Reklama

Ovo je knjiga za koju se pouzdano može reći da je našla put do čitalaca! Celokupan tiraž prvog izdanja „Pčele i zdravlje“ rasprodat je za nepunu godinu dana, a u rekordno kratkom vremenu autoru ovog dela stigla su i dva visoka zvanična priznanja: u avgustu 1983. godine, na 29. svetskom kongresu pčelarstva u Budimpešti, knjiga ,,Pčele i zdravlje“ nagrađena je medaljom i diplomom Međunarodne organizacije „Apimondija“, a u novembru iste godine Udruženje novinara Bosne i Hercegovine dodelilo je autoru ove knjige, Nijazu Abadžiću, svoju godišnju nagradu za publicistiku.

Najdraže priznanje svakom piscu i izdavaču, ipak, je kad saznaju da se knjiga traži i čita, a upravo se to dogodilo sa knjigom „Pčele i zdravlje“. Knjigu su podjednako tražili i hvalili i brojni stručnjaci i obični čitaoci. O prvom izdanju objavljeno je i više od 30 veoma pohvalnih kritika i prikaza.

Nekoliko kratkih citata iz jednog dela tih ocena navodimo ovde i na omotu knjige: Akademik, prof. dr Jakob Gaon (u listu „Oslobođenje“ Sarajevo):

„ … Autor knjige zaslužuje svaku pohvalu, jer je čitaocima podario ediciju koja ima izvan- rednu stručno-naučnu i publicističku vrijednost. Kroz cijeli tok izlaganja pisac knjige pruža humanističku pouku koja govori da u cilju sprečavanja bolesti treba više koristiti pri- rodu i prirodne namirnice… Zbog toga se s pravom može reći da ova knjiga zaslužuje da se nalazi u svakoj biblioteci…“
Prof. dr Sergej Lukač, Fakultet političkih nauka, Beograd:
„ … Usklađujući popularno-praktično sa naučno-argumentovanim, novinar Nijaz Abadžič uzleteo je svojom knjigom „Pčele i zdravlje“ u visine iznimke i to tako briljantno da smo dobili delo kome su garantovani čitaoci i uticaj, a verovatno i međunarodno priznanje.“

Sa željom da knjiga „Pčele i zdravlje“ nastavi svoje druženje sa čitaocima, Izdavačka radna organizacija „Nolit“ iz Beograda štampala je i njeno drugo izdanje. Prepuštajući ga sudu novih čitalaca, uvereni smo da ni njihova očekivanja neće biti izneverena.

Beograd, oktobar 1984. Izdavač

Sadržaj

PREDGOVOR

DOBA PILULA

Bolesti prouzrokovane liječenjem i lijekovima
Biznis i reklama
Povratak prirodi
Podsticaji zaštitnih mehanizama u organizmu
Zdravlje u — tanjiru
Ljekari budućnosti — nastavnici

KOŠNICA — IZVOR ZDRAVLJA

Mikroelementi obogaćuju pčelinje proizvode
Dragocjeno „gorivo“ za tijelo
Prirodna i lakosvarljiva hrana
Značajno prisustvo vitamina
Fermenti u medu
Baktericidna svojstva meda
Zagonetna moć iz fitoncida
Senzacionalizam oko matičnog mlječa
Široka i svestrana istraživanja propolisa
I pčelinji otrov u „vatri eksperimenata“

APITERAPIJA

Preporuke profesora Remi Šovena
Pčele pomažu hirurzima
Iskustva italijanskih hirurga
Perspektive apiterapije u liječenju hepatitisa
Čuvar jetre i žuči
Polen u psihijatriji
Med i propolis u ginekologiji
Liječenje rana medom
Najbrojnija istraživanja sa propolisom
Saopštenje sa Kongresa pčelara u Grenoblu

BIOLOŠKA RAVNOTEŽA

Negativne emocije
Energetska ravnoteža i raznovrsna ishrana
Odbrana organizma
Invazija hemikalija
Ishrana nervoznih osoba
Masnoće, ugljikohidrati, bjelančevine
Energija i dijeta
Nezamjenjiva uloga zaštitnih materija
Biološki nedostaci namirnica
Savjeti doktora Glasa

PRIJATELJ PROBAVE

Zamjene šećera medom
Šećer, nauka i tehnologija
Naučnici smatraju šećer „neprijateljem broj 1″
Nezamjenjivo sredstvo zaslađivanja
Terapija doktora Jojriša

GORIVO ZA MIŠIĆE

Fizička aktivnost — najbolja preventiva
Lakousvojiva glikoza
Svemoguć kisik
Pomoć krvotoku
Vitamini i minerali u funkciji krvotoka

TREĆE ŽIVOTNO DOBA

Vještina starenja
Ishrana i dugovječnost
Rad — lijek protiv starenja
Matični mlječ pomaže regeneraciju organizma

SLATKA TERAPIJA

Podudarnost zaključaka brojnih pedijatara
Intenzivan razvoj dječijeg organizma
Režim pravilne dječije ishrane
Glad za slatkišima
Pomoć trudnicama
Terapija medom primarijusa Mićića

SPORTISTI I PČELE

Upozorenje finskog specijaliste
Hrana za sportiste
Primjeri Banistera i O’Brajerta

MEDNA KOZMETIKA

Vlažnost kože
Iskustva jugoslovenskih kozmetičara
Štetni uticaji

NAJPRIRODNIJA HRANA

Mukotrpan posao pčela-sabiračica
Vjera u prirodnu hranu
Med je prirodna hrana
Zašto se med naziva „živom materijom“?
Klasifikacija meda
Stručna mišljenja o medljikovcu
Vrste moda po načinu dobijanja i po konzistenciji
Zablude o kristalizovanom medu
Čuvanje biološki korisnih sastojaka meda
Tehnološka usavršavanja dekristalizacije
Boja i miris meda
Aktivnost antibiotika u medu
Kontrola kvaliteta meda
Med kroz istoriju
Pravilna upotreba meda
Med za jačanje organizma
Upotreba meda kod nazeba
Ljekoviti uticaj meda na bubrege
Blagotvorno dejstvo meda na nervni sistem
Triježnjenje od alkohola uz pomoć meda
Med i bolesti pluća
Sve veća popularnost mednog jogurta

ISKRA ŽIVOTA

Polen kao pčelinja hrana
Hranjivost i Ijekovitost polena
Kako uzimati polen
Sakupljanje polena pomoću hvatača

STIMULATOR ORGANIZMA

Kako nastaje i kako se dobija mlječ?
Konzerviranje i upotreba mlječi
Ljekoviti uticaj matičnog mlječa

ZAGONETNA SMOLA

Višestruka uloga i dejstvo propolisa
Istorijat čovjekovog interesovanja za propolis
Propolis i kožna oboljenja
Istraživanja profesorice Kivalkine
Široka primjena preparata od propolisa
Alergija na propolis
Sakupljanje propolisa

LIJEK IZ ŽAOKE

Ljekovita svojstva pčelinjeg otrova
Stalna istraživanja pčelinjeg otrova
Dobijanje čistog pčelinjeg otrova
Alergija na pčelinji otrov
Stečene i urođene alergije
Tri stepena reakcije na ubode pčela
Praktični savjeti pri ubodu pčela
Desenzibilizacija pomoću istog alergena

NEZAMJENJIVA SIROVINA

Značaj izgradnje novog saća
Savremena upotreba pčelinjeg voska
Pčelinji vosak u farmaciji i kozmetici

MEDICINSKO PČELARSTVO

Zajednički cilj različitih specijalista
Međunarodna razmjena iskustava
Saradnja sa Svjetskom zdravstvenom organizacijom
Poruke sa Madridskog simpozijuma
Optimizam Simpozijuma u Bukureštu
Stroži kriterijumi Simpozijuma u Portorožu
Komplimenti naučnika i stručnjaka pčeli
Jugoslovenska iskustva u apiterapiji
Zanimljivo upozorenje profesora Likara
Propolis ne izaziva toksikološke efekte
Rezultati istraživanja doktora Maksa Kena
Dragocjeni savjeti profesora Osmanagića
Apiterapija — prevencija od radijacije
Istraživanja dejstva propolisa u stomatologiji
Pčelinji proizvodi olakšavaju klimakterične tegobe
Porast potrošnje pčelinjih proizvoda
Značaj prirodnih bioaktivnih preparata

PČELE I PRIRODA

Prednosti pčele kao oprašivača
Cvijet i pčela
Lučenje nektara
Značaj fenologije u pčelarstvu
Krilati pomoćnici agronoma
Bogata iskustva iz mnogih zemalja
Pčele povećavaju prinose suncokreta
Način korišćenja pčela za oprašivanje
Dresiranje pčela
Neiskorišteni potencijali pčelarstva

ČOVJEK I PČELA

Iz istorije pčelarstva
Današnje pčelarstvo u svijetu
Porast interesovanja za pčelarstvo
Pčelarenje i dugovječnost
Pčelarenje — rekreacija u prirodi
Priče zaljubljenika u pčele
Simboli poštovanja prema pčeli
Pčela — inspiracija umjetnika
Zaštita prirode i pčela
Optimistička vizija budućnosti pčelarstva

LITERATURA

Košnica – izvor zdravlja

Sve je više mudrih i učenih u svijetu koji se zalažu za veću brigu o čuvanju čovjekovog zdravlja uz pomoć prirodnijeg načina ishrane i liječenja.

Ne potcjenjujući epohalne uspjehe savremene medicine i farmacije, zagovornici prirodnijeg načina liječenja posebno ukazuju na opasnosti od prekomjeme i nekontrolisane upotrebe raznih sintetičkih medikamenata i savjetuju, gdje god je to moguće, a naročito u slučajevima raznih hroničnih oboljenja, da se sintetički lijekovi zami-ine prirodnim izvorima ljekovitih materija.

Medicinski i drugi stručnjaci takođe preporučuju da u interesu očuvanja biološke ravnoteže u organizmu, koja je ugrožena nepravilnom ishranom i nedovoljnom fizičkom aktivnošću — savremeni čovjek nauči kako da održava svoje zdravlje, između ostalog, i pomoću aktivne rekreacije, sporta i pravilne ishrane.

Sadašnji pokret za povratak prirodi — kažu naučnici — dobija puni smisao i značaj samo ako se uporno nastoji da se obezbijedi i pravilna ishrana, kao bitan uslov zdravlja, otpornosti, radne sposobnosti i dugog trajanja ljudskog života. Naročito je važno da se u tom cilju obezbijedi što više prirodne hrane, jer jedino ona u potpunosti zadovoljava sve fiziološke potrebe ljudskog organizma.

Korišćenjem prirodne i punovrijedne hrane podstiču se zaštitni i detoksikacioni meha-nizmi u čovjekovom organizmu, što je naročito važno u ovo vrijeme kad niko od nas nije zaštićen od podmukle hemijske i virusne invazije.

Ćelije ljudskog tijela posjeduju zadivljujuću sposobnost da se oporavljaju i obnavljaju, ali samo ako u hrani primaju „građu” koja je za to potrebna. Zbog toga, da bi omogućio normalno funkcionisanje ćelija svog organizma, odnosno da bi bio zdrav, čovjek mora da jede raznovrsnu i što je moguće manje prerađenu hranu, u kojoj ima raznih, za organizam ne-ophodnih sastojaka, koji su presudni za normalni metabolizam čovjekovog organizma. Takva hrana mora da se uzima svakog dana, jer se u organizmu ne mogu stvarati, na primjer, rezerve minerala, kao što se mogu stvarati rezerve masti. Višak minerala se još istog dana izluči iz organizma, a već sutradan čovjekovo tijelo vapi za njima.

Savremena medicina, zbog toga, ne posmatra više bolest samo kao posljedicu prisustva štetnih faktora u organizmu, već i kao odsustvo korisnih elemenata bez kojih nastaju razna degenerativna oboljenja. Razumljivo je, zato, što mnogi naučnici stalno naglašavaju potrebu da savremeni čovjek, u interesu očuvanja zdravlja, mora uskladiti i svoj način ishrane, obezbjeđujući upravo putem hrane i korisnih napitaka one prirodne sastojke bez kojih je ne-moguće skladno funkcionisanje organizma.

Zajedno sa bioaktivnim materijama iz ljekovitog bilja, svježeg voća i povrća, mineralnih voda i drugih prirodnih izvora, i pčelinji proizvodi predstavljaju dragocijenu riznicu ljekovito-profilaktičkih sastojaka koji se savremenom čovjeku nude kao nezamjenjivi darovi prirode i prijatelji čovjekovog zdravlja.

Pčelinji med je odvajkada zauzimao počasno mjesto u čovjekovoj ishrani, a u novije vrijeme i savremena nauka pridaje sve veći značaj medu i drugim pčelinjim proizvodima — mlječu, polenu, propolisu i pčelinjem otrovu — jer se, zahvaljujući usavršenim analitičkim metodama i biološkim testovima, koji su omogućili potpunije upoznavanje sastava i osobina tih proizvoda, došlo do zaključka da oni imaju veoma bogat i složen sastav i da su kao prirodne namirnice i hrana i lijek.

Već se razvija i poseban ogranak medicine — apiterapija (latinski ,,apis” = pčela), koja se bavi izučavanjem mogućnosti praktične primjene pčelinjih proizvoda u liječenju pojedinih bolesti i u zaštiti čovjekovog zdravlja. Veliki interes naučnika za pčelinje proizvode i sve veći broj laboratorijskih i kliničkih istraživanja tih proizvoda širom svijeta, podstakli su Međunarodnu pčelarsku organizaciju „Apimondija” da počne organizovati i specijalne međunarodne simpozijume posvećene primjeni pčelinjih proizvoda u medicini i ishrani. O rezultatima tih istraživanja informisana je i Svjetska zdravstvena organizacija, od koje je zatraženo da upozna široke ljekarske krugove u svim zemljama svijeta sa metodama liječenja pomoću pčelinjih proizvoda i njihovim značajem u zaštiti zdravlja.

Ističući da savremenoj medicini nisu potrebna nikakva čuda već nove ideje, apidolozi sa puno dokaza uvjeravaju da upravo apiterapija nudi obilje novih i originalnih ideja u borbi za očuvanje čovjekovog zdravlja i povećanje njegove radne sposobnosti.

Imao sam sreću da punih 20 godina budem svjedok bogate međunarodne aktivnosti u traganju za naučnim dokazima o ljekovitim i hranjivim svojstvima pčelinjih proizvoda. Pored ostalog, učestvovao sam i u radu međunarodnih naučnih kongresa i simpozijuma o pčelarstvu i apiterapiji, koji su održani u Madridu, Pragu, Moskvi, Rimu, Sofiji, Minhenu, Bukureštu, Kopenhagenu, Beogradu, Portorožu, Kišinjevu i Akapulku, a rad na tim skupovima i susreti sa velikim brojem naučnika i stručnjaka omogućili su mi da intervjuišem više od 50 akademika, univerzitetskih profesora, doktora nauka iz medicine, biologije, farmacije, biohemije, mi-krobiologije i drugih specijalista iz 19 zemalja sa gotovo svih kontinenata.

Korišćenjem dragocijenih materijala iz tih intervjua i interpretiranjem mnogih ocjena i podataka iz oko 400 naučnih i stručnih radova i više od 100 knjiga o pčeli, pčelarstvu i pčelinjim proizvodima, koje sam pripremajući ovu publikaciju proćitao — nastojao sam da na jednom mjestu sakupim i na dokumentaran način, najširem krugu čitalaca populamo predsta-vim naučna otkrića o ljekovito-profilaktičkim svojstvima pčelinjih proizvoda i fiziologiji dejstva tih proizvoda na čovjekov organizam.

Cilj mi je bio da ovim izborom naučnih razmišljanja o značaju pčelinjih proizvoda po-kušam podstaći zainteresovane, a nedovoljno obaviještene medicinare, farmaceute, biologe, biohemičare i druge stručnjake, na njihova vlastita istraživanja i provjeravanja tih proizvoda. Evidentna je činjenica da se pod uticajem raznih nestručnih i senzacionalističkih obavje-štavanja i reklamiranja pčelinjih proizvoda, kod jednog broja medicinskih stručnjaka upomo održava općenito odbojan odnos prema ljekovitosti pčelinjih proizvoda, iako su u novije vrijeme egzaktnim dokazima potvrđena mnoga takva svojstva. S druge strane, kod velikog broja laika, pogrešno se proširilo, a i dalje se širi uvjerenje u panacejsku moć tih proizvoda. Najčešće iz komercijalnih pobuda pojedini pčelinji proizvodi se proglašavaju „panacejom” — „lijekom za sve bolesti” — i na taj način se u lažnim nadama uljuljkuju mnogi bolesnici.

Savremena stremljenja naučnika u oblasti istraživanja pčelinjih proizvoda prevashodno su usmjerena u pravcu dokazivanja njihovog značaja u zaštiti zdravlja. Naučnici tvrde da pravilnom i redovnom upotrebom tih proizvoda čovjek osposobljava svoj organizam da se sam suprostavlja mnogim oboljenjima, a stručnom primjenom raznih ljekovitih sastojaka ko-je u sebi sadrže pojedini pčelinji proizvodi dokazano je i njihovo korisno dejstvo u liječenju mnogih oboljenja.

Zbog toga je na svim međunarodnim skupovima naučnika, koji su održavani pod okriljem „Apimondije”, uvijek naglašavana potreba tijesne saradnje između pčelara i ljekara, jer je podjednako važno da se stračnim radom pravilno proizvedu, a pravilnom primjenom efikasno iskoriste prirodni pčelinji proizvodi. Nedopustivo je da sami pčelari preuzimaju ulogu ljekara, kao što je nedopustivo i da mnogi ljekari, samo zbog svoje neobaviještenosti, izbjegavaju da koriste i ta dragocijena ljekovita sredstva iz prirode.

Stara izreka da ,,med zdravima čuva zdravlje, a bolesnima pomaže da do zdravlja dođu” — dobila je svoju punu naučnu potvrdu, a takvoj kvalifikaciji ne samo meda nego i ostalih pčelinjih proizvoda idu u prilog i svjedočenja velikog broja naučnika i stračnjaka koja sam u ovoj knjizi sakupio.

U želji da pažnju čitalaca skrenem na još neke vrijednosti pčele i pčelarstva, prije svega, na ogromnu ulogu pčela u oprašivanju bilja i na pčelarstvo kao aktivan vid rekreacije, u ovu knjigu sam uvrstio i poglavlja „Pčele i priroda” i „Čovjek i pčela”, sa nadom da će sadržaj tih poglavlja još više naglasiti društveni i privredni značaj pčelarstva i ulogu koju pčele imaju u životu Ijudi.

Prije nego što je ova knjiga ponuđena čitaocima,nekoliko uglednih naučnika i medicinskih stručnjaka dalo je svoju stručnu ocjenu njenog sadržaja, ističući upravo onaj cilj kome sam i ja težio: podsticanje samozaštite i samopomoći u čuvanju čovjekovog zdravlja, populari-sanjem prirodnijeg načina ishrane, liječenja i življenja. Želim da se za tu vrstu pomoći i ohrabrenja zahvalim prof. dr Dušanu Stankoviću iz Beograda; prof. dr Mihi Likaru iz Ljubljane; doc. dr Arifu Smajkiću iz Sarajeva; dr Dinku Zoviću, pukovniku VMA iz Beograda i mr Bratku Filipiču iz Ljubljane. Bilo bi mi drago ako bi mi i čitaoci (putem Izdavačkog preduzeća „Nolit”, Terazije 27/2, 11000 Beograd) saopštili svoje ocjene, primjedbe i predloge, jer ova knjiga ostaje otvorena za dopisivanje sve novijih saznanja do kojih se dolazi svakodnevnim istraživanjima pčelinjih proizvoda.

Osjećam potrebu da ovom prilikom spomenem i nekoliko ličnosti koje su presudno uticale na moju ljubav prema pčeli i pčelarstvu; na posebnu zainteresovanost za medicinsko pčelarstvo i na široku obaviještenost o stanju i zbivanjima u svjetskom pčelarstvu. To su, pri-je svih, moj otac Edhem — pčelar i zaljubljenik prirode; Stevo Lončarević, direktor Pčelarske škole u Novom Vinodolskom, koju sam završio; dr Naum Petrovič Jojriš, sovjetski naučnik i pisac mnogih knjiga o medicinskom pčelarstvu i prof. dr Vjećeslav Hamaž, predsjednik Međunarodne pčelarske organizacije „Apimondija”.

Njima, uz iskrenu zahvalnost, posvećujem ovu knjigu.

Nijaz Abadžić

Pažnju farmaceuta i medicinara sve više privlače ljekoviti preparati koji se sastoje od mnogobrojnih komponenata, jer oni normalizuju biohemijske procese koji su narušeni bolešću; zadovoljavaju potrebe U vitaminima i mineralnim solima i povećavaju otpornost organizma. naučnici tvrde da bi takva ljekovita jedinjenja trebalo tražiti i među darovima prirode, naročito u cvjetnom prahu i drugim pčelinjim proizvodima. Po svom djelovanju na čovjekov organizam cvjetni prah (polen) može se uporediti sa radom žlezda sa unutrašnjim lučenjem. pčelinji med se smatra „živom materijom”, jer nastavlja evolucuu i nakon vađenja iz košnice; matični mlječ je dragocjeni prirodni koncentrat amino-kiselina, vitamina, hormona i drugih za organizam važnih supstanci; propolisu se proriče budućnost u ulozi prirodnog anttbiotika, a pčelinjiotrov, iako još nije dovoljno ni istražen, najavljuje se kao jedan od najefikasnijih imunoloških agenasa.

Čovjek poznaje pčele još od najstarijih vremena. Loveći životinje i sakupljajući razne plodove za svoju hranu, u šupljem drveću i pećinama, otkrio je pčele i med. Da bi mu pčele bile što bhže prebivalištu, vremenom je i sam u krošnjama živih stabala počeo da buši prostrane udubine, na njihove otvore stavljao je vrata, označavao ih svojim znakom i tako je nastalo svjesno pčelarenje.

Danas je pčelarenje u mnogim zemljama organizovano na savremenim naučnim i tehnološkim osnovama, a uz pčelinji med, naučnici i pčelari sve veću pažnju poklanjaju i drugim proizvodima iz košnice — cvjetnom prahu (polenu), matičnom mlječu, propolisu, vosku i pčelinjem otrovu, jer su brojne laboratorijske analize pokazale da ti proizvodi sadrže čitavo bogatstvo prirodnih hranjivih i ljekovitih materija, koje imaju ogromnu biološku i profilaktičku vrijednost.

Kako piše sovjetski naučnik B. Ohotski, pčelinji proizvodi igraju značajnu ulogu u sprečavanju i liječenju mnogih bolesti čovjeka, jer sadrže amino-kiseline, bjelančevine, ugljikohidrate, balzame, fermente, vitamine i što je naročito važno — mikroelemente.

Prema podacima brojnih autora, smatra se dokazanim da proizvodi medonosne pčele sadrže sljedeće elemente i mikroelemente:

U medu: aluminij, bor, željezo, jod, kalij, kakij, silicij, htij, magnezij, mangan, bakar, natrij, nikl, kalaj, osmij, olovo, sumpor, titan, fosfor, hlor, hrom, cink.

U pčelinjem otrovu: željezo, jod, kalij, kakij, magnezij, mangan, bakar, sumpor, hlor, cink.

U matičnom mlječu: željezo, zlato, kakij, kobalt, silicij, magnezij, mangan, nikl, srebro, sumpor, hrom, cink.

U propolisu: aluminij, vanadij, željezo, kakij, sihcij, mangan, stroncij.

U cvjetnom prahu: barij, vanadij, volfram, željezo, zlato, iridij, kakij, kadmij, kobalt, shicij, magnezij, bakar, mohbden, arsenik, kalaj, poladij, platinu, srebro, fosfor, hlor, hrom, cink, stroncij.

U organizmu čovjeka i životinja nijedan biohemijski i fiziološki proces ne zbiva se bez učešća mikroelemenata. Oni učestvuju u procesima razmjene, metabolizma (bjelančevina, masti, ugljikohidrata), zatim u sintezi bjelančevina u organizmu, razmjeni toplote, krvotoku, formiranju kostiju, razmnožavanju i u imunobiološkim reakcijama. Naučnici su dokazah uzajamnu povezanost mikroelemenata sa vitaminima, fermentima i hormonima.

Čovjekov organizam uglavnom dobija mikroelemente iz prehrambenih proizvoda i vode. Zanimljivo je istaći da je većina mikroelemenata koji se nalaze u pčelinjim proizvodima otkrivena u krvi i nekim organima čovjeka. Dokazano je dai čovjekova krv sadrži 24 mikroelementa od kojih 22 takođe ulaze i u sastav pčelinjih proizvoda. Pri nedovoljnom unošenju u organizam takvih mikroelemenata kao što su, na primjer, vanadij, željezo, kobalt, bakar, mangan, nikl i cink — narušava se proces krvotoka. Unošenjem tih mikroelemenata kojih ima u medu, matičnom mlječu i cvjetnom prahu, doprinosi se otklanjanju pojave anemije.

Mikroelementi obogaćuju pčelinje proizvode

Poznato je da se u organizmu čovjeka mikroelementi sakupljaju birajući različite organe: cink — prvenstveno u polnim žlijezdama, hipofizi i gušterači; jod — u štitastoj, tiroidnoj žlijezdi; bakar — u jetri i koštanoj srži; kadmij i molibden — u bubrezima; nikl — u gušterači; litij — u plućima; stroncij — u kostima; hrom i mangan — u hipofizi. Koncentracija mikroelemenata u krvi i tkivima organizma je promjenljiva, mijenja se u zavisnosti od bolesti, uzrasta i drugih fizioloških stanja, pa čak i u zavisnosti od doba dana i godišnjeg doba.

Biološka aktivnost mnogih mikroelemenata povezana je time što oni stupaju u uzajamnu vezu sa fermentima i vitaminima. Zeljezo, na primjer, ulazi u sastav disajnih fermenata; cink — u sastav fermenata koji učestvuju u razmjeni ugljikohidrata i bjelančevina.

Postoji određena zavisnost između količine vitamina B,, koji se nalazi u organizmi, i mangana, a takođe i između vitamina B12 i kobalta. Efekat liječenja vitaminom B, znatno je veći ako se lstovremeno u organizam sa hranom unosi i dovoljna količina mangana. U periodu formiranja tkiva neophodni su kobalt i bakar. Bakar ima aktivnu vezu sa vitaminima A, B, C, E i nikotinskom kiselinom.

Doktor B. M. Geht je u eksperimentima potvrdila da unošenje bakra, joda i kobalta pojačava fagocitarnu aktivnost leukocita, povećava stabilnost organizma prema različitim infekcionim oboljenjima. Stoga redovna upotreba pčelinjih proizvoda, koji sadrže sve te mikroelemente, doprinosi povećanju otpornosti organizma.

Pri nekim oboljenjima u tkivima organizma namšava se razmjena mikroelemenata što pogoršava razvoj bolesti. Na primjer, neka oboljenja kože praćena su smanjenjem količine bakra u tkivima. Za uspješno liječenje, primjenjujući kompleksnu terapiju, neophodno je unositi u organizam i bakar u mikrokoncentraciji. Klinički i eksperimentalno je potvrđeno da mikrokoncentracija cinka ima svojstvo snižavanja količine holesterina u krvi i normalizovanja razmjene.

Brojnim istraživanjima je potvrđeno da upravo sadržaj mikroelemenata znatno povećava vrijednost pčelinjih proizvoda i da mikroelementi, učestvujući u razmjeni, fermeniativnim i vitaminskim procesima — omogućavaju izlečenje anemiie. Sprečavaju arteriosklerozu, povećavaju imunobiološku otpornost, ubrzavaju proces liječenja mnogih oboljenja, a raspolažu i gerontološkim svojstvima.

Posljednjih godina pažnju farmaceuta i medicinara u mnogim zemljama sve više privlače ljekoviti preparati koji se sastoje od mnogobrojnih komponenata. Pretpostavlja se da takvim ljekovitim sredstvima pripada velika budućnost. Ona normalizuju biohemijske procese koji su narušeni bolešću, zadovoljavaju potrebe za vitaminima i mineralnim solima, povećavaju otpornost organizma prema infekcijama i nepovoljnim spoljnim činiocima. Još 1950. godine sovjetski akademik N. Cicin je izrekao misao da bi ljekovita jedinjenja takve vrste valjalo tražiti i među darovima prirode, naročito u cvjetnom prahu — polenu.

Cvijetni prah sadrži u znatnim količinama sve zamjenjive i nezamjenjive aminokiseline, sve vitamine, za organizam važne fermente i mineralne soli, koji imaju izvanredno veliki značaj za normalnu životnu aktivnost organa i sistema čovječijeg organizma.

Dragocjeno „gorivo” za tijelo

Akademik Cicin izražava mišljenje da cvijetni prah stimuliše izmjenu materija, ispoljavajući ljekovito dejstvo na organizam. Po svom djelovanju na čovjekov organizam, cvijetni prah se može uporediti sa radom žlijezda sa unutrašnjim lučenjem. Cvjetni prah koji sadrži bogat sastav hemijskih materija naročito je značajan zbog bjelančevina i fermenata koji ubrzavaju i regulišu životne procese.

Cvjetni prah — polen nije nikakav čudotvomi lijek, ali može mnogo da koristi čovjekovom organizmu. Uz pomoć polena čovjekovo tijelo se snabdijeva „gorivom” koje mu je neophodno — vitaminom B12. Naše tijelo ima ogromnu potrebu za ovim vitaminom i ako ne uspije da ga obezbijedi, izloženo je opasnostima. Polen posjeduje visoku hranjivu vrijednost i sigurno je da se po tome s njim ne može porediti bilo koji drugi proizvod prirodnog ponjekla. Zadivljujući uspjesi koji se postižu pri redovnoj upotrebi cvijetnog praha najvjerovatnije je su vezani za prisustvo bjelančevina, vitamina, amino-kiselina, mikroelemenata i drugih korisnih sastojaka koji služe kao katalizatori u organizmu.

U polenu ima najviše bjelančevina — 20 do 40 posto. Takođe je bogat i vitaminima. Zbog velike količine vitamina polen se može označiti i kao vitaminski koncentrat. U njemu su zastupljeni svi vitamini, sve do K i B1?. Opseg djelovanja tih vitamina je znatan i može se reći da su oni važni ne samo za ishranu organizma nego imaju uticaja i na nervni sistem, izmjenu tvari i probavni trakt pa, prema tome, povoljno djeluju i u liječenju mnogih bolesti.

Količina mineralnih tvari — 3 do 5 posto — zavisi od vrste polena i redovno je veća nego u medu. Prema Vahlu, polen ima šest puta više minerala nego med, a zna se da su mineralne tvari neophodne za održavanje žive materije.

Masti je u polenu nađeno oko 2 do 4 posto. Battaglini i Bossi, sa sveučihšta u Peruđi, dokazali su da u polenu ima oko 12 masnih kiselina. Te kiseline moraju se unositi u čovječiji organizam i u organizam životinja jer ih oni sami ne mogu sintetizovati. Zbog njihova pomanjkanja dolazi do oštećenja jetre i do bolesti kože — do stvaranja ekcema. Nedostatak nezasićenih masnih kiselina stvara pomanjkanje apetita i poremećaje u središnjem živčanom sistemu.

Hormonalne tvari i eterična ulja takođe su važan sastojak polena. Hormoni imaju višestruki značaj u pojedinim funkcijama organizma, a eterična ulja djeluju baktericidno. Vjerovatno je da su u pitanju i fitoncidi — proizvodi biljaka, ah je takođe moguće da fitoncidi potiču i od ždrijelnih žlijezda pčela. Može se pretpostaviti da te tvari služe za zaštitu organizma.

Prema pisanju Jan Bezeka u čehoslovačkom časopisu Včelarstvi, vrlo je dobro uzimati polen sa medom. Prije svega polen je u medu konzerviran, a osim toga u ovoj smjesi zajedno djeluju ljekoviti sastojci i meda i polena. Ta smjesa za kratkoročno uzimanje može biti u omjeru 1:1, a za dugotrajniju upotrebu bolji je omjer 70 posto meda i 30 posto polena. Ljudima alergičnim na med može se količina meda sniziti na minimum, a u slučaju potrebe i sasvim izostaviti.

Na osnovu iskustava više istraživača i ljekara, može se reći da je polen proizvod koji svojim sadržajem podupire organizam u brzoj obnovi psihičke i fizičke snage za vrijeme rehabilitacije poslije neke teške bolesti ih operacija, a u depresivnim stanjima obnavlja ravnotežu i izaziva osjećanje raspoloženja.

Preduslov za pozitivno djelovanje polena na organizam je njegovo redovno i dugotrajno uzimanje. Treba takođe znati da je mnogo bolje uzimati polen preventivno i spriječiti pojavu bolesti u organizmu nego čekati da dođe do oboljenja pa tek onda posezati za ovim dragocjenim prirodnim proizvodom. To posebno vrijedi za ljude starije dobi, kad se razni poremećaji u organizmu mogu očekivati sa većom vjerovatnoćom.

Prirodna i lakosvarljiva hrana

Najpoznatiji proizvod pčela — med takođe sve više privlači pažnju medicinara i stručnjaka za ishranu, prije svega zbog svog izuzetno bogatog i originalnog sadržaja. Smatra se, naime, da je med „živa materija”, što bi trebalo da znači da je med izvor oligo-elemenata — vitamina i mineralnih soli (čak se govori o koncentratima vitamina), za razliku od industrijskog šećera koji predstavlja „mrtvu namirnicu”. Med zaista i jeste ,,živ”, ali na svojstven način: on živi zato što nastavlja evoluciju i nakon vađenja iz košnice.

Med se gotovo u cjelini sastoji od šećera, i to prirodnih šećera, koje organizam lako apsorbuje. Složene ugljene hidrate nektara pčele prilikom prerade prevode u proste. Med zbog toga ne izaziva previranje u crijevima i naročito je pogodan za davanje djeci i starijim osobama. Med se odlikuje i visokom hranjivošću. Po kaloričnoj vrijednosti jedan kilogram meda može se porediti sa 3 kg goveđeg mesa; 50 jaja; 3 kg riječne ribe, ili 5 kg pomorandži.

Dokazano je da svaka kaplja meda sadrži više od stotinu različitih za organizam veoma važnih supstanci. Osim glikoze i fruktoze, koje čine osnovnu sadržinu meda, u njegov sastav ulaze i mineralne soli, vitamini, fermenti i organske kiseline. Ogledi su pokazali da pri upotrebi hrane u kojoj su nedostajale mineralne soli, i pored toga što je bilo mnogo bjelančevina, ugljenih hidrata, masti i vitamina, eksperimentalne životinje nisu preživjele. A. Vajner ukazuje na to da mikroelementi i mineralne materije koje se u znatnim koncentracijama sreću u organizmu imaju izuzetno važnu biološku ulogu, jer, zahvaljujući uzajamnom odnosu niza fermenata, vitamina i hormona, utiču na uzbuđenost nervnog sistema, na disanje tkiva, na proces obrazovanja krvi itd. U vezi sa povećanim promjenama pri razmjeni materija u krvi i organima, koleba se sadržaj u biološkom smislu tako važnih mikroelemenata kao što su: bakar, mangan, kobalt, nikl, cink i drugi. U takvim slučajevima naročito je važno unošenje tih elemenata hranom, a posebno je to efikasno ako se unosi sa medom. Pčelinji med sadrži više od stotinu različitih, za organizam veoma važnih supstanci.

Med sadrži gotovo sve elemente koji ulaze u sastav ljudske krvi. Značaj tih elemenata je teško procijeniti. Tako, na primjer, hrom reguliše mehanizam dejstva insulina u organizmu, a dr Mikola Hajdak, profesor Univerziteta u Minesoti, iznosi činjenicu da se hemoglobin — crveni pigment krvi, koji odnosi kisik u najmanje djeliće organizma, ne može obrazovati ako nema dovoljno gvožđa. U tom procesu je pored gvožđa potrebna i izvjesna količina bakra. Med sadrži oba minerala i zato je vrlo koristan u stvaranju krvnog hemoglobina.

Kao namirnica biljnog i životinjskog porijekla, pčelinji med je takođe bogat i organskim kiselinama. Sadrži petnaestak vrsta kiselina, između ostalih: jabučnu, vinsku, limunsku, mliječnu, oksalnu i druge.

Dragocjeno prisustvo vitamina

Istraživanjima brojnih autora dokazano je da med sadrži nekoliko veoma dragocjenih vitamina. Njihov sadržaj u suštini zavisi od količine cvijetnog praha u medu i zbog toga je med iz koga je filtriranjem odstranjen cvijetni prah gotovo u potpunosti lišen vitamina.

Griješe oni koji misle da su minerali i vitamini u medu procentualno beznačajni da bi vidnije uticali na čovjekov organizam, jer je za fiziološku ravnotežu potrebna veoma mala količina tih sastojaka. Ističući vitaminsku vrijednost meda jugoslovenski naučnik prof. dr Aleksandar Janković piše da vitamini nisu samo neophodni elementi u ishrani već se mnogi koriste i pri liječenju raznih bolesti. Zajedno sa fermertima i hormonima vitamini pripadaju velikoj grupi „aktivnih materija”, pa se i nazivaju akcesornim materijama. Kao biokatalizatori oni imaju veliki značaj u regulisanju raznih procesa u ljudskom organizmu.

Valja naglasiti — piše prof. Janković — da gotovo iz dana u dan napreduje poznavanje svih ovih materija. Vitamini i njihove materijalne i funkcionalne povezanosti stalno su u toku proučavanja. Smatra se da su sastojci mnogih fermenata ko-fermenti. U poređenju sa potrebama ljudskog organizma za hranjivim materijama — bjelančevinama, mastima, ugljenim hidratima — vitamini su neophodni u minimalnim količinama — u miligramima, palu gramima (hiljaditim dijelovima miligrama).

Značaj vitamina u metabolizmu materije biće razumljiviji ako se naglasi da, na primjer, nedostatak samo jednog od njih, ih nedovoljna količina, dovodi do raznih poremećaja, odnosno mnoge bolesti nastaju upravo kao posljedica „deficitame ishrane”. U slučajevima takvih bolesti može se pomoći upravo dodavanjem hrani vitamina čiji je nedostatak doveo do poremećaja ili uzimanjem hrane koja već sadrži te vitamine.

Iako vitamini nisu materije koje koriste izgradnji organizma niti ga snabdijevaju kalorijama, oni su kao zaštitna sredstva ne-ophodni u organizmu radi normalnog razvoja i odbrane od raznih bolesti. Zbog toga svakodnevna hrana bezuslovno mora da sadrži i hranjive i zaštitne materije kako bi obezbijedile održavanje dobrog zdravstvenog stanja čovjekovog organizma.

Sovjetski akademik Cicin smatra vita-minologiju osnovnim kamenom temeljcom u pravilnoj ishrani. „Bez poznavanja vitamina” — kaže Cicin — ,,ne može biti ni poz-navanja savremenih osnova biohemije i fiziologije ishrane. Dokazano je da vitamini učestvuju u svim procesima životne djelatnosti”.

Na osnovu istraživanja koja su 1964. go-dine izvršena u Vitaminskom institutu Sovjetskog Saveza, dokazano je prisustvo u medu ovih vitamina: B b B2, B3, B5, B6, Bc E, K, C i karotina (provitamin A).

Fermenti u medu

Mnogi istraživači objašnjavaju korisni uticaj meda na čovjekov organizam i većim brojem fermenata koji se nalaze u medu. „Fermenti su” — kako piše dr N. P. Jojriš — „onaj čudni eliksir o kome su maštah alhemičari u srednjem vijeku: oni su potpunije i izvanrednije oruđe organizma nego najsavršeniji reaktori u rukama iskusnog hemičara.” Dopisni član Akademije nauka Sovjetskog Saveza B. H. Bukin kaže: „Bez fermenata organizam bi uginuo od iscrpljenosti, čak i pri obilju najjače hrane, jer ona ne bi mogla biti usvojena.”

Koliko su ništavno male količine fermenata potrebne da bi se postiglo aktivno fermentaciono dejstvo, može se predstaviti na primjeru peroksidaze koju je izdvojio akademik A. H. Bah iz rena i koja se pokazala aktivnom čak i u razblaženom stanju od 1:200,000.000.

Pčelinji med sadrži sljedeće fermente: dijastazu, invertazu, kataiazu, peroksidazu, lipazu. Po sadržaju fermenata med zauzima jedno od vodećih mjesta među proizvodima ishrane.

Prema savremenim podacima biologije, posebno molekulame biologije, danas se zna da je starenje u stvari posljedica postepenog gubljenja nasljedne supstance koja je koncentrisana u svim našim ćelijama. Iz tih razloga čovjek postepeno gubi i mogućnosti da sintetiše fermente koji mogu da svare jednu ih drugu hranu. Med, sa bogatim sastavom dragocjenih, fermenata, u^ ovom smislu daje izuzetnu prednost, jer čovjek, unoseći u organizam med, unosi i one fermente koje starenjem postepeno gubi, odnosno koje nije u stanju da sintetiše. Slobodno se zbog toga može reći da se mora govoriti o biološkoj vrijednosti meda isto onako kao što se u nauci inače govori o biološkoj vrijednosti proteina.

Baktericidna svojstva meda

Pčelinji med ima svojstvo da ubija mnoge bakterije i gljivice. Na mjestu gdje su se razvijah bacili difterije sipana je kap po kap meda i nakon izvjesnog vremena ustanovljeno je da je klica nestala. Zbog toga ljekari preporučuju med pri svim upalama u grlu — prehlada, difterija itd.

Doktor V. G. Saket, bakteriolog Poljoprivrednog koledža u Koloradu (SAD), vršio je razna ispitivanja sa medom. Smatrajući da med, slično mlijeku, prenosi uzročnike izvjesnih bolesti, stavljao je u njega izazivače pojedinih bolesti da bi to i dokazao. Međutim, on se veoma iznenadio kad je ustanovio da svi mikroorganizmi stavljeni u med uginu za nekoliko sati ih dana.

Pri raznim pokusima ustanovio je, na primjer, da bacil tifusa ugine u medu za 24 časa; paratifusa takođe nakon 24 časa; dizenterije — poslije 10 časova; bacil koji izaziva zapaljenje crijeva ugine poslije 48 časova, a bacil koji izaziva trovanje krvi pri hroničnim zapaljenjima bronhitisa i pluća — ugine poslije četiri dana.

Ovakva baktericidna svojstva meda objašnjavaju se na razne načine. Italijanski ljekar Anželo Dubini smatra da med sprečava truljenje organskih materija ne samo time što onemogućava da vazduh dopre do njih već i stoga što sadrži mravlju kiselinu — izvrsno sredstvo protiv truleži. Neki naučnici objašnjavaju ova svojstva meda visokom koncentracijom šećera u njemu. Smatra se, naime, da bakterijama (ali ne vegetativnim, već onim koje ne stvaraju spore), kad uđu u med, fniktoza oduzme vlagu i zbog toga se one osuše i uginu za kratko vrijeme.

U sastavu meda otkrivene su i antibakterijske materije — inhibitori, koji sprečavaju razvoj mikroflore. Te antibakterijske materije su isključivi proizvod izlučivačke djelatnosti pčela i zato je vještački med lišen tih osobina.

Pčelinji med se ne može ni upljesniviti, jer osim baktericidnih ima i antimikologična svojstva i u njemu uginu gljivice. Praktično se može reći da se pčelinji med ne kvari, a njegova trajnost je u doslovnom smislu riječi — neograničena. To potvrđuje i podatak dobijen prije nekoliko godina kada je u ruševinama antičkog grada Pastruma, južno od Napulja, nađeno osam posuda sa medom, koji je ostao hemijski nepromijenjen i potpuno upotrebljiv, iako je bio star najmanje dvije hiljade godina.

I arheološki nalazi u Egiptu su pokazali da med može da sačuva svoj sastav i ukus u toku mnogih vijekova, pa čak i hiljadama godina. Stari Egipćani i Grci su upotrebljavah pčelinji med za čuvanje tijela mrtvaca. Zna se, na primjer, da je tijelo Aleksandra Makedonskog, koji je završio svoj život za vrijeme jednog ratnog pohoda daleko od svoje zemlje, preneseno radi sahrane u prestonicu Makedonije potopljeno u med.

Tek danas se više zna o tome šta uslovljava takvo djelovanje meda. To su, prije svega, specifične supstance, među kojima se ističe inhibin, a zatim i fitoncidi, to jest antibiotici viših biljaka, kao što su oni u bijelom i cmom luku. Za fitoncid bijelog luka, na primjer, zna se da trenutno ubija sve vrste mikroorganizama, isto tako brzo i uspješno kao i ultraljubičasti zraci sunčevog spektra.

U časopisu Die Bienenzucht je saopšteno da je prof. Dold, raniji direktor Higijenskog instituta na Univerzitetu u Frajburgu, u SR Njemačkoj, utvrdio da med i u jakoj razrijeđenosti ne samo što koči razvoj raznih bakterija, na primjer, uzročnika difterije, tifusa i paratifusa, nego ih i potpuno uništava.

Doktor Buhner je istraživao uticaj meda raznih vrsta na Staphylococce pyogenes aurens — neku vrstu kugličastih bakterija koje su uzročnici lokalnih upala raznih vrsta, kao što su gnojne rane, upala mozga, furunkuloza, angina i upala prsa. Pokusi su pokazah ove rezultate: šumski med i medljikovae imaju jače protubakterijsko dejstvo nego cvjetni med. Pri testiranju ova dva meda nisu uticala samo na kočenje razvoja tih bakterija već su ih potpuno uništili, što se lako moglo primijetiti na razmazu na pokusnim laboratorijskim staklima. Pri provjeravanju je upotrebljavana i medena rastopina koja je takođe uništavala bakterije, a rastopina je bila uspješna i pri omjeru 1:64.

Cvjetni med od maslačka, bagrema i bijele djeteline nije pokazao takav uništavajući efekat. Od cvjetnih medova u pogledu imištavanja bakterija najuspješnijim su se pokazah lipov med i med jesenskog vrijeska. Njihova aktivnost se osjećala i u otopini 1:16. Posebne materije u medu — inhibini, vrlo su osjetljive na svjetlost i toplotu. Zbog toga se med mora čuvati u tamnim prostorijama i ne smije se zagrijavati. Istraživač je utvrdio osjetne razlike u pogledu trajnosti baktericidnog svojstva meda. Šumski med koji je 9—10 godina bio dobro zatvoren i ostavljen u tamnom prostoru zadržao je svoje uništavajuće dejstvo na bakterije kakvo je imao i kada je bio izvađen iz košnice. Međutrm, cvjetni medovi pri dugom stajanju gube ovo baktericidno svojstvo. U iskopinama egipatskih piramida nađen je pčelinji med koji hiljadama godina nije promijenio svoj sastav i ukus.

Po Whiteu, protubakterijski činilac u medu je enzim ih ferment glukozooksidaza, koji je vrlo sličan penicilinu B. Pokusi o farmakološkim uticajima mednih rastopina pokazah su da one nisu pospješivale samo krvotok nego su dobro uticale i na cjelokupni organizam. Takvim ubrizgavanjima pospješavalo se djelovanje crijeva, bubrega i drugih unutamjih žlijezda. Radna sila za pospješavanje krvotoka i regeneracije u tijelu nalazi se u medu pod nazivom — acetykholin.

Zagonetna moć iz fitoncida

Veoma su zanimljiva i proučavanja antibakterijskog djelovanja meda, koja je u svojoj knjizi Med i liječenje medom iznio poznati bugarski naučnik dr Mladenov. Zaključci ovog autora govore jasno da antimikrobna svojstva meda zavise prije svega od vrste biljaka od kojih je med dobijen. Određene su vrste meda sa jačim i slabijim antibakterijskim dejstvom. Rezultati ispitivanja raznih vrsta meda potvrdih su njegovo jako antimikrobno djelovanje u širem opsegu. Pri slabijim koncentracijama ovo dejstvo je bakteriostatično, a pri jačim — baktericidno.

Postoje različite teorije o prirodi antibakterijskih materija u medu. Najnovija proučavanja dr Mladenova su pokazala da antimikrobno dejstvo meda ne zavisi od šećera, fermenata, kiselina, albuminoidnih jedinjenja i eterskih ulja, već od njegove prirode. Pokazalo se da su antibakterijske materije biljnog porijekla i da su donesene spolja sa medonosnih biljaka. Ovdje je važno naglasiti i sličnost u pogledu antimikrobne aktivnosti meda i fitoncida, koje su definisane kao antimikrobne supstance što ih pojedine biljke stvaraju radi zaštite od bakterija i plijesni.

Fitoncide je otkrio još 1928. godine poznati sovjetski naučnik B. P. Tokin. Njihov hemijski sastav i svojstva su veoma različiti i zavise od biljne vrste. Dokazano je da pojedine vrste biljaka stvaraju vlastite fitoncide sa specijalnim antimikrobnim svojstvima. Nadalje je utvrđeno da antimikrobno dejstvo pojedinih vrsta meda zavisi upravo od vrste medonosnih biljaka. Na antimikrobnu aktivnost fitoncida utiču i drugi činioci: sezona, toplota i svjetlost. Oni na isti način utiču i na antimikrobno dejstvo meda.

Postavlja se opravdano pitanje kojim putem fitoncidi dospijevaju u pčelinji med. Naučnici su i na to dali odgovor. Biljni sokovi, nektar i polen su bogati fitoncidima. Oni predstavljaju izvor sirovina od kojih pčele pripremaju med. Zajedno sa nektarom, u med dospijevaju i fitoncidi. Jedan dio fitoncida ostaje i u pčelinjem tijelu. Svestranost antimikrobnog dejstva meda objašnjava se i raznovrsnošću fitoncida koji se u njemu nalaze.

Istraživanja o stabilnosti antimikrobnog djelovanja meda su pokazala da med pri zagrijavanju u vodi, kao i direktno na peći, gubi od svoje prvobitne aktivnosti. Otuda i česti savjeti stručnjaka da se med nikada ne stavlja u kipući čaj, vrelo mlijeko, niti da se iz krutog pretvara u žitko stanje pregrijavanjem na vatri, jer mu se tako oduzimaju dragocjena ljekovita svojstva.

Senzacionalizam oko matičnog mlječa

Među proizvodima koje pčela daruje čovjeku značajno mjesto zauzima i matični mlječ, dragocjeni prirodni koncentrat amino-kiselina, vitamina, hormona i drugih za organizam važnih supstanci.

Svojevremeno je o matičnom mlječu pisano, bezmalo, kao o „otkriću stoljeća” i u senzacionalističkim zanosima taj proizvod pčela je proglašen čak — eliksirom života. Kao posljedica takvih preuveličavanja i površnih objašnjenja, javljali su se i razni komični, pa i tragični slučajevi, jer su neke ljude morali da stavljaju u burad sa ledom da bi ih „rashladili” od pretjerane upotrebe mlječa, a neki su zbog nestručnog i prekomjemog uzimanja mlječa ostah i sa trajnim posljedicama po organizam.

Najviše je bilo zloupotreba, jer su mnogi nesavjesni pčelari i snalažljive šićardžije, pod nazivom „matični mlječ”, za skupe pare prodavali svakojake sumnjive smjese koje nisu imale nikakve veze sa ljekovitim svojstvima koja su im pripisivana. Neupućeni kupci nisu, na primjer, znali da je za ljekovitost matičnog mlječa veoma važno i njegovo porijeklo, starost, način vađenja, čuvanja, pa i sam način upotrebe. Samo ako se zadovolje svi ti preduslovi, matični mlječ može da ima dragocjena ljekovita i druga svojstva, koja su mu priznata na raznim naučnim skupovima i dokazana u brojnim ogledima i naučnim radovima.

Po svom djelovanju matični mlječ je sličan hormonima koji, kao što je poznato, imaju odlučujući uticaj na mehanizam najkomplikovanijih životnih procesa. Za matični mlječ hemičari kažu da je veoma komplikovanog hemijskog sastava, a farmakolozi su utvrdili da je to multivitaminski proizvod pčela. Do sada nije nađena nijedna materija u prirodi koja bi sadržavala istovremeno tako veliki broj vitamina i u tolikoj količini kao što se nalaze u matičnom mlječu.

Najzanimljiviji je sadržaj značajnih količina vitamina grupe B, a veoma je bogat i bjelančevinama, ugljiko-hidratima, aminokiselinama, mikroelementima, fermentima, masnim kiselinama, hormonima i pantotenskom kiselinom. Stručnjaci tvrde da matični mlječ sadrži više pantotenske kiseline — vitamina značajnog za produženje života—nego bilo koja tvar blijnog ih životinjskog porijekla. U jednom gramu mlječa ima 89 mg pantotenske kiseline. Medicinski je utvrđeno da pantotenska kiselina ubrzava rast i sastavni je dio mnogih koenzima, pa utiče i na djelovanje endokrinog sistema kod čovjeka. Od 22 amino-kiseline koje se nalaze u mlječu, desetak se ne mogu dobiti sintetičkim putem, a za organizam su nezamjenjive.

Biohemičar dr Tomas S. Gardner iz Natlija u američkoj državi Nju Džersi, na osnovu svojih ogleda sa matičnim mlječom tvrdi da pantotenska kiselina koja se nalazi u mlječu pozitivno djeluje na životinjska tkiva, čime se i objašnjava uticaj mlječa na organizme živih bića. Osim toga, mlječ u sebi sadrži i antiseptične osobine. Američka istraživanja pokazuju da i desetostruko razvodnjavanje mlječa sa destiliranom vodom pokazuje tako jako antibakterijsko djelovanje kao i mnogi dezinficirajući preparati.

Profesor E. J. Duke, upravnik Odsjeka za pčelarstvo na Komel univerzitetu, sa saradnicima uzgaja pčele radi proizvodnje mlječa. Ovi naučnici su eksperimentalno ustanovih da matični mlječ u čovjekovom organizmu otklanja zamor i produžava sposobnost za umni rad; pojačava apetit i normalizuje rast, a kod žena u doba klimakterija (menopauze) olakšava tegobe.

Od početka 1955. godine u Francuskoj, Italiji, Cehoslovačkoj i još nekim zemljama matični mlječ se primjenjuje protiv raznih oboljenja. Mlječ se daje u obliku tableta ili u otopini u obliku injekcija intravenozno. Klinički ogledi su pokazali da u mnogim slučajevima mlječ daje vrlo dobre rezultate, a posebno u slučaju iscrpljenosti nakon nekih težih oboljenja ili pri slabljenju organizma usljed starosti.

U Sovjetskom Savezu se primjenjuje preparat od matičnog mlječa — „Apilak” u klinikama u Rjazanu, gdje na tome rade doktorice S. V. Njemova i dr L. P. Behterjeva. U Moskvi — na hirurškim klinikama Drugogmedicinskog instituta, gdje na tome rade prof. dr G. P. Zajcev i prof. dr V. T. Porjadin, zatim u moskovskoj bolnici ,,N. F. Filatov” primjenom mlječa se bavi doktor Z. N. Lebjedeva. I u Gradskoj bolnici grada Pugačeva na tim istraživanjima i kliničkim provjeravanjima radi naučnik i glavni liječnik RSFSR — prof. dr I. Muratova. Oni su od 1965. godine počeli primjenjivati matični mlječ protiv arterioskleroze, koroname skleroze, stenokardije, hipertenzionog sindroma (povišenog pritiska) i funkcionalne spolne slabosti (impotencije).

Bolesnici sa fizičkom i psihičkom astenijom (opšti razni obhci slabosti organizma i apatije) nakon uzimanja mlječa u vidu Apilaka počeli su dobijati u težini, iščezla je slabost, glavobolja, smanjila se razdražljivost, normalizovao san i uvećala se količina hemoglobina u krvi. Zapaženo je da, u pravilu, kod svih bolesnika sa oslabljenim organizmom, matični mlječ normalizuje stanje.

Gotovo svi stručnjaci se slažu u jednom: matični mlječ je najbolje uzimati preko usta (peroralno) i koliko god je moguće duže držati ga ispod jezika kako bi preko pljuvačnih žlijezda bio resorbovan i dospio u krv koja će ga prenijeti na razna oboljela mjesta, odnosno tamo gdje je potrebno pojačati aktivnost nekog organa. Naučnici obično ističu da mlječ nema moć da liječi bolesne organe, ali je odlično sredstvo za poboljšanje zdravstvenog stanja jačanjem organizma i popravljanjem raspoloženja čovjeka.

Široka i svestrana istraživanja propolisa

Od svih proizvoda koji se dobijaju iz pčelinje košnice, sve do nedavno propolis je bio najmanje poznat i nedovoljno cijenjen. To je, zapravo, svojevrsna smola koja se sakuplja isključivo sa zidova košnice ili sa mrežastih površina koje pčele obljepljuju ovom masom. Propolis služi pčelama da njime zatisnu šupljine na svojoj košnici, a upotrebljavaju ga i kad žele da oblijepe leš nekog svog neprijatelja — miša, žabu ili guštera, kad uđe u košnicu. Nakon što ubiju takvog neprijatelja, a u nemogućnosti da ga izbace iz košnice, pčele ga cijelog oblijepe propolisom i pretvore ga u neku vrstu mumije, koja se nikada ne može raspasti ili istrunuti u košnici. Na taj način pčelinje društvo se štiti od neprijatnih zadaha i bakterijske flore.

Poznato je takođe da sve novoizgrađene voštane ćelije prije nego što u njih matica odloži jaja, pčele prethodno „okupaju” propolisom, što predstavlja odličnu dezinfekciju, a propolis koriste i za pojačavanje prirodnog saća. Prof. dr Josef Čižmarik (Čehoslovačka)

Posljednjih godina ogroman broj ljekara, biologa, farmaceuta, biohemičara, mikrobiologa i drugih naučnika i stručnjaka iz raznih zemalja širom svijeta istražuju sastav i osobine propolisa i već se najavljuje mogućnost njegove široke primjene u ginekologiji, stomatologiji, dermatologiji, kozmetici i drugim granama medicine.

M. J. Turell iz Engleske piše da je ,,propolis lijek budućnosti”, a doktor Vladanov iz Bugarske kaže: „Superiomost propolisa sastoji se u tome što nije škodljiv ni za koji dio čovjekovog organizma i može se upotrebljavati samostalno ili istovremeno sa ostalim lijekovima.”

Zahvaljujući radovima koji su provedeni na Katedri terapeutske stomatologije Kijevskog medicinskog instituta, propolis je propisan za primjenu u liječničko-zubarskoj praksi. Za bezbolnost zubnih tvrdih tkiva ovaj se preparat počeo primjenjivati u Sovjetskom Savezu još od 1953. godine. Pri liječenju kariesnog procesa zuba propolis se pokazao efektivnim za sniženje bolova tvrdih tkiva zuba, mekanih tkiva u šupljinama usta kao i pri liječenju gljivičnih oboljenja, raznih ranica, erozija i dmgih sličruh zaraznih oboljenja nastalih na području usnog aparata.

S obzirom na to što i same pčele koriste propolis u svojoj biološkoj samoodbrani, naučnici su posebno istraživali njegovo baktericidno, odnosno bakteriostatično dejstvo i dokazana su ta njegova svojstva kao i sposobnost za konzerviranje, odnosno balzamovanje. Sigurno je, takođe, da propolis posjeduje i imunogenetska svojstva, tim prije što je dokazana alergija na njegove sastavne dijelove. Ta svojstva propolisa trebalo bi još više izučavati, s obzirom na sve manje dejstvo i efikasnost antibiotika, bilo pojedinačno ili u ejelini. Korisna biološka protektivna svojstva prirodnih produkata sve više se izučavaju radi praktične primjene.

Za vrijeme boravka u Jugoslaviji poznati naučnik: u oblasti istraživanja propolisa dr Josef Čižmarik, profesor Farmaceutskog fakulteta u Bratislavi, izjavio je da su rezultati istraživanja pokazali da se ljekoviti učinak propolisa postiže tek hemijskim procesima izazvanim enzimima — fermentima. Teenzime pčele luče iz svojih žlijezda što dovodi do cijepanja molekula i oslobađanja farmakološki aktivnih supstanci, prije svega flavona i flavonida, različitih organskih kiselina i eteričnih ulja, koji su u smolama vezani za različite šećere.

Iskustva iz nekih zemalja pokazuju da se proizvodnja propolisa može povećati za 3—4 puta. U Cehoslovačkoj se to postiže stavljanjem plastičnih mreža sa uzdužnim otvorima iznad ili ispod gnijezda u košnici, dok u Sovjetskom Savežu, pored ostalog, stavljaju iznad rešetki u košnici platno, tako se ne oštećuje mrežica, a prikupljanje propolisa je olakšano. Kao najpodesnije vrijeme za prikupljanje propolisa dr Čižmarik je označio jesen, i to ne samo zbog njegovog lakšeg skidanja sa različitih dijelova košnice već prije svega zbog boljeg kvahteta. U to vrijeme u košnici se nalazi propolis različitog porijekla, prikupljen tokom čitave sezone, pa je i njegovo antimikrobno djelovanje najšire i najkompletnije. U Čehoslovačkoj se poklanja velika pažnja sakupljanju propolisa iz košnica.

I pčelinji otrov u ,,vatri eksperimenata”

Ljekovitost pčelinjeg otrova i njegov hemijski sastav tek u novije vrijeme prolaze kroz „vatru eksperimenata” koji ovom proizvodu pčela omogućavaju da prekorači pragove klinika, bolnica i laboratorija. Danas mnogi ljekari priznaju pčelinji otrov kao dragocjeno ljekovito sredstvo pri raznim oboljenjima, a još više kao profilaktičko sredstvo.

Dejstvo pčelinjeg otrova na čovjekov organizam je složeno. Ono zavisi od doze otrova, od osobenosti organizma, naročito od njegove individualne osjetljivosti. Pri sistematskim uvođenjima pčelinjeg otrova u organizam, kao što je slučaj sa pčelarima, kod mnogih od njih razvija se visoka rezistentnost prema tom otrovu, tzv. imunitet. Međutim, priroda tog stanja je vrlo složena i nerazjašnjena. Pošto pčelinji otrov predstavlja alergen, ponekad se kod čovjeka razvijaju tipične alergijske preosjetljivosti na pčelinji otrov. Zbog toga se pred početak liječenja pčelinjim otrovom za svakog bolesnika mora utvrditi kakva je njegova osjetljivost na pčelinji otrov.

Pčelinji otrov širi kapilare, povećava priticanje krvi ka bolesnom organu i smanjuje bolove. Ljekari kliničari ističu takođe da pčelinji otrov blagotvomo djeluje na hemopoetični sistem: povisuje količinu hemoglobina, povećava broj bijelih krvnih zrnaca, kako lokalno tako i uopšte. Pčelin otrov ima povoljno dejstvo na srčanu muskulatum, snižava krvni pritisak, djeluje na izmjenu materija; ima povoljno dejstvo na opšte stanje bolesnika: povećava mu opšti tonus i radnu sposobnost, poboljšava san i apetit.

Veliki značaj za objašnjenje terapeutskog, odnosno terapijskog dejstva pčelinjeg otrova, ima njegova sposobnost da i u malim dozama djeluje na buđenje zaštitnih snaga u organizmu (unutrašnja sekrecija hipofize i nadbubrežne žlijezde je pojačana pod dejstvom pčelinjeg otrova.) Stoga je prirodno što je otrov pčele efikasan naročito kad su u pitanju reumaticke i alergijske bolesti.

Američki ljekar iz Vermonta dr Čarls Mraz piše da je koristio pčelinji otrov za liječenje mnogih oblika reumatičkih bolesti i da je dobio odlične rezultate u liječenju stotina bolesnika. „Većina onih koji su ispitivali pčelinji otrov” — kaže dr Mraz — „vjeruju u njegovu imunološku funkciju i u funkciju stimulatora metaboličkih i zaštitnih funkcija organizma prilikom oboljenja. Ja smatram da pčelinji otrov predstavlja jedan od najefikasnijih imunoloških agena-sa izrađenih u laboratoriji medonosne pčele.”

Prema pisanju sovjetskog naučnika Gorškova, izvršeni su pokusi liječenjem 800 pacijenata pomoću pčelinjeg otrova. Među pacijentima je bilo i onih koji su bolovali od reume 5 do 15 godina, zatim oboljelih od išijasa, zarazne upale zglobova, upale kič-menih pršljenova, upale živaca sa otvore-nim ranama na nogama itd. Liječenje tih bolesnika dalo je uspjehe u 75 do 100 posto slučajeva, zavisno od bolesti. Pacijenti su dobijah pčelinje ubode na mjestu bolova ili na podmčju oboljelog dijela tijela. Istovre-meno su tri puta dnevno pili šipkov čaj u koji je dodavano po jedna puna kašika dobrog meda. U slučaju otvorenih rana na nogama upotrebljavali su svaki dan mješavinu koja se sastojala od jednog antibiotika, sredstva za anesteziju i meda u omjeru 5:3:100. Pomoću ove mješavine imištavane su bakterije, nestajalo je bolova, tkiva na ranama su zacjeljivala i tako je lijećenje ubrzano. U mnogim zemljama naučnici istražuju i ljekovitost pčelinjeg otrova.

Ispitivanja koja su vršena u SR Njemačkoj, Rumuniji, SAD i Sovjetskom Savezu pokazala su da se pčelinji otrov može uspješno upotrijebiti za liječenje bolesti srca i krvnih sudova, mišićnog reumatizma, reumatičke upale zglobova i oboljenja perifernog nervnog sistema. Valja, međutim, naglasiti da pri nestručnom korišćenju pčelinji otrov može nanijeti i nepopravljive štete zbog čega apitoksinoterapiju treba provoditi samo pod nadzorom iskusnog ljekara.

U pčelinjoj košnici se nalazi još jedan dragocjeni proizvod koji takođe predstavlja bogat izvor prirodnih ljekovito-profilaktičkih materija. Riječ je o pčelinjem vosku za koji se odavno zna da spada u složene materije čiji sastav ni do danas nije sasvim objašnjen. U narodnoj medicini vosak je od najstarijih vremena primjenjivan pri spravljanju lijekova za niz oboljenja, a u naše doba ovaj proizvod predstavlja nezamjenjivu sirovinu za veliki broj industrijskih grana.

Po svemu sudeći, u košnici se nalaze i druge ljekovite materije koje čovjek još nije otkno ni istražio. Govoreći o tome na međunarodnom simpozijumu u Madridu, poznati francuski apidolog prof. Remi Šoven ovako je to objasnio:

,,Iz košnice će biti izlučene i druge ljekovite supstance. Neke čak kojih ima u velikim količinama još su i nepoznate kao, na primjer, cma supstanca koju pčele polažu u košnicu kada saće voštanih ćelija „ostari”. Najzad i samo tijelo pčele. Njihovo tijelo, bilo u stanju larve, bilo u stanju potpuno razvijenog insekta, vrlo je malo proučeno u pogledu eventualnih lijekova koji bi se iz njih mogli izvući. Međutim, potvrđeno je da se u narodnoj medicini odrasle pčele upotrebljavaju već hiljadama godina. Izgleda da ovi insekti luče jednu seriju hormona i medicinski interesantnih supstanci do kojih istraživanja još nisu doprla.

Ostaje nam, dakle, široka oblast za izučavanja, za koja je neophodna veoma uska saradnja pčelara, ljekara, farmaceuta, fiziologa i kliničara. Početak intemacionalne saradnje, koja se razvija, što sa zadovoljstvom to opažam, daje nam s te strane velike nade i sigumo je da će sljedećih godina doći do fundamentalnih otkrića u pogledu iskorišćavanja raznih pčelinjih proizvoda u medicini — naglasio je prof. Remi Šoven.

Zbog velikog značaja pčelinjih proizvoda u obezbjeđenju prirodnije ishrane, a i zbog izvanredno bogatog sadržaja ljekovitih supstanci koje se nalaze u njima, u mnogim zemljama se posljednjih godina razvija jedna nova naučna disciplina — apiterapija, koja se bavi izučavanjem praktične primjene pčelinjih proizvoda u medicini i ishrani.

Napravi novu temu u “Literatura”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">