Medijski je prostor; u Hrvatskoj i svijetu, sve češće „zatrpan“ novostima, temama i raspra-vama o opasnostima i zdravstvenim rizicima koji prijete iz tanjura, s polica supermarketa, iz dječjih soba, kuhinja ili kupaonica. Ova je medijska buka dijelom rezultat pomodarstva, ali i novih trendova u, primjerice, prehrani, Ipak, najvećim je dijelom izraz opravdanog protesta i nepovjerenja javnosti prema industriji koja proizvodi i prema struci (predstavnicima mjerodavnih i znanstvenih institucija) koja odobrava upotrebu proizvoda u prehrani, kozmetici, farmaciji… Mnogi proizvodi široke potrošnje prepoznati su kao podvala, kao izvor kontaminacije, prijetnje, straha, nesigurnosti i kontroverze. Nezadovoljstvo je javnosti više-manje spontana reakcija na kemijsko nasilje koje industrija svakodnevno provodi nad potrošačima. Naravno, ne pripadaju svi proizvodi ubojitom arsenalu; neki su prihvaćeni s odobravanjem i pohvalama, nekima su dodijeljene etikete eko, bio, sehr gut, ili fair… Međutim, proizvodi koji posebno iritiraju potrošače i zaslužuju prigovor jesu oni nepotrebni ili suvišni proizvodi, oni koji samo potiču potrošnju i pohlepu, koji opterećuju okoliš I ugrožavaju ljudsko zdravlje, koji ponizuju i ismijavaju potrošača. Mnogi prehrambeni aditivi pripadaju upravo takvim skupinama proizvoda.

Već se godinama objavljuju znanstvene studije koje upozoravaju da mnogi dodatci hrani koji se kriju Iza E-brojeva izazivaju kod ljudi sindrom hiperaktivnosti, alergijske reakcije, glavobolje i metaboličke poremećaje. Neki od njih su1, premda su neko vrijeme bili dopušteni, završili na crnim listama i konačno zabranjeni zbog štetnosti za zdravlje. I dalje je većini „izobličenih“ kemijskih izuma označenih E-brojevima mjesto u kemijskom laboratoriju ili digestoru, a ne u kruhu, mesu ili slatkišima, Bojila, zaslađivači i pojačivači okusa nisu hranjive tvari, već kemikalije kojima industrija rješava svoje tehnološke, marketinške ili financijske probleme.

Čitav spektar tih kemikalija predstavljen je u ovoj knjizi, lako mnogi aditivi nisu štetni (poput vitamina C, natrijeva karbonata ili limunske kiseline), postoji znatan broj aditiva koji su upitne sigurnosti i nemaju nikakvu prehrambenu vrijednost. Hrana se impregnira sintetskim bojilima radi boje, sintetskim aromama radi mirisa, a pojačivačima okusa i umjetnim zasladivačima radi okusa. Poruka takve naopake manipulacije jest da prirodna hrana nema dobru boju, miris niti okus. Neprimjerena asistencija znanosti i tehnologije kulturi prehrane u obliku sintetskih aditiva izobllčila je naš odnos prema okusu i izgledu dobre hrane.

Upotrebom takvih proizvoda prehrambena je industrija prokockala povjerenje javnosti. Danas više nitko ne vjeruje u to da je dobrobit ili zdravlje potrošača prioritet za pre-hrambenu industriju. Svima je jasno da su za Industriju hrane profit i vrijednost dionica nova mjerila za opće dobro. Dobrotvorna misija neke kompanije u svrhu izgradnje imidža odgovorne poslovne institucije tek su marketinški trikovi za neupućene. Oni prisebniji, pak, otkrivaju novi identitet kompanija koje, u svom pohodu na tržište i džepove potrošača, poprimaju patološku sliku2. Stoga se u raspravama o sigurnosti ili štetnosti nekih proizvoda, stajališta kompanija ne smiju uzimati previše ozbiljno jer su njihovi dokazi o kvaliteti hrane opterećeni i obilježeni sukobom interesa.

U takvom nezavidnom položaju industrija traži saveznike medu predstavnicima državnih institucija nadležnih za kontrolu kvalitete i ispravnosti proizvoda te medu akademskim znanstvenicima koji će ih poduprijeti u zamjenu za novčanu ili drugu potporu. U su-radnji s njima medijska zabrinutost oko sigurnosti pojedinih proizvoda pretvorena je u informacijski kaos. Koristeći provjerenu taktiku pobuđivanja sumnje, svaka se medijska afera o nesigurnosti hrane proglašava histerijom, svako upozorenje napuhanim balonom; namjerno se generira sumnja u svaku izjavu, referencu ili rezultat istraživanja čime se javnosti otežava orijentacija i stajalište3. Strategija ovakvih manipulacija jest smišljena proizvodnja sumnje u one znanstvene rezultate koji ne odgovaraju industrijskim interesima. Proglašavanje znanstvenih rezultata, koji im ne idu u prilog, nepouzdanima, onemogućuje mjerodavnim institucijama i agencijama donošenje znanstveno utemeljenih zakona tj. zabrana za neke proizvode.

U takvome zakonskom vakuumu najbolje se snalazi i prolazi industrija osumnjičenih proizvoda, Klasičan primjer predstavlja slučaj aspartama, umjetnog zasladivača kojim su impregnirani dijetalni, light ili niskokalorični proizvodi, zubne paste, lijekovi… Prema tvrdnjama jednih znanstvenika, riječ je o kancerogenoj kemikaliji, a prema mišljenju drugih aspartam nije otrovan, već je samo sladak. I dok znanstvenici ratuju referencama, rezultatima i njihovim interpretacijama, nadležne institucije šute, a vlasnici aspartama trljaju ruke i slatko konzumiraju milijune dolara u slobodnoj prodaji.

U namjerno stvorenom kaosu medijske prašine javnost je uskraćena za transparentne službene ili kompetentne informacije pa s pravom izražava nepovjerenje prema državnim institucijama i znanstvenicima; upravo prema onima koji su plaćeni novcem poreznih obveznika da štite zdravlje i okoliš. Industrija je odavno pala na ispitu povjerenja, no zbog njezina divljeg braka sa stručnjacima, čini se da slična sudbina prijeti mjerodavnim i akademskim institucijama. Spregom industrije i državnih institucija kemijsko nasilje nad potrošačima i tržištem metastazira u nasilje nad zakonom, znanošću i zdravim razumom. U tome sudjeluju, svjesno ili nesvjesno, oni znanstvenici koji su opsjednuti napretkom, koji „mantrom“ o neizbježnim otkrićima podmazuju industrijske patente i koji redovito umiruju javnost tvrdnjama ,,da se ne treba svega bojati“ i „da treba vjerovati u sustav“. Često izbjegavaju upotrebu znanstvenih referenci, a umirujuće djelovanje svojih izjava garantiraju jedino svojim statusom i titulom. Ponašaju se kao treći stup obrane industrijskih interesa, traže status quo za svaki kontroverzni proizvod na tržištu, a ignoriraju mišljenje zabrinutost javnosti. Stoga je ova knjiga, između ostalog, i protuotrov za djelovanje takvih industrijskih satelita napisana je bez uvreda i s mnogo znanstvenih referenci.

Nažalost, osim aditivima, hrana je natopljena i drugim štetnim tvarima koje nastaju prili-kom priprave hrane (npr; neurotoksin akrilamid nastaje prženjem), tvarima koje nameće industrijska poljoprivreda (npr pesticidi, herbicidi, fungicidi) ili štetnim tvarima koje mi-griraju u hranu iz plastične ambalaže (npr bisfenol A, ftalati). Cijeli taj kemijski arsenal, zajedno sa E-brojevima, mijenja sastav, kvalitetu, ali i cijenu hrane.

Stoga javnost ima pravo na svaku informaciju i svako upozorenje. Preliminarni znanstveni rezultati, prigovori građanskih udruga, te stajalište, zabrinutost i strah javnosti moraju imati i dobiti legitimitet u svakoj raspravi i u svakoj zakonskoj odluci o (ne)ispravnosti hrane. Područje prehrane ne pripada samo stručnjacima. Informiranjem javnosti autorice i njihova knjiga podupiru demokratsko načelo transparentnosti (right to know), a upozoravanjem europsko načelo opreznosti (better sofe than sorry). Ova knjiga time omogućuje čitateljima informaciju za slobodniji i odgovorniji izbor namirnica koje žele, ili koje ne žele, konzumirati.

prof. dr sc. Valerije Vrček, dipl. inž. med. biokemije

Uvod

Govor o zdravlju uvijek je popraćen jakim izljevom emocija, a briga o vlastitu zdravlju je, prema riječima njemačkog filozofa Hansa-Georga Gadamera, prafenomen ljudskog bitka (H.-G. Gadamen 1994.), Pojava opasnosti u obliku globalne ekološke krize jedan je od razloga koji potenciraju čovjekovu brigu o zdravlju u suvremenim uvjetima. Prehrana je značajan čimbenik koji utječe na zdravlje pojedinca tijekom čitava života. Zdrava ili pravilna prehrana jest ona prehrana koja zadovoljava optimalnu potrebu organizma za dnevnim unosom energije i dovoljnom količinom prehrambenih i zaštitnih tvari koje su nužne za održavanje fizioloških funkcija organizma i zdravlja.

Kao i sve što nas okružuje, tako je i hrana po svojemu osnovnom sastavu kompleksan spoj različitih kemijskih spojeva, Međutim, osim osnovnog sastava, hrana sadržava i mnoge druge kemikalije koje u nju dospijevaju iz okoliša, upotrebom umjetnih gnojiva, veterinarskih lijekova, pesticida, herbicida. Hrana biva kontaminirana i kemikalijama iz proizvodnih procesa, pa čak i iz ambalaže. Način proizvodnje hrane definira i naš odnos prema prirodi, prostoru i bioraznolikosti. Istodobno, način proizvodnje hrane defnira i sastav hrane. Današnja, konvencionalna proizvodnja hrane karakterizirana je masovnošću, monokulturama, nasiljem nad životinjama, nametanjem krajolika, osvajanjem prostora, a moderna, zapadna kultura prehrane podrazumijeva nametanje vrste i sadržaja prehrane.

Hrana koju svakodnevno konzumiramo postaje sve više univerzalna, a međunarodna trgovina hranom u zadnjih nekoliko desetljeća dramatično je porasla. Najvidljiviji učinak takvog trenda je raspoloživost gotovo svih namirnica tijekom cijele godine, bez obzira na godišnje doba. Istodobno, problemi kontaminacije i zdravstvene ispravnosti prehrambenih proizvoda tako postaju sve značajniji te se, na međunarodnoj razini, nastoje uvesti mjere sigurnosti. Više od 70 % sve konzumirane hrane u Europi i više od 95 % u SAD-u industrijski je prerađena hrana (http://echa.europa.eu), Prema nekim procjenama, europska prehrambena industrija godišnje stavlja na tržište oko 9 000 novih proizvoda (http://echa.europa.eu; http://wwvv.chemsec.org/). Mnogi od njih ostaju u ponudi samo kratko vrijeme te bivaju zamijenjeni drugima, novijima.Toliko „bogatstvo“ ponude temelji se dobrim dijelom na upotrebi aditiva u proizvodnji hrane.

Ponuda industrijski prerađene hrane utječe na prehrambene navike potrošača i na kulturu prehrane. Rastući trend konzumiranja hrane za brzu i jednostavnu pripremu, uvijek dostupne, po mogućnosti i jeftine, ne može se objasniti samo promjenama u načinu života (npn nedostatkom vremena) ili sve manjim brojem članova kućanstva (tj, ne isplati se kuhati za jednu osobu) nego i dostupnošću takve hrane na tržištu. Pedesetih godina prošloga stoljeća sinonim za takvu hranu postala je tzv, brza hrana (engl. fast-food) koja se konzumira iz ruke, u hodu, u vožnji. Danas fast-food ulazi na velika vrata i u naše kuhinje, i to kao tzv. (polu) gotova hrana čija priprema ne zahtijeva mnogo vremena i posebne vještine. U vrijeme kad dizajn naših kuhinja i njihova moderna oprema sve više postaju statusnim simbolom, u kuhinji se provodi sve manje vremena, a najvažniji uređaji postaju hladnjak i mikrovalna pećnica. Upravo zahvaljujući prehrambenim aditivima neprestano imamo veliki izbor raznovrsne hrane koja se priprema pritiskom na tipku, praktična je i po mjeri okusa i ukusa globalnoga modernog potrošača.

Što su prehrambeni aditivi

Prema postojećim propisima Republike Hrvatske (Pravilnik o prehrambenim aditivima, Narodne novine, 62/2010.), prehrambenim aditivom smatra
se svaka tvar koja se sama po sebi ne konzumira kao hrana, niti je prepoznatljiv sastojak određene hrane bez obzira na hranjivu vrijednost, a čije je dodavanje hrani namjerno zbog tehnoloških razloga u proizvodnji, preradi, pripremi, obradi, pakiranju, prijevozu ili skladištenju i ima za posljedicu, ili se može očekivati da će imati za posljedicu, da će aditiv ili njegov derivat postati izravno ili neizravno sastojak hrane“.

Prevedeno na jezik potrošača, aditivi su tvari određenoga kemijskog sastava koje, obično, nemaju nikakvu hranjivu vrijednost, a namjerno se dodaju hrani tijekom industrijske proizvodnje i preradbe, pakiranja, transporta i čuvanja hrane radi mijenjanja njezinih svojstava. I prije masovne industrijske proizvodnje ljudi su prerađivali hranu i pritom se koristili nekim tvarima koje se ne ubrajaju u prehrambene aditive u užemu smislu, ali utječu na svojstva hrane: kuhinjska sol i ocat služe kao konzervansi, pektin nezrelih jabuka kao sredstvo za želiranje, limunov sok kao antioksidans itd.

Danas dodavanje aditiva ubrzava, skraćuje i olakšava proizvodne procese te utječe na neka obilježja hrane: konzervansi hranu štite od kvarenja, bojila i arome pojačavaju ili nadomještaju prirodnu boju, okus i miris koju je hrana tijekom preradbe izgubila, antioksidansi produljuju rok trajanja hrane, Aditivi omogućuju transport hrane u udaljena područja, njezino dugoročnije skladištenje te tako ponudu čine raznovrsnom i neovisnom mjestu proizvodnje i godišnjem dobu. Zahvaljujući umjetnim sladilima, emulgatorima, stabilizatorima itd., u ponudi je također i široka lepeza proizvoda smanjene energijske vrijednosti, tzv. light proizvoda. Pojačivači okusa, sredstva za konzerviranje, antioksidansi prate tako proizvodnju polugotovih i gotovih proizvoda. Danas proizvođači hrane s pomoću aditiva mogu dizajnirati izgled, boju, miris i okus nekog proizvoda, neovisno o vrsti kakvoći sirovine od koje je proizveden.Tako se primjerice može kupiti nešto što nalikuje na sin miriše kao sir; topi se kao sir; a ne sadržava ni jednu kap mlijeka, nego mješavinu biljnih masnoća i škroba, Izgled i okus sira u tom proizvodu dobiveni su upotrebom pojačivača okusa, konzervansa, aroma i bojila. Ovaj se surogat zatim reklamira kao idealan proizvod za pizzu i sendviče, a s etikete (napisane sitnim slovima!) saznajemo da je riječ zapravo o zamjeni za topljeni sir.

Kupnjom mnogih osvježavajućih bezalkoholnih pića skupo se plaćaju i brojni aditivi koji su dodani običnoj vodi. Bojila tim napitcima daju privlačan Izgled, arome i sladila tipičan okus, ugljikov dioksid osvježavajući karakter; a konzervansi osiguravaju dugotrajnost na policama prodavaonica. Slično je i s voćnim sladoledima, pudinzima i desertima čiju privlačnost pojačavaju dodane arome i bojila.Time proizvođač štedi na voćnim pripravama jer su umjetna bojila i arome jeftiniji.

Predgovor
Uvod

Što su prehrambeni aditivi
Kako se regulira upotreba prehrambenih aditiva
Vrste aditiva
Aditivi i njihova uloga u hrani
Aditivi u ekološkoj proizvodnji hrane
Adu ivi životinjskog podrijetla
Hrana kojoj nije dopušteno dodavati aditive
Deklariranje aditiva u hrani
Posebna pravila o deklariranju aditiva
Aditivi i princip prijenosa (carry over)
Kako je zajamčena zdravstvena ispravnost
Prehrambenih aditiva

Koliko su prehrambeni aditivi (bez)opasni
Aditivi-naš izbor
Dobro je znati
Bojila
Konzervansi, antioksidansi
Antioks1dansi, regulatori kiselosti, stabilizatori
Stabilizatori, zgušnjavači, emulgatori
Regulatori kiselosti,tvari protiv zgrudnjavanja
Pojačivači okusa
Tvari za zaslađivanje, tvari za poliranje, regulatori
Vlažnosti

Literaturni izvori
Kazalo naziva aditiva
Kako izračunati

  • Autor
    Članci
  • Komentari (23)
    Član 14.266

    da li bi mogla dobiti  skriptu? milicamiljevic22@gmail.com

    Član 18.353

    Poštovani, ako imate knjigu u elektronskom obliku možete li poslati na mail simunovic.doris@gmail.com.

    Unaprijed hvala!

    Član 4.213

    Da li bih mogao dobiti knjigu u elektronskom obliku na mail stevoivkovic@hotmail.com

    Hvala

    Član 10.660

    Kako se može doći do ove knjige u bilo kom obliku. Ako je moguće u elektronskom obliku molim na mail radmiladjordjevic85@gmail.com

    Član 12.156

    Svakako je dobrodošao elektronski – digitalan oblik ove knjige ali bio bih zahvalan i na inf. o pisanom – štampanom obliku pošto je ova tema izuzetno značajna a načelno, jako malo malo poznata među nama, „običnim“ ljudima.  E-mail :  martins@panet.rs

     

     

    Član 7.110

    kako se moze doci do ove jako fine literature

    Član 5.962

    Ako neko ima ovu literaturu neka mi posalje na e-mail: gospavicmitar@gmail.com.Hvala!

    Član 12.514

    Ako ima neko literaturu bio bih jako zahvalan da mi proslijedi na mail: milovansarac@yahoo.com

    Unaprijed zahvalan.

    Pozdrav

    Član 7.218

    Svemoćni Internet vam skače u pomoć. Ujedno da ponovo (dobronamerno) potsetim tzv. inženjere, da nam je struka takva, da smo osuđeni na učenje do smrti. Tako je danas korišćenje interneta deo pismenosti. Daklem, imate link:

    http://www.krenizdravo.com/prehrana/aditivi-u-hrani-e-brojevi-kompletan-popis

    a zatim klikom na svaki od E-oznaka dobijate detaljan opis. Odatle vam je samo korak do Wikipedije, ako nemate poverenja u naše prevode.

    Na navedenom sajtu zanemarite intenciju autora: „potencijalno opasni aditivi“ su reči straha zbog neznanja. Svakako treba biti kritičan i obazriv. No znanje sve to rešava.

    Član 12.156

    Hvala Šandore !!

    Zaista, do sada, najpotpunija  informacija.

    Želim Ti lep dan

    Član 4.213

    Hvala Sandore. Link je super

    Član 19.997

    Zamolila bih nekog da mi posalje ako ima ovu literaturu ili bilo koju drugu o aditivima i konzervansima na moj e-mail : monika.paris001@gmail.com
    Hitno je!

    Unaprijed hvala, pozdrav

    Član 19.976

    Poštovani, ako neko ima literaturu u elektronskoj formi , molila bih da mi pošalje na mail : jasna.pejovic72@gmail.com

    Unapred zahvalna !

    Član 22.226

    Poštovani, ako postoji literatura u elektronskoj formi, zamolila bih da mi pošaljete na mail: iva.balaban@gmail.com

    Unapred hvala.

    Član 25.218

    Ako netko ima ovu knjigu neka mi ju prosledi u elektroničkom obliku na omrcenl@gmail.com

     

    Unapred hvala

    Član 31.520

    Poštovani, molila bih da i meni pošaljete literaturu ako postoji,  na mail: touch_of_me@hotmail.com.
    Unaprijed hvala.

    Član 32.432

    Postovani, molim Vas, ako imate u elektronskoj formi ovu knjigu da mi posaljete na mail: milicar989@gmail.com ili bilo sta od literature vezano za aditive prisutne u hrani.

    Unepred hvala!

    Član 31.520

    Poštovani,

    molila bih ako imate primjerak u elektronskom obliku, ili ikakvu literaturu vezano uz aditive, posebice u raznim vrstama sokova i bezalkoholnih napitaka, bila bih Vam jako zahvalna ako bi ih poslali na touch_of_me@hotmail.com

     

    p.s. možda nekome pomogne link:  http://e-brojevi.udd.hr/e_brojevi.htm

     

    Srdačno,

    Anamarija

    Član 33.726

    Postovani,

    molim Vas, ako imate u elektronskoj formi ovu knjigu da mi posaljete na mail: tijanadidanovic94@gmail.com

    ili bilo sta od literature vezano za aditive prisutne u hrani.

    Član 6.909

    Pozdravljam Šandora i zahvaljujem na linku ali ako ipak neko ima sve u vidu neke e-brošure bio bi mu jako zahvalan Anđelko trkuljaandjelko@yahoo.com

    Član 2.096

    Popis svih aditiva i njihovu dopuštenost u pojedinoj hrani možete naći na  http://eur-lex.europa.eu/homepage.html  UREDBA (EZ) br. 1333/2008 EUROPSKOG PARLAMENTA I VIJEĆA od 16. prosinca 2008. o prehrambenim aditivima – ima 336 stranica  http://eur-lex.europa.eu/legal-content/HR/TXT/PDF/?uri=CELEX:02008R1333-20161027&qid=1488999512589&from=HR

    nadam se da može pomoći

    pozdrav svima

     

    Član 451

    Ako pise „potencijalno opasni aditivi“, kako to da su to reci straha i pitanje neznanja. Ko je napisao da su opasni. Veliki deo aditiva je danas u Americi najstrozije zabranjen. U Evropi takodje. Svakim danom se lista zabranjenih siri. Jeli to neznanje i strah ili su to u pitanju nova saznanja. Gomile novih naucnih studija su dokazale direktnu vezu izmedju koriscenja aditiva u hrani i najtezih bolesti U samom pojmu aditiva stoji da su to uglavnom ciste hemikalije potpuno strane nasoj prirodi i hrani koju koristimo. Oni nemaju apsolutno nikakvu biolosku vrednos, niti hranljivost, niti su lekoviti. Aditivi sluze samo da prikriju i kamufliraju ono sto su losi tehnolozi uradili. Dobar tehnolog ne koristi aditive, niti su dobroj tehnologiji oni potrebni. U tehnologiji hrane sam 40 godina i od moje vrsne profesorice sam naucio da prezirem aditive. Danas sve sto se radi moze se raditi bez aditiva. Zasto onda da ih koristimo i zasto se propagiraju na ovom sajtu.

    Milivoje Jovic, tehnolog-konsultant; 062-8286083,064-1941083

    Član 7.218

    Mislim da je Milivoje dotakao suštinu problema. Ali, sa suprotne strane. Pitanje je postavljeno, samo nam odgovor fali. A odgovor je u nama, u našoj stručnosti, u našem (ne)znanju, u našoj (ne)spremnosti da priznamo gde nam je mesto na zamišljenoj lestvici sistema vrednosti – koja, uzgred rečeno već dvadesetak godina i ne postoji kod nas.

    To su zapravo dva problema: problem globalizacije, kao proizvod nemilosrdne industrijalizacije u razvijenom Svetu, opet, po diktatu ekonomije. To vam je, kada prehrambeni artikal postane roba, čij put od proizvođača do potrošača je nepredvidiv, i često nepoznat. To je priča o megamarketima, o multinacionalnim kompanijama, o tehnologijama. Zlo, koje se retko čuje, da je društvo zakonima primorano da štiti potrošače, najčešće nelogičnim i neprimenjivim odredbama (čitaj: HCCP, Zakon o bezbednosti hrane i sl.), umesto da utiče na koren problema: svoriti uslove za proizvodnju i distribuciju zdrave hrane. To je prvi problem. Svetski problem, i glavni krivac je ekonomija. Tu za nas nema leka: u sirotinjskoj državi živeti po standardima razvijenih i uređenih je nemoguće. Ili prihvatite da jedete robu iz megamarketa sa glupim deklaracijama i nerazumnim E brojevima, ili gajite svoju hranu u prikućnoj bašti i dvorištima, kupujte sa sela u direktnom kontaktu sa seljacima.

    Drugi problem je u korenu  prvog problema, ali i na repu tog procesa: stručnost proizvođača. Ko to zapravo proizvodi našu hranu, ko određuje postupke prerade, sastav, kontrolu kvaliteta, uslove distribucije, vek trajanja, itd. Tehnolog. (Po našoj terminologiji, u razvijenom Svetu, to je drugačije). A tehnologija je egzaktna nauka. Tehnolozi su inženjeri, koji primenjuju tehnologiju. I koliko god se mrštili naši „tehnolozi prehrambenci“, mi takve u industriji nemamo. Čast izuzecima. A tehnolog (i u prehrambenoj industriji), trebalo bi, služeći se žestokom bazom znanja hemije, fizike i naročito matematike (da ne nabrajam ostale prirodne nauke, jednako važne) da donosi trenutne odluke u procesu proizvodnje. Govoreći o hrani, osnovni parametar je sastav. Daklem, više komponenti učestvuje u proizvodu. I sve je to aditiv, pošto u neki materijal, koji je osnovni, dodajemo. Dali je neko probao nekad hleb bez soli? Problem počinje već u prihvatanju uprošćavanja neke tehnologije na „recepturu“. A većina naših tehnologa upravo to i radi. Tajni recepti i postupci za zaštićeni brend. Oponašanje modela gigantske industruje od strane sklepane manufakture. Da i ne pričamo o primitivnim metodama kopiranja nekih uspešnih robnih marki. Sve u svemu, ako je nekom zanatu predodređeno da dodaje aditive u hranu, to je svakako tehnolog. Ne zaboravite, da se neke supstance dodaju u procesni fluid iz razloga postizanja procesnih parametara (pH, viskozitet, stabilnost emulzije, bistrina itd.) bez namere da menja ukus ili hranjivost proizvoda. Samim tim, ja ništa loše ne vidim u E brojevima, to je samo kod supstance, koja je merenjem utvrđena da postoji u proizvodu. Ali u eri globalnih komunikacija (internet) naučite da čitate selektivno: tekst, koji piše o „potencijalno opasnim aditivima“, o „mnogim zabranjenim aditivima“ treba prihvatiti sa rezervom, i proveriti izvor informacija. O uticaju raznih aditiva na zdravlje/bolesti, o istraživanjima u medicini još više je potrebno predznanje i stručnost, i nikad ne bi trebalo da se ovakve parole nađu u (mahom žutoj) štampi. To je samo zloupotreba neznanja ili nedovoljne obrazovanosti običnog čoveka.

    Konačno, slažem se sa g. Milivojem da na ovom forumu žalosno je da toliko pričamo o tome kako doći do E brojeva, ali mu je argumentacija neprihvatljiva. Za mene je čak i šokantno, da univerzitetski profesor uči svoje buduće inženjere da proizvodi hranu bez aditiva. Na ovom forumu bi trebalo da raspravljamo više o samim tehnološkim postupcima, o njihovoj primenjivosti kod nas, o iskustvu primene istih. A za to je potrebno malo više znanja, stručnosti, ali i (trenutno nepostojeći) sistem vrednosti u nas. Ali, šta je, tu je, ovo je prava slika gde smo i ko smo.

    Izvinjavam se, ako sam nekog povredio, no čija košulja nije, neka je ne oblači.

Odgovor na: Aditivi u hrani – Vodič kroz E-brojeve

Napišite komentar


<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">