Pčela je svojim proizvodima od pamtivjeka izazivala zanimanje čovjeka, a med je bez sumnje prvi pčelinji proizvod što ga je čovjek upotrebljavao u davnoj prošlosti. Pčele koje žive u prirodi biraju za svoja boravišta šupljine u drveću, šupljine u stijenama i pećine, a tamo gdje ih nema – rovove u zemlji. Ponekad se cijeli roj naseli u krošnji drveta, ali preko zime, naravno, ugine. Starogrčki je povjesničar Herodot napisao da se jedna pčelinja porodica naselila čak u lubanji vojnog zapovjednika, koju su pobjednici objesili iznad gradske kapije.

Pčele je u takvim boravištima pronašao i prvobitni čovjek, i njegov predak a i životinje kojima pčelinji proizvodi prijaju. Kad bi pronašao pčelinje gnijezdo, poskidao bi s njega sve što se moglo otkinuti – saće s medom, leglo, pelud i smolu, a zatim bi to u slast pojeo.

Prahistorijski zidni crtež, otkriven u pećini (Cuevas de la Arana) u istočnoj Španjolskoj u pokrajini Valenciji, što ga je prije 7000 godina, ili još ranije, naslikao čovjek kamenog doba, prikazuje takvo prirodno pčelinje prebivalište visoko u stijenju. Crtež prikazuje dva čovjeka kako se penju po konopcima, ispletenim najverovatnije od biljaka penjačica, prema pčelinjem gnijezdu. Prvi je već stigao do šupljine u stijeni. U lijevoj ruci drži predmet iz kojega se dimi, a u desnoj korpu. Nešto niže očekuje ga pratilac, pogleda uprta prema gore.

Sličan prizor iz života divljih Veda s otoka Cejlona dočarava njihova narodna pripovjetka čiji je sadržaj otprilike ovakav: Cejlon, džungla, noć. Oko vatre je okupljena grupa urođenika. Sve je obavijeno dimom. Visoko, u okomitim liticama džinovskih stijena, nalaze se šupljine u kojima se gnijezde planinske pčele, tzv. bambari. Urođenici su uznemireni. Pripremaju se za napad na pećine i pjevaju: „Pčele, pčele! Naloži vatru, naloži vatru! Ho, pčele odlijeću! Gidi, gidi, gidi, rung-rung, rung!“ U pjesmi oponašaju šum pčelinjeg leta. Zatim nastupa odlučujući trenutak. Krhke trščane ljestve s omčama od lijane, prislonjene su uz liticu. Njima se penje podrezivač medenog saća.

Čovjek je vremenom pripitomio neke životinje i počeo obrađivati zemlju. Sve mu je to osiguravalo dovoljno hrane te više nije morao lutati s jednog kraja na drugi. Napravio je sebi stalno boravište. Prilikom pražnjenja pčelinjih gnijezda utvrdio je da pčele kojima je pokupio med, ne napuštaju svoj dom, već počinju s poslom iz početka, naravno, ako prilikom pljačke nisu izgubile maticu i čitavo leglo.

Zato je počeo opreznije vaditi medeno saće, što znači da je od pljačkaša pčelinjih gnijezda postao pčelar.

Počeo ih je čuvati i braniti osobito od životinja – ljubitelja meda, npr. medvjeda, kune, lisice, ali i od drugih pljačkaša. Drveće, šupljine u stijenama i druga prebivališta divljih pčela označavao je posebnim znacima kako bi svima dao do znanja da su pčele u njima njegovo vlasništvo. Tako je tijekom vremena stvoreno neke vrste prirodno pčelarsko pravo koje je kasnije kodificirano. Naravno, prošli su vjekovi dok se odnos čovjeka prema pčelama nije toliko izmijenio, a potom još nekoliko vjekova, dok čovek nije počeo sam praviti pčelinja prebivališta i baviti se pčelarstvom kod kuće.
Dok nam je povijest orijentalnog pčelarstva manje ili više poznata otprilike 6000 godina prije naše ere, za Evropu, osim zemalja u Sredozemlju – za Grčku, Italiju i Španjolsku, gotovo da nema pisanih povijesnih izvora o pčelarstvu, sve do početka ovog stoljeća. Veoma su rijetki i šturi i u prvom tisućljeću našeg doba.
O pčelama u alpskim zemljama prije dolaska Slavena piše grčki historičar Herodot (rođen 484. godine prije n.e.). Tako su se, prema njegovim bilješkama, pčelarstvom bavili uz Dunav naseljeni Tračani, a za Gote, na lijevoj strani Dunava, kaže da su se među ostalim hranili i pčelinjim proizvodima. Pisac Strabo (rođen 63. g. prije n. e.) piše da su stanovnici koji su živjeli na teritoriju kasnije Kranjske, trgovali sa svojim južnim susjedima, robljem, kožom, stokom i medom, a u zamjenu su dobivali ulje, vino, ribe. Oko 400. godine prije naše ere, u istočnim Alpama, naselili su se Kelti i raširili prema jugu, u današnju Gorenjsku, gornji Jadran, Kras, istočne predjele Kranjske i zapadnu Panoniju. Navodno su poznavali košnice napravljene od kore drveta, a vjerojatno i pletene od pruća. To znači da su se već bavili domaćim pčelarstvom.

Sadržaj

Stane Mihelič
Pčele i pčelinji proizvodi u prošlosti
Damjan Ovsec
Pčele i pčelinji proizvodi prema narodnom predanju
Valentin Benedičič, Edi Senegačnik
Život u košnici
Andreja O. Adamič, Vera Vukmirović, Verena Koch
Pčelinji proizvodi i njihova uporaba
Janez Kromar, Jurij Senegačnik
Med i pčelinji proizvodi u medicini
Olga Bahar
Pčelinji proizvodi u kozmetici
Pepika Levstek

Recepti

Napravi novu temu u “Literatura”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">