Osmo izdanje ovog priručnika, čija naklada sada već dostiže oko 100.000 primjeraka, dovoljno govori o njegovoj aktualnosti i vrijednosti.

Ovo je izdanje, kao uostalom i svako prijašnje, djelomično izmijenjeno i nadopunjeno s obzirom na nova saznanja o uzrocima, načinima širenja i mogućnostima sprečavanja bolesti koje se prenose hranom i vodom.

Budući da je u nas uglavnom riješeno pitanje vodoopskrbe i uklanjanja otpadne tvari, nemamo više velikih epidemija trbušnog tifusa kakve smo imali još u nedavnoj prošlosti. Međutim, danas imamo nove probleme u vezi sa crijevnim zaraznim bolestima koji nastaju zbog sve većeg korištenja javnog načina prehrane. Naime, sve više djece pohađa jaslice i vrtiće, sve se više djece hrani u školama, a sve više radnih Ijudi hrani se bilo u radnim organizacijama bilo u restoranima drušitvene prehrane. Nadalje, zaposlene domaćice sve češće iposežu za već pripremljenim gotovim i polugotovim jelima. Zbog svega toga veoma su povećane mogućnosti masovnog trovanja hranom, a podaci epidemiološke službe doista pokazuju stalan porast broja oboljelih od različitih crijevnih infekcija.

U složenom procesu obrade namirnica do gotovih jela ili pak obroka koji se poslužuju, veoma je mnogo činilaca koji mogu utjecati na higijensku kvalitetu hrane. No jedan od sigurno najvažnijih činilaca je čovjek, koji na čitav niz načina može dovesti do zagađivanja hrane uzročnicima trovanja hranom i crijevnih infekcija. Zbog toga je obrazovanje na području osobne higijene i higijenske manipulacije namirnicama i gotovom hranom bitan elemenat sigurnosti u prehrambenoj proizvodnji kao i u uslužnim djelatnostima.

Vjerujemo stoga da će ovaj priručnik biti ne samo ispitno gradivo, nego i izvor znanja za svakodnevnu primjenu u radu sa živežnim namirnicama i hranom.

Prof. dr Ivan Vodopija

Sadržaj

Uvod

O širenju i sprečavanju zaraznih bolesti

Trovanje hranom

O živežnim namirnicama i higijenskim uvjetima za njihovu proizvodnju i promet

Higijena okoline

Osobna higijena

Pružanje prve pomoći

Sanitarni propisi

O širenju i sprečavanju zaraznih bolesti

Prim. dr Vladimir Kovačić

Osim organizama vrlo komplicirane građe, koje vidimo okom, makroorganizama (čovjek, životinje, crvi i sl.), postoje i vrlo sitni nevidljivi organizmi jednostavne građe, mikroorganizmi. Nešto više o mikroorganizmima saznao je čovjek u nedavnoj prošlosti. Otkrićem mikroskopa potkraj srednjeg vijeka, a osobito elektronskog mikroskopa u posljednjem stoljeću, omogućeno je izučavanje tih sitnih bića. Znanost koja proučava oblik, građu i životne funkcije mikroba zove se mikrobiologija. Mikrobe možemo podijeliti u:

  • mikrobe koji žive na teret makroorganizama, tj. na parazite. U toj su skupini i svi mikrobi koji izazivaju bolesti čovjeka.

To su patogeni mikrobi;

Slika 1: Transport bolesnika u Zaraznu bolnicu prilikom pojavljivanja epidemije trbušnog tifusa

Izostavljeno iz prikaza

  • mikrobe koji mogu opstojati neovisno o makroorganizmima. Ta skupina mikroorganizama ne prouzročuje bolest čovjeka. Među njima je i mnogo mikroba koji su korisni čovjeku i on ih često koristi prilikom proizvodnje nekih namirnica ili pri njihovu konzerviranju. S pomoću tih mikroba proizvodi se jogurt, kiselo mlijeko, kefir, i izaziva alkoholno vrenje šećera u moštu, kiseljenje kupusa, repe i sl.

Mikrobi izazivaju bolesti:

  • koje se ne mogu prenositi od bolesnog na zdravog čovjeka (upala crvuljka, žučnog mjehura, bubrega i sl.) i
  • koje se mogu prenašati od oboljelog na zdravog čovjeka. To su zarazne ili epidemijske bolesti.

Zarazne bolesti prenose se zato što oboljeli izlučuje uzročnike potkraj inkubacijskog razdoblja, u toku bolesti ili nakon ozđravljenja (kliconoštvo).

Najčešće se dijele prema organskim sustavima koje napadaju uzročnici. Kao primjer navodimo:

  1. zarazne bolesti probavnog sustava (crijevne zarazne bolesti): trbušni tifus, paratifus, dizenterija, kolera, zarazna žutica i dr.;
  2. zarazne bolesti dišnog sustava: tuberkuloza pluća, gripa, difterija, prehlada i dr.;
  3. zarazne bolesti živčanog sustava; dječja paraliza, upala mozga i moždanih opni, tetanus, bjesnoća i dr.;
  4. zarazne bolesti kože i vidljivih sluznica: spolne bolesti, gljivična oboljenja kože, trahom i dr.

Zarazne bolesti imaju veliku medicinsku i socijalno-ekonomsku važnost. Nekad zahvaćaju mnogo osoba, a mogu se proširiti na golema prostranstva, pa i po cijelom svijetu. Često su uzrok dugotrajnih, a i bolesti s teškim komplikacijama. Smrtnost od zaraznih bolesti još je i danas velika.

Liječenje iziskuje znatna društvena sredstva (npr. fondova zdravstvenog osiguranja i društveno-političkih zajednica), a gubici u proizvodnji i nacionalnom dohotku vrlo su visoki.

Neke zarazne bolesti posljedica su loših higijenskih uvjeta, loših navika i ekonomske zaostalosti. To su uglavnom klasične crijevne zarazne bolesti: trbušni tifus, paratifus, dizenterija i kolera. Druge se opet šire brzinom najbržega prijevoznog sredstva — aviona (npr. gripa). Neke zarazne bolesti održavaju se na određenim područjima, npr. kolera, velike boginje, žuta groznica i dr. Vrlo živ međunarodni promet putnika i robe omogućuje da se te bolesti prenose i na ostala područja. Tako su 1972. godine unesene u Jugoslaviju velike boginje, a 1973. kolera u susjednu Italiju.

Oblici zaraznih bolesti

Akutne zarazne bolesti one su koje naglo nastaju pod utjecajem djelovanja zaraznih klica ili njihovih sastojaka (toksina — otrova), traju određeno vrijeme i završavaju ozdravljenjem ili smrću. Među ostalim, u toj su skupini i bolesti organa za probavu — trbušni tifus, paratifus, dizenterija, i organa za disanje — gripa, šarlah itd.

Epidemijom zarazne bolesti smatra se porast bolesnih od zarazne bolesti neuobičajeno po broju oboljelih, vremenu, mjestu i zahvaćenu stanovništvu, i neuobičajeno povećanje broja bolesnih s komplikacijama ili onih koji umru (slika 1).

Epidemija je onaj oblik zaraznih bolesti kod kojih na nekom području imamo neprestano određenu zaraznu bolest. Održavanju takva endemičnog žarišta pogoduju nehigijenske prilike (loša opskrba vodom, nehigijenski nužnici, nehigijenski uvjeti prehrane), pomanjkanje higijenske kulture, općenito loše ekonomsko stanje.

Endemičnih žarišta velikih boginja i kolere još i danas ima u nekim azijskim zemljama.

Endemične bolesti suzbijamo podizanjem općega životnog standarda.

Pandemija je isto što i epidemija, samo što bolest zahvaća mnogo ljudi i veliko područje, ponekad cijele kontinente (slika 2).

U povijesti je bilo više takvih teških pandemija. U šestom stoljeću pandemija kuge pokosila je polovicu stanovništva Istočnorimskog carstva, a u četvrtom stoljeću pandemija kuge ili »crne smrti« uništila je četvrtinu stanovništva Evrope. U ovom stoljeću bila je velika pandemija gripe poznata pod imenom »španjolska groznica«. Ta zaraza izbila je poslije prvoga svjetskog rata i od nje je umrlo oko 22 milijuna ljudi. Pandemijski oblik imala je i pojava »azijske gripe«.

Infekcija

Infekcija je proces koji nastaje prodiranjem zaraznih klica u tijelo. Posljedica infekcije ne mora uvijek biti pojava zarazne bolesti. Naime, prodorom zaraznih klica u tijelo čovjeka ili životinje (makroorganizam) proces se može razviti ovako:

  • klice u organizmu izazivaju takve promjene da organizam reagira i mobilizira svoje odbrambene snage. Ako je otpornost makroorganizma jaka, a klica slaba ili ih nema dovoljno, organizam može svladati infekciju i neće doći do bolesti, pa ni u skrivenu obliku;
  • prodorom klica mogu nastati nejasni, nedovoljno izraženi ili nikakvi znakovi bolesti. Tada se govori o latentnom infektu, odnosno skrivenoj infekciji. Takav oblik bolesti, tj. skrivena infekcija, ili pak infekcija sa slabo izraženim znakovima bolesti, s epidemiološke strane neobično je važan. Naime, bolesnici sa slabijim znakovima bolesti, ili oni koji nemaju znakove bolesti, slobodno se kreću, rade na svojim radnim mjestima i tako dalje nesmetano siju klice zaraze. Osim toga, kako se takvi bolesnici ne kontroliraju. ne možemo o njima voditi evidenciju zbog eventualnog kliconoštva;
  • prodorom klica može doći do vidljivih i teških znakova bolesti. To će biti onda kad organizam nema ili ima slabu otpornost prema zaraznoj klici, ili je pak jakost klice tako velika i ima ih mnogo da mogu izazvati teški oblik bolesti.

Kad klice prodru u ljudski ili životinjski organizam, on reagira. Klice, odnosno njihovi otrovi potiču organizam na stvaranje zaštitnih tvari (antitijela — protutijela), ali istodobno dolazi do razvoja klica i njihova raseljavanja preko krvi ili drugih sokova po različitim organima. Taj proces, a i borba mikroorganizma i makroorganizma, traje dulje ili kraće, već prema tome o kojoj je bolesti riječ, koliko ima klica, kakva je njihova sposobnost da izazivaju bolesti i kakva je otpornost makroorganizma — čovjeka. Nakon toga pojavljuju se prvi znakovi bolesti — simptomi. Vrijeme od trenutka infekcije do prvih znakova bolesti naziva se inkubacija. Kod različitih zaraznih bolesti mkubacija je različita, tj. kod kroničnih zaraznih bolesti redovno je duža a kod akutnih kraća.

Slika 2: Pandemijsko širenje kolere

Izostavljeno iz prikaza

Simptomi su kod bolesti različiti. Ali, u početku bolesti, prvi ili drugi dan, pojavljuju se znakovi svojstveni mnogim zaraznim bolestima, te se na temelju toga može zaključiti je li posrijedi zaista zarazna bolest. Ovo su neki simptomi:

  1. temperatura — gotovo se nijedna zarazna bolest ne javlja bez povišene temperature. Jedino postoje razlike u visini i trajanju;
  2. glavobolja je čest znak za mnoge zarazne bolesti;
  3. bol u mišićima;
  4. opća nevoljkost;
  5. gubitak apetita;
  6. osip — osobito se mnogo dječjih zaraznih bolesti manifestira osipom na koži ili vidljivim sluznicama;
  7. povraćanje i proljevi — prate često neke zarazne bolesti.

Slika 3: Stafilokoka

Izostavljeno iz prikaza

Slika 4: Streptokok

Izostavljeno iz prikaza

Slika 5: Vibrion — uzročnik kolere

Izostavljeno iz prikaza

Uvjeti nastanka zaraznih bolesti

Da bi se neka zarazna bolest mogla prenijeti od zaražene osobe ili skupine ljudi do zdrave osobe i skupine ljudi, potrebno je da postoje određeni uvjeti. Međusobna povezanost svih potrebnih uvjeta čini nedjeljivu cjelinu. Za pojavljivanje i širenje zaraznih bolesti moraju postojati slijedeći uvjeti:

  1. prisutnost patogene klice (izvor zaraze);
  2. ekspozicija čovjeka, tj. mogućnost prijenosa uzročnika od izvora zaraze do čovjeka;
  3. dispozicija ili sklonost čovjeka zaraznoj bolesti.

Ad. 1) Mikrobi, uzročnici zaraznih bolesti uglavnom su jednostanična bića. No, mogu biti i višestanična, ali to su redovno tek mikroskopski vidljive čestice.

Slika 7: Virusi

Izostavljeno iz prikaza

Slika 6: Spiroheta

Izostavljeno iz prikaza

Oni većinom žive neprestano ili povremeno u nekom domaćinu, a pripadaju skupinama živih bića.

Bakterije (slika 3, 4 i 5) su prilično veliki mikrobi i mogu biti oblika kuglica (koki), štapića (bacili) ili zareza (vibrioni). Koki se mogu grupirati i po dva zajedno kao diplokoki (takvi su diplokoki uzročnici zaraznog meningitisa), ili u obliku grozda kao stafilokoki (trovači hrane) i, napokon, u obliku lanaca kao streptokoki (uzročnici šarlaha, angine i crvenog vjetra). Mnogo bolesti uzrokovanih bakterijama danas možemo efikasno liječiti antibioticima i prevenirati vakcinama (cjepivima), tako da ih je prilično izgubilo svoje prvobitno značenje.

Slika 8: Razmnožavanje koka dijeljenjem

Izostavljeno iz prikaza

Slika 9: Razmnožavanje bacila dijeljenjem

Izostavljeno iz prikaza

Spirohete i spirili (slika 6) vitki su savijeni mikroorganizmi j može ih se uzgajati samo na posebnim hranilištima. Uzrokuju sifilis i leptospiroze, a osjetljivi su na antibiotike.

Rikecije. Na hranilištima ih se odgaja mnogo teže od bakterija. Većina bolesti uzrokovanih rikecijama karakteristična je po osipu. Među njima ističe se pjegavac, teška bolest koja u nekim našim krajevima još ima važno epidemiološko i socijalno značenje.

Virusi (slika 7) su vidljivi uglavnom tek pod elektronskim mikroskopom pa su, prema tome, sitniji od bakterija. Mogu se odgajati samo na kulturi tkiva ili na pilećem embrionu. Uzrokuju mnogo bolesti — bolesti dišnog sustava (gripa), centralnog živčanog sustava (dječja paraliza, upala moždanih opni), bolesti s osipom (velike boginje, ospice), i bolesti organa (zarazna žutica). Na većinu njih antibiotici ne djeluju.

Protozoi su veći čak i od bakterija, a uzrokuju tropske i suptropske bolesti. Neki se protozoi prenose izravnim i neizravnim kontaktom, vodom i hranom, na primjer amebe.

Gljivice ili fungi su biljke, a najčešće napadaju čovječju kožu. U novije vrijeme, u razdoblju antibiotika, javljaju se češće gljivična oboljenja probavnog sustava i nekih organa.

Helminti. Neki crvi, kao više organizirane životinje, mogu prouzročiti bolesti slične zaraznima, kao što je, na primjer, trihinoza.

Da su mikrobi živa bića dokaz je da se hrane (postoje posebna hranilišta za pojedine vrste mikroba), množe, luče otpadne tvari i reagiraju na uvjete okoline.

Da bi patogene klice mogle djelovati kao uzročnici bolesti, moraju biti ispunjeni slijedeći uvjeti:

Najprije, nužno je da ih u organizam uđe dovoljno. Jer, poznato je da dio klica koje uđu u čovječje tijelo unište obrambene snage tijela. Prema tome, ukoliko više klica prodre u organizam, utoliko će sigurnije izazvati bolest. Ako, na primjer, od hrane u kojoj ima bacila tifusa neki čovjek uzme vrlo malo, a drugi mnogo više, taj bi drugi mogao oboljeti od tifusa. Ishod infekcije u ovom slučaju uvjetovao je broj klica.

Sad kad znamo da je broj klica jedan od odlučujućih faktora u postanku bolesti, shvatit ćemo koliko je važno održavanje higijene. Jer, higijenskim se postupcima neprestano smanjuje broj klica u našoj okolini i, prema tome, smanjuje mogućnost pojavljivanja zarazne bolesti.

Drugi važan faktor jest virulencija. Virulencija je skup faktora koji se sastoje od sposobnosti klice da odoli odbrambenim snagama čovječjeg tijela do njezine sposobnosti da izazove bolest, eventualno i smrt. U širi pojam virulencije možemo spomenuti i sposobnost mikroba da izlučuje otrove ili toksine, što zovemo toksičnošću klica.

Što je uzročnik zarazne bolesti virulentniji, on izaziva i teži oblik bolesti. Tako, npr., postoje sojevi bacila tifusa ili virusa gripe, koji su jače ili slabije virulentni. Manje virulentni uzročnici izazvat će blaži oblik bolesti. Avirulentnom nazivamo klicu koja nije virulentna.

Virulencija patogenih klica može se u određenim uvjetima mijenjatd, a to utječe na tok bolesti. To se vidi u nekim epidemijama kad se u početku opažaju lakše oboljeli slučajevi, a zatim sve teži. Jer, uzročnik je prolaženjem kroz osjetljive osobe postao virulentniji.

Ad. 2) Ekspozicija. Različiti su putovi kojima kod zaraznih bolesti klice idu od izvora zaraze do zdrava čovjeka. A kad je put prijenosa omogućen, kaže se da je čovjek eksponiran zarazi. Na ostvarenje ekspozicije utječe mnogo faktora, kao što su biološki, geografski, klimatski, društveni i ekonomski. Neke patogene klice vrlo su proširene u našoj okolini, pa je u povoljnim okolnostima — kao što je, na primjer, nagomilavanje stanovništva na manjem prostoru — mogućnost infekcije tim klicama vrlo povoljna. U tim slučajevima klice su u zraku ili zagađuju vodu i hranu, a i ruke, pa tako nastaju različite zarazne bolesti dišnog sustava — gripa, ili probavnog sustava — trbušni tifus, dizenterija itd.

Nekim drugim zaraznim bolestima mogu ljudi biti izloženi samo u posebnim uvjetima. Ljudi koji dolaze u kontakt sa životinjama, npr. mesari i veterinari, mogu dobiti od njih neke zarazne bolesti. Loše stambene prilike, slaba prehrana i slaba prosvijećenost naroda mogu također stvoriti ekspoziciju za neke zarazne bolesti.

Ad. 3) Dispozicija ili sklonost prema bolestima jest stanje kad kod makroorganizama nedostaje otpornost prema patogenoj klici. S izvjesnom općom otpornosti organizam se rodi, a to se naziva prirođena otpornost. Prirođena otpornost u toku života slabi i jača. Značajni su ovi faktori za stanje otpornosti organizma: uzrast, spol, klimatski činioci, fizičke osobine, ishrana, utjecaj ostalih bolesti, zanimanje, stanovanje itd.

Osim prirođene, postoji i stečena otpornost (imunitet), protiv nekih zarazrrih bolesti, a stječe se prirodnim ili umjetnim putem.

Za jačanje opće otpornosti protiv zarazrih bolesti posebno značajnu ulogu ima osobna higijena. Provođenjem osobne higijene naš organizam jača, a obrambena sposobnost raste.

Epidemiologija

Mogućnost prijenosa neke zarazne bolesti ovisi o izvoru zaraze, putovima kojima se patogena klica prenosi, i ulaznim vratima kojima patogena klica ulazi u organizam domaćina. Da bi patogena klica bila i dalje aktivna, mora imati mogućnost izlaska iz zaražena tijela i sposobnost da preživi u vanjskoj sredini dok ne uđe u novo tijelo.

Izvor infekcije

Uzročnici zaraznih bolesti prilagodili su se uvjetima života u čovječjem ili životinjskom organizmu, jer ondje nalaze sve što je potrebno za opstanak i razvoj, npr. temperaturu, hranu itd. Činjenica je da se mnoge zarazne klice čim iziđu iz životinjskog ili ljudskog organizma ne samo prestanu razmnožavati, nego uginu nakon kraćeg ili dužeg vremena. Zato je jedini pravi izvor infekcije zaražen čovjek ili zaražena životinja, a i njihovi leševi. Jedino, izuzetno, izvor zaraze može biti i neživa priroda (zemlja za bolest tetanus).

Čovjek postaje izvorom zaraze, tj. lučiocem klica:

  • prije pojavljivanja jasnih znakova zaraznih bolesti, tj. u inkubacionom razdoblju. Najčešće dolazi do lučenja klica posljednjih dana inkubacije;
  • u toku bolesti. Čovjek kod većine zaraznih bolesti luči klice u toku klinički izražene ili prikrivene slike bolesti. Prikriveni slučajevi epidemiološki su najopasniji, jer se takvi ljudi ne liječe, nisu izolirani, slobodno se kreću i kontaktiraju sa zdravima;
  • poslije preboljele zarazne bolesti, u jasno izraženom ili prikrivenom obliku, ako se pojavi, kod sada klinički zdrave osobe, daljnje lučenje klica: kliconoštvo.

Neke zarazne bolesti ostavljaju kratko i prolazno kliconoštvo, a u nekih se kliconoštvo može zadržati duže, pa i cijeli život. Kao primjer navodimo trbušni tifus koji najčešće ostavlja posljedice kliconoštva. Smatra se da tri do pet posto osoba koje su preboljele trbušni tifus ostaju doživotni kliconoše.

Važan su izvor zaraze za čovjeka domaće i divlje životinje i ptice; danas je poznato više od stotinu različitih bolesti koje se prenose sa životinja na ljude (antraks, kuga, bruceloza, bjesnoća, trihinoza). Životinje su ponekad izvori zaraze za čovjeka ako su bolesne, a nekad ako su kiconoše.

Bolesti koje ostavljaju trajno kliconoštvo (npr. trbušni tifus) uvjetuju često pojavljivanje endemičnih žarišta, pa zato trajno kliconoštvo ima veliko epidemiološko značenje. Kod kapljičnih infekcija uglavnom ne dolazi do trajnog kliconoštva, ali je uzročnik vrlo raširen među stanovništvom tako da postoji mnogo privremenih kliconoša koji šire zarazu.

Putovi prijenosa zaraze
  1. Dodir ili kontakt koji može biti izravan, odnosno neposredan, ili neizravan, odnosno posredan, to jest preko zagađenih predmeta,
  2. zagađene živežne namirnice,
  3. zagađena voda,
  4. zagađeno zemljište,
  5. zrak kod kapljične infekcije,
  6. insekti i ostale životinje.

Neposrednim dodirom šire se spolne zarazne bolesti, kožne i bolesti koje se prenose ugrizom nekih životinja (bjesnoća).

Pri neposrednom prijenosu zaraznih bolesti dodirom, osobito crijevnih bolesti, značajnu ulogu imaju ruke i zato se neke crijevne zarazne bolesti, npr. trbušni tifus, paratifus i dizenterija nazivaju »bolestima nečistih ruku«. Ispitivanjem je utvrđeno da 30 do 40 posto osoba koje rade u prehrambenim kolektivima ima znakove onečišćenja ruku s fekalnom tvari — izmetinama, što dokazuje da to osoblje nakon obavljanja nužde ne pere ruke. Prijenos zaraznih bolesti dodirom osobito prouzročuje nečistoća ispod notkata, jer se klice ondje najčešće zadržavaju, a i jajašca crijevnih parazita.

Posrednim dodirom mogu Se prenositi bolesti različitim predmetima kojima se služio bolesnik. Razumljivo je da se takvim načinom mogu prenositi samo one klice koje mogu neko vrijeme ostati na životu izvan ljudskog ili životinjskog organizma. Klice trbušnog tifusa mogu živjeti na rublju 50—80 dana ako je rublje vlažno, a uzročnici upale pluća mogu na džepnim rupčićima živjeti i 100 dana.

Rubljem se mogu prenositi crijevne zarazne bolesti, velike boginje, tuberkuloza itd. Pribor za jelo ima važnu ulogu u prenošenju klica zaraznih bolesti. Nekim pokusima utvrđeno je da su tzv. »čisti tanjuri« i ostali pribor za jelo u 20 do 30 posto slučajeva onečišćeni klicama. Kao predmeti za prijenos zaraznih klica posrednim putem u obzir dolaze i kvake, osobito na zahodima i ambulantama, pogotovu ako nisu metalne. Isto tako i medicinski instrumenti mogu biti posrednici za prijenos zaraznih klica (uzročnik zarazne žutice može se prenositi iglama za injekcije).

Živežnim namirnicama najčešće se prenose klice trbušnog tifusa, paratifusa, dizenterije, kolere, a posebno uzročnici zaraznog trovanja hranom. No, namirnicama se prenosi i uzročnik tuberkuloze. Mlijekom se mogu prenositi uzročnici bolesti koji izazivaju šarlah i anginu (sUeptokoki), i difteriju.

Živežne namirnice imaju osobito važnu ulogu kod prijenosa klica »trovača hrane«, odnosno njihovih otrova. Klice trovanja hranom nemaju velike sposobnosti prodiranja i razvoja u organizmu, ali zbog njihove prisutnosti u velikom broju, i zbog njihova raspadanja u namirnicama, izazivaju poremećaje probavnih organa.

Živežne su namirnice osobito značajan faktor za širenje zaraznih bolesti onda kad se proizvode u velikim pogonima (prehrambene industrije, slastičarnice, ugostiteljski pogoni), jer je u tim slučajevima ugroženo mnogo potrošača.

Da bi spriječili da živežne namirnice postanu put za širenje zaraznih bolesti, neprestano moramo provoditi mjere zaštite namirnica od proizvodnje do potrošača. S namirnicama ne smiju manipulirati osobe koje su bolesne ili su kliconoše nekih zaraznih bolesti. Zbog sprečavanja trovanja hranom bakterijama, s radnog mjesta gdje se manipulira s namirnicama moramo ukloniti i sve osobe koje imaju gnojne promjene na koži. Namirnice moraju biti neprestano zaštićene.

Voda kao put širenja zaraze poznata je od davnine. Vodom se osobito prenose uzročnici crijevnih zaraznih bolesti. Ali, ako vodu gledamo kao sredstvo za rekreaciju, moramo misliti i na vodu bazenskih kupališta, koja može postati put za širenje kožnih bolesti, bolesti sluznica itd. No, najznačajnija uloga vode jest u prijenosu crijevnih zaraza, a u prvom redu trbušnog tifusa.

Sama voda nije baš pogodna za opstanak i razvijanje klica, međutim, ako je riječ o vodi onečišćenoj organskom tvari (fekalijama ili urinom) i sa stalnim izvorom takva onečišćenja, voda može biti sredstvo za prenošenje klica, jer su stvoreni uvjeti za njihov opstanak.

Onečišćenje vode za piće nastaje kao posljedica kontakata s fekalnom tvari, otpadnim vodama, preko zagađenog zemljišta, posuđem d rukama. To se osobito događa kod primitivno i loše građenih otvorenih bunara.

Veća su opasnost javni bunari iz kojih se služi više potrošača vode. Dođe li do zagađenja tih bunara, stanovništvo može oboljeti od eksplozivne epidemije crijevne zaraze.

Od velikih centralnih vodovoda prijeti najveća opasnosti. Naime, ti su vodovodi mač s dvije oštrice. Ako je centralni vodovod (crpilište i pripadajući cjevovod) pravilno sagrađen i ako je voda pod stalnim sanitarnim nadzorom, takav način vodoopskrbe smanjuje — najviše što je moguće — mogućnost izbijanja hidrične epidemije (epidemije preko vode). Ondje gdje nema nađzora i gdje su vodovodne instalacije nepravilno izveđene može, ako se voda kontaminira klicama, doći do epidemije katastrofalnih razmjera. Do epidemije crijeVnih zaraznih bolesti preko vode došlo je baš ondje gdje vodovođi nisu imali kontinuirani zđravstveni nadzor i nisu bili osigurani od prodora fekalne tvari.

Zagađenje vode klicama uzrokuje slijedeće:

  • postavljaje bunara, crpke ili nekoga drugog uređaja za crpljenje vode nizvodno od mjesta gdje se u vodu ispušta kanalizacija, ili nizvodno od nužnika ili gnojne jame;
  • prodor otpadnih voda zbog oštećenja kanalizacione mreže, osobito u blizini izvora;
  • onečišćavanje vode na samom izvoru zbog dodira s površinskom nečistom vodom;
  • križanje vodovodnih i kanalskih cijevi, osobito ako su vodovodne cijevi ispod kanalskih.

U zemljištu se, osobito ako je onečišćeno životinjskim izmetinama, mogu naći različiti uzročnici zaraznih bolesti. Uzročnici tih bolesti žive u crijevima životinja kao neškodljive klice. Neke su od tih bolesti tetanus, botulizam i gasna gangrena. Kad se koža ozlijedi, uzročnici tih bolesti dospiju u organizam. Osobito su opasne rane sa zgnječenim tkivom, jer u takvim ranama nema kisika, a to pogoduje razmnožavanju takvih klica (anaerobne bakterije). Te su bolesti zarazne, a prouzrokovane su mikrobima i njihovim otrovima i u običnim prilikama nisu prelazne. Ali, u ratu i velikim katastrofama, kad se događaju mnoge nesreće i ozljede, može doći do mnogo oboljenja od tetanusa i gasne gangrene.

Zemljište ima određenu ulogu u prijenosu klica koje onečišćavaju vodu. Naime, značajke zemljišta omogućuju ili sprečavaju onečišćenje vode iz nekog žarišta infekcije (nužnika ili smetišta).

Zrakom se uglavnom šire bolesti organa za disanje. Preko zraka nastaju kapljične infekcije. Pri običnom govoru kapljičnom infekcijom može se širiti zaraza na daljinu od 0,5 do 0,7 metara, a kašljanjem i kihanjem i do dva metra. Zrakom se mogu širiti infekcije i na većim udaljenostima; onda kada je zarazni materijal na zemljištu ili na podu, pa se sasušen vjetrom može prenijeti sa česticama prašine na veće udaljenosti.

Kad se pojave zarazne bolesti organa za disanje, a osobito epidemijskog oblika, valja izbjegavati mjesta na kojima se skuplja više Ijudi (kina, kazališta, različite skupove), prostorije je potrebno češće i temeljetije provjetravati, u zajedničkim spavaonicama povećati razmak među krevetima i preporučiti eventualnu upotrebu zaštitnih maski od gaze.

Insekti mogu prenositi zarazne bolesti pasivno i aktivno.

Pasivno muha prenosi dizenteriju tako da na svojim nogama ili krilima s ljudskog izmeta, na primjer, prenese zarazne klice na hranu. Tako mogu prenositi zarazne klice i ostali insekti, odnosno gamad (žohari, miševi, štakori). Takvo se prenošenje zaraze zove pasivno jer prenosioci zarazni materijal prenose s jednog mjesta na drugo.

U aktivnom prenošenju klica bolesti s bolesnog na zdravog čovjeka prenosilac (vektor) ima određenu ulogu u razvoju uzročnika bolesti. Tako, na primjer, komarac koji usiše krv malaričnog bolesnika postat će prenosilac samo onda ako se u njemu. nekoliko dana nakon uboda bolesnog čovjeka, razvije uzročnik malarije do takva oblika da može izazvati malariju u zdrava čovjeka. Ubode li komarac zdrava čovjeka neposredno nakon uboda čovjeka koji boluje od malarije, u tom se kratkotrajnom razdoblju u komarcu nije mogao razviti uzročnik malarije što ga je usisao ubodom iz bolesna čovjeka. Na sličan način uš prenosi uzročnika pjegavog tifusa.

Insektima se prenosi malarija (komarac), pjegavi tifus (uš), povratna groznica (uš), žuta groznica (posebna vrsta komarca) i kuga (buha).

Ulazna vrata zaraze

Ulazna vrata za prodor zaraznih klica (infekcija) u organizam mogu biti:

  1. organi za disanje;
  2. probavni organi i
  3. koža i vidljive sluznice.

Ali, nužno je istaknuti da se bolest neće razviti u svakom slučaju baš na mjestu prodora klica u organizam.

Preko organa za disanje (nos, dušnik, bronhi, pluća) ulaze u organizam uzročnici zaraznih bolesti koji redovito izazivaju bolesti tih organa. To su: gripa, tuberkuloza itd. Ali, kroz sluznicu organa za disanje ulaze i uzročnici meningitisa (meningokok), a bolest se razvija na moždanim opnama u koje dospiju te klice.

Preko probavnih organa prodiru u organizam uzročnici crijevnih zaraznih bolesti. No, tim putom prodiru u organizam, na primjer, i uzročnici dječje paralize i zarazne žutice, koji onda kod dječje paralize dospiju u leđnu moždinu, odnosno u jetru kod zarazne žutice, i ondje se bolest razvija.

Preko kože i vidljivih sluznica prodiru u organizam uzročnici različitih bolesti (pjegavac, povratna groznica, kuga, žuta groznica, tetanus, trahom, sifilis itd.).

Mjere za sprecavanje i suzbijanje zaraznih bolesti

Mjere koje se provode zato da bi se spriječila pojavljivanja i suzbile zarazne bolesti možemo. podijeliti na:

  • opće zaštitne mjere protiv zaraznih bolesti i
  • posebne mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti.
Opće mjere

Opće mjere protiv pojavljivanja zaraznih bolesti provode se svaki dan, bez obzira na to postoje li ili ne postoje zarazne bolesti. Svrha im je da se spriječi pojavljivanje tih bolesti, odnosno da se stvore uvjeti da do njih ne dođe. Na provođenju općih mjera mora suđjelovati društvo kao cjelina, tj. društveno-političke i ostale zajednice, organizacije udruženog rada i svaki građanin kao pojedinac.

Glavna svrha općih mjera sastoji se, zapravo, u osiguranju općih higijenskih uvjeta, a time i u prekidanju mogućih putova širenja zaraznih bolesti. Te se mjere sastoje u slijedećem:

  1. osiguranje higijenski ispravne vode za piće, i sanitarna zaštita izvorišta i objekata za javnu opskrbu vodom za piće;
  2. uklanjanje otpadnih voda i ostalih otpadnih tvari na način i uz uvjete koji osiguravaju zaštitu od zagađivanja voda i zemljišta, a isto tako zaštitu od razmnožavanja kukaca i glodavaca;
  3. održavanje sanitarno-higijenskih uvjeta u javnim zgradama, sredstvvma javnog prometa i na javnim mjestima;
  4. osiguranje zdravstvene ispravnosti živežnih namirnica i sanitarno-higijenskih uvjeta za njihovu proizvodnju i promet;
  5. preventivna dezinfekcija, dezinsekcija i deratizacija u naseljenim mjestima, na javnim površinama, u sredstvima javnog prometa, u objektima za proizvodnju i promet živežnih namirnica i ostalim javnim objektima.
Posebne mjere

I kod tih mjera nužno je da u njihovu provođenju sudjeluje društvo, sve organizacije udruženog rada i svi građani, ali je specifično to što ih provode zdravstvene radne organizacije i zdravstveni radnici. Te se mjere djelomično provode stoga da bi se spriječilo pojavljivanje zaraznih bolesti, a djelomično stoga da bi se što prije i što uspješnije suzbilo njihovo pojavljivanje. U te mjere ubrajamo:

  1. rano otkrivanje izvora zaraze;
  2. prijavljivanje;
  3. izolaciju, prijevoz i liječenje bolesnih osoba;
  4. dezinfekciju, dezinsekciju i deratizaciju;
  5. zdravstveno prosvjećivanje stanovništva;
  6. zdravstveni nadzor zaposlenih i ostalih osoba i kliconoša;
  7. imunizaciju, seroprofilaksu,
  8. karantenu;
  9. ostale mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti.

Ad. 1) Da bi se izvori zaraze mogli rano otkriti, obavezno se obavljaju epidemiološki izvidi, promatranje terena i epidemiološka ispitivanja pri pojavljivanju ili opasnosti od pojavljivanja nekih važnih zaraznih bolesti. Nadalje, zdravstveni pregledi osoba koje su preboljele trbušni tifus, paratifus A, B i C, dizenteriju ili zarazno trovanje hranom prouzročeno salmonelama, i zdravstveni pregledi svih osoba za koje se sumnja da su bolesne ili da nose klice nekih od navedenih zaraznih bolesti.

Ad. 2) Pri pojavi zaraznih bolesti, a u nekih čak i pri sumnji da postoji zarazna bolest, svaka zdravstvena ustanova ili liječnik pojedinac moraju načiniti posebnu prijavu. Na temelju tih prijava epidemiološka služba može pratiti pojave i tok bolesti, poduzimati mjere i poslije kontrolirati bolesnika zbog eventualnog kliconoštva, a i planirati potrebne mjere.

Bolesti kao što su kuga, kolera, velike boginje, žuta groznica, pjegavi tifus i povratna groznica moraju se, prema međunarodnoj konvenciji, prijaviti i svjetskoj zdravstvenoj organizaciji.

Ad. 3) Izolacija bolesnika važna je mjera za suzbijanje zaraznih bolesti, jer se time prekida veza između bolesnika i zdravih ljudi. Najprikladniji način izolacije jest smještanje bolesnika u bolnicu, što je kod nekih bolesti obavezno. Ali, uspješna izolacija može se provesti i kod kuće ili u ustanovama za djecu i omladinu tako da se bolesniku odredi posebna soba, pribor i osoba koja će ga njegovati.

Osobe bolesne od zaraznih bolesti mogu se prevoziti samo uz uvjet i na način koji sprečava širenje zaraze.

Terapija (liječenje) mora se provoditi radi bržeg izlječenja. Provodi se medikamentima, ali također i dijetom, to jest određenom vrstom i načinom prehrane koja mora biti kvantitativna i kvalitativna (što se tiče kalorične vrijednosti i sadržaja zaštitnih tvari, vitamina, mineralnih tvari i bjelančevina).

Ad. 4) Dezinfekcija je postupak kojim uništavamo klice zaraznih bolesti. Zato se upotrebljavaju različita kemijska sredstva (klor, halamid, omnisan, asepsol). Rublje i pribor bolesnika može se dezinficirati i visokom temperaturom (sterilizacijom).

Dezinfekcija kod nekih zaraznih bolesti mora se provoditi u toku bolesti a i poslije bolesti. U toku bolesti moraju se dezinficirati izlučevine bolesnika (ispljuvak, stolica, mokraća), pribor za jelo, rublje i sve ono što je u bilo kakvoj vezi s bolesnikom. Završna dezinfekcija mora zahvatiti širi krug oko bolesnika, cijelu sobu ili kuću.

Dezinsekcija je postupak kojim uništavamo insekte, a deratizacijom uništavamo glodavce. Prilikom pojavljivanja nekih zaraznih bolesti (pjegavac, kuga, žuta groznica, povratna groznica,

Brilova bolest) dezinsekcija je obavezna, a obaveznu đeratizaciju uvodimo ondje gdje postoji opasnost da glodari prenesu neku zaraznu bolest.

Ad. 5) Prilikom svih akcija na suzbijanju i sprečavanju zaraznih bolesti vrlo važnu ulogu ima zdravstveno prosvjećivanje jer se stanovništvo tako upoznaje s mjerama i načinom na koji je te mjere nužno provoditi u takvim situacijama. Nadalje, zdravstvenim prosvjećivanjem podiže se opća higijenska kultura stanovništva.

Ad. 6) Radi sprečavanja zaraznih bolesti stavljaju se pod zdravstveni nadzor:

  1. osobe zaposlene u proizvodnji ili prometu živežnih namirnica ili na opskrbi stanovništva vodom za piće, koje na svojim radnim mjestima dolaze u izravan dodir sa živežnim namirnicama, Odnosno s vodom za piće;
  2. osobe zaposlene u školama i ostalim ustanovama za djecu i omladinu;
  3. osobe zaposlene na određenim poslovima u zdravstvenim organizacijama udruženog rada, koje se bave proizvodnjom ili prometom lijekova;
  4. osobe koje rade u ustanovama i radnjama za pružanje higijenske njege stanovništvu, i osobe koje rade u proizvodnji ili prometu kozmetičkih sredstava;
  5. osobe koje dolaze u Jugoslaviju iz zemalja u kojima ima malarije.

Te se osobe moraju pregledati prije početka obavljanja određenih djelatnosti, odnosno u toku obavljanja određene djelatnosti i pri ulasku u Jugoslaviju, ako je to zakonom propisano.

Ad. 7) U borbi protiv infekata cijepljenje ima važnu ulogu. Njime se zaštićujemo d stječemo otpornost protiv određene zarazne bolesti. To se naziva stečena specifična otpornost. Zaštitne tvari, odnosno antitijela — stvorena u organizmu ili unijeta u nj — kolaju po tijelu.

Nakon vakcinacije mnoge su zarazne bolesti nestale iz pojedinih krajeva, a druge su, pak, svedene na vrlo malo oboljelih.

Imunizaciju stječemo umjetnim ili prirodnim putem. U oba slučaja postoji aktivna i pasivna imunizacija.

Umjetna aktivna imunizacija stječe se ako se u organizam unose umrtvljene ili oslabljene klice neke zarazne bolesti, odnosno otrovi te klice. To se zove cijepljenje. Tako unijete klice ili njihovi otrovi u organizam izazivaju u tijelu stvaranje zaštitnih tvari (antitijela).

Zakonom je propisano cijepljenje protiv slijedećih bolesti: tuberkuloze, velikih boginja, difterije, tetanusa, velikog kašlja, dječje paralize, ospica. U našoj zemlji cijepi se još protiv mumpsa, rubeole, trbušnog tifusa, paratifusa, kolere, žute groznice i bjesnoće u posebnim slučajevima. Cjepivo protiv gripe dobilo je također potpunu afirmaciju, pa se njime provodi masovna vakcinacija.

Umjetna pasivna imunizacija stječe se unošenjem u organizam gotovih zaštitnih tvari (npr. injekcijom antitetaničkog seruma u slučaju ozljede unosimo u organizam već gotove zaštitne tvari).

Prirodna pasivna imunizacija stječe se dobivanjem gotovih zaštitnih tvari određene zarazne bolesti, i to prirodnim putem. Takvim se načinom imunizira dijete u majčinoj utrobi. Antitijela majke preko posteljice prelaze u dječji organizam i štite ga od određene zarazne bolesti.

Aktivna imunizacija zove se zato što organizam aktivno sudjeluje u stvaranju antitijela, a prirodna zbog toga jer nastaje prirodnim putem (preboljelom bolesti i prijelazom iz majke na dijete), a umjetna aktivna imunizacija postiže se cijepljenjem.

Kod pasivne imunizacije organizam nema nikakve uloge u stvaranju antitijela nego se ona unose u nj gotova.

Zaštita imunim serumom (seroprofilaksa) obavezna je za osobe izložene zarazi od bjesnoće ili tetanusa.

Zaštita lijekovima (kemoprofilaksa) obavezna je za sve osobe koje su izložene zarazi od kolere, tuberkuloze, dizenterije ili malarije.

Ad. 8) Kod nekih teških zaraznih bolesti, kao kolere, kuge ili velikih boginja, može se odrediti karantena, to jest izolacija cijelog objekta, sela itd. Kako mogući izvor zaraze mogu biti i osobe koje su bile u dodiru s bolesnikom od spomenutih bolesti, one se također stavljaju u karantenu onoliko koliko najduže traje inkubacija te bolesti.

Karantena se sastoji u ograničenju slobode kretanja i zdravstvenim pregledima za trajanja karantene.

Ad. 9) Pojavi li se epidemija, ili se dogodi elementarna nesreća koja može prouzročiti epidemiju ili veće obolijevanje građana od zarazne bolesti, društveno-politička zajednica mora poduzeti sve mjere za sprečavanje i suzbijanje zaraznih bolesti.

Osobe koje obole od zaraznih bolesti moraju se liječiti, a svaka osoba, svaka organizacija udruženog rada i ostale organizacije moraju poduzimati i provoditi propisane i naređene zaštitne mjere protiv zaraznih bolesti.

Posebna je dužnost osobe koja neprestano ili povremeno izlučuje klice neke zarazne bolesti da se drži određenih mjera i uputa što ih odredi zdravstvena organizacija ili zdravstveni radnik.

Napravi novu temu u “Literatura”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">