insekata, koji se hrane sokovima biljaka i izlučuju medljiku, najveći značaj ima bagremova gusjenica, koja živi i izlučuje medljiku na lješnjaku, bagremu, trešnji, vrbi, klenu, lipi, johi, oskoruši, malini i drugim biljkama. Godišnje se razviju dvije generacije gusjenica, koje izlučuju medljiku u velikim količinama sredinom svibnja i sredinom lipnja.

Medna rosa je slatkasta tekućina, koju luče biljke bez sudjelovanja insekata. Ona se razlikuje od medljike po tome što ne sadrži produkte raspadanja bjelančevina i drugih tvari životinjskog podrijetla.

Medna rosa se izlučuje obično u jesen, kada se topli dani smjenjuju sa hladnim noćima. U kruni drveta tijekom dana intenzivno se stvaraju šećerne tvari (šećeri), za koje korijen daje neophodnu količinu vode i mineralnih tvari. Međutim, korijenje noću produžava intenzivno davati tekućinu, dok se sinteza šećera u lišću zbog hladnog vremena usporava. Zbog toga se provodne cijevi (žile) u lišću prepunjaju šećernom tekućinom, koja izlazi kroz otvore koji se nalaze na donjim stranama listova. Sićušne kapljice slatkoga soka padaju na površinu niže raspoređenih listova, skupljaju se u kapi, i njih, kao i medljiku, pčele ližu u jutarnjim satima.

Pčele medljiku kao i mednu rosu u košnici miješaju s nektarom ili ranije sakupljenim medom. Medljika često sadrži otrovne tvari za pčele, koje pri većoj koncentraciji u medu pogubno utječu na pčele u zimskom periodu.

Funkcija rilca i mednog mjehura pčele

Za sakupljanje i unos nektara u košnicu kod pčela, kao i kod nekih drugih insekata (opnokrilaca) koji se hrane nektarom, u procesu evolucije formirali su se vrlo savršeni organi: rilce ližućesisajućeg tipa, kojim pčela sakuplja najsitnije kapljice nektara, i medni mjehur − spremnik za sakupljanje nektara i njegov unos u košnicu.

Napravi novu temu u “Literatura”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">