Poštovani čitaoci i korisnici knjige,

Ideja o iznalaženju, prikupljanju i obracii dostupnih podataka, dokumenata i raznih drugih relevantnih „papira“ za pisanje jedne ovakve knjige, „stara“ je preko dva desetljeća. Znajući da je voda kao jedan od strateških resursa na ovim prostorima odvajkada bio od neprocjenjive važnosti za stanovnike i da su svi upravitelji na ovim prostorima, počev od starih Rimljana, preko Osmanskog carstva i Austrougarske monarhije, do Kraljevine Jugoslavije i socijalističke Jugoslavije, u većoj ili manjoj mjeri umjeli se njime koristiti, smatrali smo da bi na neki način trebalo sve to zabilježiti na jednom mjestu.

Kako je autor inž. AVDO SARIĆ najveći dio radnog vijeka i proveo radeći u vodoprivredi, posebno se baveći njenom dokumentacijom i izdavaštvom, i uz sretnu okolnost što mu je supruga Sajma donedavno radila u Arhivu Bosne i Hercegovine, dogovoreno je da se ostvari taj višegodišnji naum.

Znali smo da se radi o vrlo složenom i odgovornom poslu, ali želja svih nas u vodoprivredi, kao i samog autora, bila je da, prije svega spasimo od zaborava (naročito poslije ovih zadnji ratnih zbivanja u kojima je uništeno mnogo toga!) podatke o višestoljetnom postojanju vodoprivrede u Bosni i Hercegovini, kao i da predočimo onima koji danas u samostalnoj državi Bosni i Hercegovini rade na preustroju i inoviranju principa vodoprivrede, da su joj temelji udareni veoma, veoma davno i da je jedan od osnovnih preduslova ukupnog razvoja Bosne i Hercegovine (naročito u prošlom stoljeću) bio razvoj vodoprivrede. Dakle, upravo zahvaljujući tome, sadašnje aktivnosti u procesu upravljanja vodama i vodnim resursima se mogu jednostavnije i uspješnije odrediti i primjeniti, kao što se to pokazalo i u ranijim periodima. O tome svjedoči i ova knjiga.

Naravno, ne mislimo da smo uspjeli prikupiti sve postojeće i relevantne podatke, niti da smo do kraja bili precizni u sistematizaciji i obradi dostupnih, ali vjerujemo da smo učinili jedan mali iskorak ka boljem upoznavanju ove djelatnosti i njenom značaju, te doprinijeli boljem ukupnom poznavanju civilizacijskog koda bosanskohercegovačkih prostora.

Sarajevo, mart 2004.
Dilista Hrkaš

Sadržaj

Riječ urednika
Mišljenje o knjizi

1. UVOD

2. OSMANSKI PERIOD

2.1. Poplave
2.2. Vodovodi
2.3. Hamami
2.4. Iskorištavanje vodnih snaga

3. AUSTROUGARSKI PERIOD

3.1. Poplave
3.2. Radovi na odbrani od poplava
3.3. Melioracije
3.4. Problemi snabdijevanja vodom
3.5. Iskorištavanje vodnih snaga

4. PERIOD KRALJEVINE SHS-KRALJEVINE JUGOSLAVIJE

4.1. Hidrotehnički odjeljci
4.2. Reorganizaeija – oblasni hidrotehnički odjeljci
4.3 Vodne zajednice (zadruge)
4.4. Radovi do početka Drugoga svjetskog rata
4.5. Period Drugoga svjetskog rata

5. PERIOD SOCIJALISTIČKE JUGOSLAVIJE

5.1. Projekt SAVA
5.2. Zakonska regulativa i druge aktivnosti u periodu od 1965. do 1990. godine
5.3. Vodoprivredne organizacije
5.4. Uređenje bujica i zaštita zemljišta od erozije
5.5. Okrupnjavanje vodoprivrednih organizacija
5.6. Radna organizacija VODOPRIVREDA BiH
5.7. Složena organizacija udruženog rada – SOUR
5.8. Zavod za vodoprivredu
Sumarni pregled rada
Zavoda za vodoprivredu 1952.-1992 .

6. VODOPRIVREDA U BiH 1992.-1995.

7. ZAKLJUČAK

8. LITERATURA

9. VAŽNIJI DATUMI

BIBLIOGRAFIJA OBJAVLJENIH RADOVA

1. Uvod

Voda je neophodan element života na Zemlji, uslov nastanka i trajanja biljnoga i životinjskog svijeta. Čovjek je uvijek bio u borbi za vodu i protiv vode. Voda je životna namirnica, važna sirovina i roba, a s obzirom na njen nepovoljan raspored u prostoru i vremenu za velikih voda čovjekov neprijatelj, a ponekad i ubica. Voda zauzima 3/4 zemljine površine, dok voda za piće čini manje od 1 % od te količine.

Dok se XX stoljeće smatralo stoljećem nafte, neki smatraju da će XXI biti stoljeće vode.

Herodot u svojoj “Historiji” navodi da se, po perzijskim običajima, u rijeke ne mokri, u njima se ni ruke ne peru a ukazuje im se najveće poštovanje. Isti pisac navodi da je Hamurabijev zakonik predvidio zakone o navodnjavanju jer je navodnjavanje bilo toliko korišteno da ga je trebalo regulirati zakonom, a zakonom je regulirana i plovidba te propisivane transportne takse. Babilonska kraljica Semiramida prije oko 2.800 godina podigla je neobične i spomena vrijedne nasipe u širokoj ravnici koju je dotada rijeka obično plavila i pretvarala u nepregledno more, a kraljica Nitrokrida je prije 2.700 godina natjerala Eufrat, koji je tekao sredinom grada i bez krivudanja, da od tada krivuda, naređujući kopanje kanala ispred grada, pa je Eufrat zbog smanjenja pada u svom toku tri puta dodirivao grad Arderiku.

Vodovod Dioklecijanove Palače prije restauracije 1878. godine u Dujmovači između Splita i Solina
Izostavljeno iz prikaza

Herodot navodi da je kanal za navodnjavanje u Egiptu bio dugačak oko 500 km. Kanal koji on spominje postoji i sada kao “Josifov kanal”, iskopan je u prethistorijsko doba, a rekonstruiran kada je izgrađivano jezero Meris. Kanal se odvaja od Nila nizvodno od sadašnje brane Naga Hamadi i smanjenim padom teče 420 km ivicom pustinje prema sjeveru dominirajući terenom za oko 5 metara. Na približno 80 km od Kaira skreće u pustinju služeći kao kanal za navodnjavanje. Jezero Meris je bilo ucrtano na Ptolomejevoj karti koja je rađena 180. god. pr.n.e., površina mu je bila oko 2.000 km2, a akumuliralo je 5-7 milijardi kubnih metara vode i služilo za navodnjavanje.

Tokom razvoja ljudskog društva voda je u početku služila samo za piće, a kasnije su njen značaj i korištenje bili sve širi i širi. Smatra se da je domovina vodovoda bila na Istoku (Asirci, Egipćani, Grci, Berberi), ali i da su rezultati, kako je nama poznato, u tome bili najizraženiji u Rimskom carstvu, sa razvijenom tehnikom navodnjavanja kao i hidrotehnikom uopće. Columella u publikaciji “De re Rustica” pisanoj 395. godine prije Krista detaljno opisuje izradu drena i drenažnih sistema za odvodnjavanje Pontijskih močvara2. Dioklecijanova palača, koja je građena u periodu od 300. do 230. godine pr.n.e., imala je vodovod dugačak 9 km kojim se snabdijevala vodom iz rijeke Jadra. Podaci govore da se vodom iz vodovoda snabdijevao i ribnjak, vlasništvo Dioklecijana, koji je obožavao ribu. Sačuvani su spisi o tome kako je 120 godina prije naše ere isušeno jezero Fućino u srednjoj Italiji probijanjem tunela prosjeka 11 m2 i dužine 5,6 km, pa tako kultivirano oko 25.000 ha jezerskoga močvarnog tla.

Poznato je u svijetu i djelo “De aquis urbis Rome” (Vode i vodovodi grada Rima), oko 70. godine n.e., u kome se pisac Sextus Julius Frontinus, koji je u Rimu zauzimao visok položaj kuratora voda grada Rima, u dvije knjige dao historijat gradnje vodovoda u Rimu, njihovo stanje i održavanje te brigu i čuvanje. On za svaki vodovod daje i koordinate na osnovu kojih se može odrediti njihov položaj u prostoru, te kapacitet svakoga pojedinačnog vodovoda. Prema tim podacima tada je Rim, naprimjer, raspolagao sa 247 rezervoara za vodu.

U našim krajevima je u doba Rimskog carstva i Imotsko polje, kao isključivo poljoprivredno područje, imalo mrežu kanala za natapanje, a suvišna voda je odvođena u ponore na zapadnome i istočnom rubu polja. U pismu prološkog župnika od 23. januara 1906. godine koje je uputio istaknutom arheologu don Frani Buliću stoji da je pri gradnji ceste iza mosta u Prološcu nađeno više kanala koji su bili na različite načine provedeni. Na osnovu arheoloških nalaza utvrđeno je postojanje mnogo naselja na rubu polja u rimskom periodu, a razvoj i opstanak bio je moguć jer je polje bilo hidrotehnički uređeno. U dolini rijeke Mlade, sjeverozapadno od Ljubuškoga, nađeni su ostaci mreže jaraka za odvodnju i navodnjavanje iz antičkog perioda. S provalom Huna i Avara uništeno je sve to, i nije poznato daje bilo obnavljanja objekata do dolaska austrougarske uprave u te krajeve. Za vrijeme mletačke i austrijske uprave bilo je nekih pokušaja, ali je rezultate pokazalo tek prokopavanje tunela kroz brdo Petnjik, između Drinovaca i Tihaljine, od 1938. do 1951. godine. Ponori na rubu Imotskog polja kojima je voda oticala bili su otvoreni na početku XVII stoljeća, a stanovništvo ih je zatvorilo, i na taj način onemogućio Turcima život na ovom području. Tako su, npr., franjevci odlučili zatrpati niz ponora uz rub polja koji su gutali vode Prološkog blata. Postoji i skica situacije u Prološkom blatu iz 1788. godine (Historijski arhiv u Zadru Mape Grimani) na kojoj se vidi otočić s označenom pozicijom samostana i označene pozicije ponora. Vjerodostojnost tih podataka dokazuje događaj koji se zbio 1957. godine kada se na području Prološkog polja prolomio aluvijalni pokrivač i pojavila se dva jezerca. Pri prolomu aluvijalnih pokrivača po vodi su plutali komadi dosta istrulih greda. Načini zatrpavanja ponora bili su različiti: pomoću životinjskih koža, dasaka, slame, a kao glavni nosači bile su u upotrebi isključivo drvene grede. U donjem dijelu toga polja tako su zatvoreni ponori Pećine, Bučilo, Čambin, Pericu i Bili greb.

Don Frane Bulić dr. Ljubo Karaman, Palača cara Dioklecijana u Splitu, Dio-klecijanov vodovod, str.109-114, Zagreb, 1927. Sextus Julius Frontinus, Vode i vodovodi grada Rima, prijevod sa latinskog dr. Matija Lopac, Zavod za hidrotehniku građevinskog fakulteta, Sarajevo, 1972.

Ostaci vodovodnih objekata najčešće su oni koji su služili za snabdijevanje stanovništva vodom. Neki od njih su još u upotrebi ili su doskora bili u upotrebi (vodovod Dioklecijanove palače u Splitu), dok su neki vodovodi bili u upotrebi sve do izgradnje novih vodovoda prije stotinu godina (Banja Luka, Foča, Sarajevo i dr.).

Područje Bosne i Hercegovine pripada široj zoni peripanonske nizije, pa su neolitska naselja središnjeg dijela bila izložena uticajima i migracijama Podunavlja i Sredozemlja. Osnivanje grčkih trgovačkih kolonija u istočnome jadranskom području uslovilo je i uključivanje u svjetske trgovačke tokove kao i uticaj Rimskog carstva, što je bilo pojačano i jakim trgovačkim vezama sa dubrovačkim trgovcima.

Došavši u ove krajeve, čovjek je svoja obitavališta vezao za vodu. Naselja i gradovi podizani su na lokalitetima koji su bili blizu izvora vode ili stalnih vodotoka, pogodnim prijelazima preko vodotoka. Česta je bila i pojava podizanja naselja i na vodi (Dolina Donja).

Istraživanja o historiji i organizaciji vodoprivrede na području Bosne i Hercegovine djelomično su urađena, ali su raspoloživi podaci nedovoljni, jer su u ratovima tokom vremena uništavani tragovi. Seobe i drugi faktori onemogućili su bolje upoznavanje s tom tematikom, izuzev kada je riječ o dokumentaciji koja je ostala iza turske i austrougarske uprave, ali je i ona dobrim dijelom uništena, naročito dokumentacija iz turskog vremena.

Malobrojna i nedovoljno istražena dokumentacija iz turskog perioda može se nadopuniti dragocjenim i obilnim podacima iz djela akademika Hamdije Kreševljakovića i drugih historičara koji su se bavili tim periodom. Međutim, ostali su neistraženi crkveni podaci.

Za upoznavanje vodoprivredne problematike podacima su bogata djela akademika Kreševljakovića, kako je već naglašeno, te smo se u ovom istraživanju njima obilno koristili. Spomenuti autor u svojim radovima upoznaje čitaoca da je Bosna, ulazeći u islamski kulturno-civilizacijski krug, koji gaji kult vode kao bitan preduslov vjerskih obreda, posebnu pažnju posvetila izgradnji objekata za iskorištavanje voda, ali i za druge namjene: vodovoda, bunara, mlinova, stupa, hamama i mostova. Isto tako on daje podatke o rekonstrukciji objekata, naznakama materijala, broju česmama po mahalama, cijenama materijala ali i plaćama radnika, kao i podatke o dobrotvorima i utemeljivačima. Služi se svim dostupnim izvorima, od proučavanja ostataka materijalne kulture, preko usmene predaje, hronika, putopisa do raznovrsnih arhivskih izvora.

Pored Kreševljakovićevih podataka, korišteni su i drugi izvori: publikacija Bosna i Hercegovina, u izdanju Sekcije Sarajevo Udruženja jugoslavenskih inženjera i arhitekata, izdana povodom 3. glavne skupštine u Sarajevu 1922. (radovi inženjera Metudija, Grofa i Stojića), Putopis Evlije Ćelebije, Sarajevo i njegova okolina od najstarijih vremena do austrougraske okupacije Vladislava Skarića, te putopis Ivana Frane Jukića Putopisi i historijsko-etnografski radovi , koji se odnosi na XVII stoljeće, kao i putopisi stranaca kroz naše krajeve. Tako se, npr., Francuz Kikle, koji se u Sarajevu zadržao dva mjeseca, sjeća lijepih česama (169) i raznih hamama, pred kojima su četvrtkom i petkom ljudi i žene defilovali. Poznato je da je s dolaskom Osmanlija i prodorom islama u ove krajeve institucija vakufa, kao islamske zadužbine, prožela čitav društveno-ekonomski život. Sakralna arhitektura, kuće sa vidikovcem i s tekućom vodom osnovna su karakteristika gradova nastalih u to vrijeme. Vodovodi, javne česme, bunari i česme u privatnim kućama, često tekuće vode kroz bašče i avlije ukazivali su na njihov orijentalno-islamski karakter.

Ilijas Hadžibegović, Prikaz Izabranih djela H. Kreševljakovića, 1-2, 1992, Sarajevo.

U korištenju radova iz oblasti vodoprivrede vidi se naučna metodika rada Hamdije Kreševljakovića u pisanju mnogobrojnih radova. I. Hadžibegović u prikazu “Izabranih djela”, pored ostalog, iznosi: “Pri tome se služi svim dos-tupnim izvorima u proučavanju ostataka materijalne kulture, preko usme-ne predaje, hronika, putopisne literature do raznoraznih arhivskih izvora.” (Ovjera duhovnog kontinuiteta, “Oslobođenje”, 1.2.1992.)

Kikleov saputnik Pulo prilikom posjete Mostaru divi se Starom mostu, “čija je konstrukcija smjelija neuporedivo i šira od konstrukcije mosta Realto u Veneciji iako i ovaj posljednji smatraju pravim čudom”.

Tokom rada na ovoj publikaciji pojavila se vrlo zanimljiva knjiga Povijest Bosne autora Saliha Sidki Hadžihuseinovića Muvekita, koja obrađuje period od 1450. do 1878. godine, sa dosta podataka o gradnjama mostova i poplavama, koji su također korišteni u radu na ovoj knjizi.

Za vrijeme turskog perioda veća pažnja posvećuje se vodosnabdijevanju, kao što je već rečeno, i zbog toga što islamska vjera propisuje dnevno višekratno pranje. Isto tako, vlasti su veliku pažnju posvećivale izgradnji puteva radi pohoda vojske, povezivanja pojedinih krajeva i izgradnje gradova. U izgradnju su, pored države, bili uključeni i građani i taj proces se nazivao imaretom (za razliku od kasnijeg značenja riječi imaret upotrebljavane samo za pojmove ishrane i prenoćišta). Imaret se smatrao vjerskom dužnošću, dobročinstvom. Ti objekti, pa makar ih radili i visoki dostajanstvenici, smatrani su privatnim ustanovama, a vakuf koji je njima upravljao bio je vjerska zadužbina kojoj je bila određena namjena, uslovi korištenja i način upravljanja. Islam je vakufima kao vjerskim zadužbinama prožeo tada čitav društveno-ekonomski život. Vakufnama je dokument o osnivanju, sastavljen u prisustvu kadije (sudije), upisivan u sudski registar (sidžil), a država je nadziravala sve ustanovljene vakufe. Na osnovu svega ovoga možemo zaključiti da su vakufname dragocjeni izvori za historiju izgradnje vodoprivrednih objekata iz turskog vremena.

U turskom periodu seljaci su bili oslobođeni određenih nameta ukoliko su obavljali dio “nekih općekorisnih akcija”. U selu Careve Vode na Romaniji čuli smo priču da su seljaci bili oslobođeni nekih davanja radi održavanja carskog puta od Sarajeva prema Istanbulu. Tako je, npr., vakufnama Hadži Ismaila, sina Huseina halife iz Sarajeva, u drugoj dekadi mjeseca redžepa 1050. (1640.) godine uvakufila značajna sredstva za održavanje vrlo frekventnog puta u Pazariću. Navodi se da je izdat sidžil zeničkog naiba 1760. godine u vezi sa problemom održavanja skele na rijeci Bosni, koju su održavali stanovnici sela Gračanica kod Zenice i bili carskim fermanom oslobođeni državnog poreza. Sidžil što ga je donio zenički naib donosi stav kako i seljaci sela Gračanica treba da plaćaju državni porez kao i stanovnici ostalih sela.

U našim i susjednim krajevima, prema istraživanjima u Hrvatskoj te značajnim podacima Hamdije Kreševljakovića iz njegovih istraživanja o gotovo svim aspektima korištenja voda, nađeni su tragovi radova na odbrani od poplava Save iz rimskog perioda. To su bili potezi, pored daleko većih u Sloveniji i Hrvatskoj, na dijelu desne obale Save nizvodno od Bosanske Gradiške, zatim potez Bos. Brod Klačar i Bosanski Šamac Orašje. Dijelovi tih objekata i sada se koriste kao saobraćajnice.

U rimskom periodu su u nekim kraškim poljima izgrađeni sistemi za hidrotehničke melioracije, na što ukazuje Philip Ballif. Tragovi uništenih kanala za navodnjavanje nađeni su u dolini rijeke Mlade. Ballif u svom radu “Das Meliorations project des Mladagebiet” (str. 68) navodi da je parcelacija poljoprivrednih površina na ovim sistemima odgovarala razvijenom sistemu za navodnjavanje. Vjerojatno su takvi ili slični sistemi postojali i na drugim kraškim poljima u Hercegovini.

R. Kolaković i A. Biščević navode historijske podatke o uništavanju šuma u Hercegovini, naročito pored puteva. Slaveni su po dolasku u ove krajeve zatekli velike šumske komplekse. Učesnik I krstaškog rata V. Tyrski, opisujući putovanje preko Dalmaciji i Neretve, piše o mnogim šumama i pašnjacima, razvijenom stočarstvu te stanovnicima tih područja koji su se skrivali u šumama i odatle napadali križare. Spomenuti autori navode da je iz bogatih šuma za vrijeme kralja Tvrtka (1353-1391) drvo sa obala Neretve korišteno za izgradnju moćne flote koja je bila stacionirana između Počitelja i Gabele.*

Ph. Baliff: Wasserbauten in Bosnien und der Hercegovina, I Theil, Wien, 1896, Philip Ballif je rođen u Eggensbergu kod Graca 1847. godine, a umro je u Beču 1905. Bio je građevinski inženjer. Tehnički studij završio je u Gracu 1868. te radio na izgradnji željeznica, a 1879. godine stupio u službu bh. vlade, radio na reorganizaciji i proširenju hidrometeorološke službe u BiH. Osnovao je 1892. prvi meteorološki zavod na području BiH, kojim je upravljao do smrti; 1894. osnovao meteorološki opservatorij na Bjelašnici u to vrijeme jedini visinski opservatorij na Balkanu, zatim 1899. u Mostaru a 1902. u Sarajevu. Od 1894. uređivao Erbebnisse der meteorologis-chen beobachtungen an der Landesstationem in Bosnien Hercegovina. Bibl. Wasserbauten in Bosnien und der Hercegovina,Wien, 1896, 11-1899, Organisatien du service meteorologiq en Bosnie Hercegovine et resuitats des obsevations relatives a la pluie, Paris, 1900, Enciklopedija Jugoslavije,

D. Kovačević-Kojić u djelu “Gradska naselja u srednjovjekovnoj Bosni” navodi zanimanja vezana za korištenje voda. Kraljev zakon za Fojnicu spominje osobe koje vodom plave drvo. U Srebrenici se pored raznih zanimanja spominju i skelari koji su prevozili putnike i robu preko Drine.

Također su ostali tragovi vodoopskrbnih objekata u utvrdama i utvrđenim gradovima, često podignutim na nepovoljnim lokacijama. Tako su, naprimjer, u kraljevskom dvorcu na Bobovcu nađene tri cisterne za vodu u kompleksu dvora, kao i na terasi crkvice gdje se nalazio trg. Ova je posljednja cisterna bila namijenjena javnoj upotrebi za gradsko stanovništvo. Sve cisterne na tom lokalitetu bile su približno istih dimenzija. Cisterna koja se nalazila u velikoj dvorskoj kuli kompletno je izgrađena u zidnoj masi i potiče iz rimskog perioda. Druga cisterna u predvorju donje palače bila je ukopana u živoj stijeni, a onda ozidana i presvučena tzv. hidrolitnom žbukom koja ne propušta vodu. Bila je zasvođena i natkrivena drvenom konstrukcijom. D. Kovačević-Kojić u radu “Gradska naselja srednjovjekovne Bosne” navodi da su čatrnje za vodu imali svi utvrđeni gradovi, kao i sela u bezvodnim krajevima. Autorica iznosi da su, pored Bobovca, u srednjem vijeku najveća utvrđenja bili gradovi Borač, Biograd kod Konjica, te kraljevski gradovi Kreševo i Visoko, pa se može pretpostaviti da su i ti gradovi morali imati vodoopskrbne objekte poput Bobovca.

Hamdija Kreševljaković u knjizi “Gradovi u Bosni i Hercegovini” također navodi da su u turskom periodu u Bosni bila 84 grada i 16 u Hercegovini, pa su i ta naselja imala neke vodoopskrbne objekte.

Treba istaknuti i istraživanja dr. Envera Imamovića, koji u svom radu “Korijeni Sarajeva, prethistorija i antika” opisao da su na mjestu “ostataka antičkog Sarajeva na potezu od današnje zgrade Higijenskog zavoda i Ali-pašine džamije do zgrade Tehničke škole nađeni ostaci keramičke peći sa dovodnim i odvodnim kanalima, vjerojatno od putne stanice koja je u rimskom periodu imala pravilan raster ulica, vodovodnu i kanalizacionu mrežu, sistem centralnog grijanja zgrada itd., što je za sobom povlačilo odgovarajući način života i rada”

Prva služba organizovana na državnom nivou u našim krajevima uspostavljena je za austrougarske uprave i nastavljala se, mijenjala i dopunjavala, prema razvoju društva a naročito industrije kao sve većega i većeg korisnika, pa i zagađivača voda, do današnjih dana.

Treba spomenuti i prva publikovana istraživanja kvaliteta voda u Bosni i Hercegovini objavljena u Glasniku Zemaljskog muzeja: “Ispitivanja o biološkom samoprečišćavanju reke Miljacke kod Sarajeva” i “Mikrobiološka ispitivanja na reci Bosni i ušćima njenih glavnih pritoka” dr. Đorđa Protića.

Značaj vode, njeno čuvanje i zaštita te upravljanje uslovili su da Vijeće Evrope 6. maja 1965. godine donese “Evropsku povelju o vodi”, u dvanaest tačaka i sa preambulom VODA NE POZNAJE GRANICE, VODA JE LJUDSKI PROBLEM.26

U argentinskoj Mar del Plati održana je Svjetska konferencija o vodama od 14. do 25. marta 1977. godine.

U ex-Jugoslaviji su u proteklom periodu, u organizaciji Saveza inženjera i tehničara i Jugoslavenskog društva za odvodnjavanje i navodnjavanje, održana dva kongresa o vodama u Beogradu i Ljubljani.

Treba posebno istaknuti zlatno doba vodoprivrede u Bosni i Hercegovini (druga polovina XX stoljeća) kome su pečat dali deseci stručnjaka raznih specijalnosti, povoljna zakonska regulativa koja se prilagođavala zahtjevima okoline i, konačno, što je najvažnije, uključivanje najvećeg broja stanovništva, privrede, a razumljivo i korisnika ili zagađivača voda u finansiranje pa i u dugoročnije planove razvoja. Bez ljudi i stručnjaka ništa se ne bi moglo realizovati. U proteklih pedesetak godina kroz vodoprivredne strukture, organizacije i reorganizacije prošlo je više stotina inženjera raznih specijalosti i profila, ekonomista, pravnika i drugih stručnjaka.

Zlatno doba su pratila i odgovarajuća pismena svjedočenja, kao što su npr. svjetski priznati rezultati istraživanja i izgradnje objekata na kršu, što je donekle realizovano u jugoslavensko-američkom istraživačkom projektu “Vodno bogatstvo i hidrologija krša” te naučnim i stručnim radovima u više od 500 naslova.