Ova knjiga namenjena je proizvođačima koji raspolažu zemljištem na kojem se može organizovati proizvodnja povrća. ali ne za tržište. već radi zadovoljenja sopstvenih potreba. Namenjena je prvenstveno amaterima, kako početnicima tako i onim iskusnijim. To, međutim, nikako ne znači da i profesionalni proizvođači neće u njoj naći nova, Veoma korisna saznanja, posebno u vezi sa zaštitom povrća od bolesti. šteto-čina i korova.

Sadržaj knjige izložen je u četiri poglavlja. U prvom poglavlju, kao uvodnom, istaknut je značaj proizvodnje povrća u porodičnom vrtu sa vaspitnog, zdravstvenog i ekonomskog gledišta. U ovom delu, osim toga. navedene su nepesticidne mere i istaknut je njihov značaj u proizvodnji zdravog povrća takvim materijama koje nisu štetne za zdravlje ljudi. U drugom poglavlju ukazuje se na činioce koje treba imati u vidu prilikom zasnivanja porodičnog vrta i organizovanja proizvodnje u njemu, koji su, inače, od presudnog uticaja za uspeh proizvodnje. U trećem poglavlju obrađena je, po redosledu izvođenja operacija, tehnologija proizvodnje primenljiva za ove uslove, a u četvrtom su opisani načini gajenja i čuvanja povrća po grupama povrtarskih vrsta s obzirom na rokove njihove setve odnosno sadnje.

Namera autora je da se čitaocima ukaže kako se dobrom organizacijom vrta, odgovarajućim izborom vrsta i sorti i pravilnom negom useva, u sopstvenoj bašti mogu obezbediti godišnje potrebe četvoročlane porodice za raznovrsnim povrćem. I ne samo to. Pokazano je kako se − običnim agrotehničkim merama i nekim merama biotehnologije, pristupačnim svakom porodičnom domaćinstvu, uz najmanju upotrebu mineralnih đubriva i sredstava za zaštitu bilja-mogu da ostvare prinosi povrća visokog kvaliteta nezagađenog štetnim materijama, ili sa ostacima ovih u tragovima koji nisu štetni po zdravlje.

dr Živojin Aleksić, dipl. inž. Dobrila Aleksić

Sadržaj

UVOD

Prednosti proizvodnje povrća u porodičnim vrtovima

Pojam „zdravo povrće“

Biološke. agrotehničke i druge nepesticidne mere i njihov značaj

proizvodnji zdravog povrća

Značaj mera u održavanju plodnosti zemljišta i

suzbijanju korova

Značaj mera u suzbijanju bolesti i štetočina povrća

Mere u suzbijanju bolesti

Mere u suzbijanju štetočina

ZASNIVANJE PORODIČNOG VRTA

Veličina, oblik i unutrašnja organizacija vrta

Plodored

Plan proizvodnje

Seme i sadni materijal

Ostali materijal i alat

TEHNOLOGIJA PROIZVODNJE I NJENE BIOLOŠKE OSNOVE

Osnovna obrada zemljišta

Dovoz i rasturanje stajnjaka

Duboko jesenje oranje

Priprema zemljišta za setvu, sadnju i rasađivanje

Setva, sadnja i rasađivanje

Međuredna obrada zemljišta

Navodnjavanje

Zaštita od bolesti i štetočina

Zaštita od bolesti povrća

Zaštita od štetočina povrća

Berba i čuvanje plodova

GAJENJE POVRĆA I NJIHOVO ČUVANJE

Povrće prvog roka setve odnosno sadnje

Crni i beli luk i luk vlašac

Grašak i bob

Zelen, salata i drugo povrće

Povrće drugog roka setve odnosno sadnje

Krompir

Rani kupus

Paradajz, setva na stalno mesto

Povrće trećeg roka setve odnosno sadnje

Kukuruz šećerac

Pasulj i boranija

Bostan (lubenica i dinja) i drugo povrće iz porodice tikava.

Povrće četvrtog roka setve odnosno sadnje

Paradajz i plavi patlidžan

Paprika

Celer

Povrće gajeno kao drugi usev

Kasno i prezimjujuće povrće.
Jagode

Kupus i karfiol

Praziluk

Mladi luk

Lisnato povrće

Zimska rotkva

Višegodišnje povrće

Jagode

Uvod

Proizvodnja povrća u malim porodičnim vrtovima popularno nazvanim baštama, jeste najmasovniji način gajenja povrtarskih biljaka u našoj zemlji. Nema gotovo ni jednog domaćinstva u selu, ili vlasnika kuće za odmor, ili gradske porodice sa posedom na selu, koji se ne bave ovom proizvodnjom. Smatra se da samo u Srbiji 500 do 600 hiljada domaćinstava, na površini od 30-40 hiljada hektara, obezbeđuje u većoj ili manjoj meri svoju porodicu svežim povrćem na ovaj način.

Prednosti proizvodnje povrća u porodičnim vrtovima

Proizvodnja povrća u malim porodičnim vrtovima od višestrukog je značaja. Prva i najvažnija je ekonomska korist. Dobro smišljenim planom asortimana i obima proizvodnje i blagovremeno i stručno izvedenim merama nege useva, u ovim vitovima mogu se obezbediti potrebe porodice za povrćem ne samo u toku vegetacije. dok proizvodnja traje, već i za celu godinu. Ako se neutrošene količine svežih plodova stave u zamrzivač, konzervišu ili na neki drugi način sačuvaju − u obimu kolike su godišnje potrebe domaćinstva za povrćem − onda se isključuje potreba za kupovinom ovih proizvoda na pijaci ili u trgovini Na taj način ostvaruju se velike uštede u porodičnom budžetu.

Proizvodnja u porodičnim baštama može, osim toga, u mnogome da doprinese odmoru i rekreaciji ljudi koji se njome bave. Poslovi u bašti nisu tako naporni niti iscrpljujući. Obavljanje većine radova, s obzirom na relativno mali obim i na raznovrsnost proizvodnje, ne traje dugo.

Pored toga, gajenje biljaka ne zahteva svakodnevno prisustvo radnika u bašti. Mere nege useva i ubiranje plodota izvode se, manje-više, u razmacima od nekoliko dana, može od vikenda do vikenda. Iz tih razloga poslove u porodičnom vitu mogu obavljati lica slabijih fizičkih sposobnosti: školska omladina, penzionen, starije osobe,. a zaposleni-tokom vikenda.Tako se ekonomski koristan rad povezuje sa vaspitnim i rekreativnim. Omladina se obučava proizvodtiom radu, a svi skupa, i mlađi i stariji, vraćaju se prirodi, čistom vazduhu i toplom suncu.

Velike su prednosti ove proizvodnje i u pogledu mogućnosti obezbeđenja svoje porodice kako svežim tako i povrćem koje nije zagađeno materijama štetnim po zdravlje. Porodični vrt se najčešće nalazi blizu kuće, na dohvatu ruke. Prispeli proizvodi ubiraju se neposredno pred upotrebu. Koriste se, znači. sasvim sveži, u svojoj punoj hranljivoj i dijetetskoj vrednosti. Pored toga, proizvođači u malim porodičnim vrtovima, iz lične zainteresovanosti, mnogo se strožije pridržavaju mera koje otklanjanju ili svode na najmanju meru zagađenje povrća štetnim materijama. Oni su spremni. više nego profesionalni proizvođači, da primene i manje produktivne mere nege useva-mehaničko umesto hemijskog suzbijanja korova, na primer − ili da neke od mera nege izostave, izlažući se pri tome i izvesnom riziku u proizvodnji, samo da bi obezbedili zdrave, štetnim materijama nezagađene plodove.

Ove i druge koristi i prednosti razlog su povećanog interesovanja za proizvodnjom povrća u porodičnim vrtovima. Naročito sada, u uslovima ekonomske blokade, sve jačeg opšteg zagađenja prirode i, s tim u vezi, sve izraženijeg buđenja ekološke svesti ljudi. Mnogi zainteresovani, međutim, nisu opšte ili dovoljno upućeni u ovu proizvodnju. Ova knjiga ima upravo za cilj da im u tome pomogne.

Pojam „zdravo povrće“

Zdravim povrćem smatraju se oni plodovi povrtarskih biljaka, koji po svom obliku, boji i veličini, po hranljivoj vrednosti i ukusu odgovaraju standardnim svojstvima vrste i sorte kojoj pripadaju. U protivnom, ukoliko na plodovima nastanu promene i oštećenja usled napada biljnih bolesti i štetočina, ili drugih činilaca − grada, vetra, jakog sunca tak\o se povrće na smatra zdravim. Plodovi takvog povrća ili su neupotrebljivi za ljudsku ishranu, ili je njihova upotrebna vrednost, a time i cena, jako smanjena. Evo nekoliko primera obolelih ili oštećenih plodova povrtarskih biljaka: trulež glavice crnog luka (Sl. 1), mumificiranost ploda paradajza (Sl.2), žižljivost zrna graška (Sl.3), antraknoza boranije (Sl.4), antraknoza dinje (Sl.5).

Sl. 2 Multificiranost ploda paradajza kao postedica zaraze plamenjačom.

Izostavljeno iz prikaza

Sl. 3 Žižljivost graška

Izostavljeno iz prikaza

Atraktivni, jedri i sočni plodovi povrća, neoštećeni biljnim bolestinia i štetočinama, mogu se dobiti samo u dobro odnegovanint usevima. Profesionalni proizvođači, u nastojanju da obezbede što veću proizvodnju povrća, da bi postigli što je moguće veću dobit, ne štede mineralna đubriva i sredstva za zaštitu bilja. Ali time se stalno nagomilavaju ove materije u zemljištu i vodi i zagađuju biljke i njihovi plodovi. Ovo stanje se pogoršava taloženjem štetnih materija − iz izduvnih gasova motornih vozila i iz dimnjaka industrijskih postrojenja i toplana na − zemljište. biljke i plodove.

Pokazalo se, zbog toga, da sočni, jedri i veoma privlačni plodovi paradajza. krastavca i mrkve, ili lepe glavice salate i kupusa na primer, ne moraju da budu i zdravi za ljudsku ishranu. Često su ovi plodovi prekriveni čak i golim okom vidljivom navlakom sredstava za zaštitu bilja, a njihova pokožica i prvi slojevi unutrašnjeg tkiva ploda prosto su natopljeni pesticidima. Zagađenost plodova oseća se, u nekim slučajevima, i po neprirodnom mirisu.

U prethodnom periodu intenzivna mehanizacija i hemizacija poljoprivredne proizvodnje, a zatim stvaranje novih visokorodnih i među njima i otpornih sorti i hibrida prema biljnim bolestima, najviše su doprineli unapređenju ove proizvodnje. Međutim, primena hemijskih mera, naročito korišćenje pesticida, sredstava za zaštitu bilja od biljnih bolesti i štetočina, pokazala se, u mnogim slučajevima, veoma štetnom po zdravlje ljudi. Osim akutnih trovanja zabeležene su štetne posledice po zdra\ lje usled unošenja, u dugom vremenskom periodu, i najmanjih količina pesticida u organizam preko zagađene hrane, vode ili na drugi način.

Kada je to utvrđeno i naučno dokazano, zabranjena je proizvodnja nekih pesticida. Među ovima je i DDT (diditi), prvi sintetizovani organski insekticid. Osim toga, za svaki pesticid i njegovo i primenu u povrtarstvu utvrđena je karenca, to jest određen je rok njegove poslednje primene pred berbu plodova. On se kreće od 7 do 14, 21 i više dana, zavisno od vrste pesticida, jer se smatra da za to vreme sredstvo sa biljke i plodova biva sprano ili njegova aktivna supstanca hemijski razložena. Pored toga. mnoge države su propisale koja je to dozvoljena najmanja količina ostataka pesticida, koja se može naći na plodovima povrća prilikom prodaje.

Na osnovu ovih odredbi i propisa sada se zdravim povrćem smatraju oni plodovi ovih namirnica, koji ne samo da nisu oštećeni biljnim bolestima i štetočinama, nego na sebi i u sebi uopšte ne sadrže ostatke pesticida. ili ih sadrže u najmanje dozvoljenim količinama.

Veliki broj proizvođača primenjuje hemijska sredstva u proizvodnji povrća na širokim prostorima. Među njima je kako nedovoljno upućenih, tako i nesavesnih. Kontrola ispravnosti primene hemijskih sredstava u ovim uslovima je veoma otežana. često i neizvodljiva.Tu je samokontrola najbolji način ove kontrole. A ona se. zbog lične zainteresovanosti, najbolje može ostvariti proizvodnjom povrća u malim porodičnim vitovima, namenjenoj prvenstveno sopstvenim potrebama.

Biološke, agrotehničke i druge nepesticidne mere i njihov značaj u proizvodnji zdravog povrća

Pod biološkim merama podrazumevaju se one aktivnosti kojima se u proizvodnji povrća, korišćenjem prirodnih činilaca, u potpunosti zamenjuje upotreba hemijskih sredstava, ili se njihova primena svodi na najmanju meru. Više ovih prirodnih činilaca imaju sada u povrtarskoj proizvodnji praktičnu primenu. To su:

  1. gajenje otpornih sorti i hibrida,
  2. korišćenje prirodnih neprijatelja štetočina, njihovih parazita ili predatora,
  3. sterilizaciia mužjaka štetnih insekata,
  4. primena atraktivnih materija za namamljivanje štetočina radi njihovog uništavanja.

Redovnom, stručnom i opštom primenom određenih agrotehničkih mera − kao što su: plodored, đubrenje stajnjakom, podešavanje vremena setve. odnosno sadnje, mehaničko suzbijanje korova − postižu se, takođe, slični rezultati u proizvodnji zdravog povrća. I druge nepesticidne mere, toplotna inaktivacija parazita na primer. isto tako su od značaja za proizvodnju zdravih plodova povrća.

Koja od navedenih mera, i u kom obimu se može primeniti u cilju zamene hemijskih metoda borbe protiv bolesti, štetočina i korova povrća − zavisi, u prvom redu, od načina, obima i namene planirane proizvodnje. Gajenje povrća u malim porodičnim vrtovima pruža. za neke od ovih mera, izvanredne mogućnosti njihove uspešne primene.

Značaj mera u održavanju plodnosti zemljišta i suzbijanju korova

U proizvodnji povrća u malim porodičnim baštama hemijske mere mogu se, u potpunosti. izostaviti u dva slučaja. U pivom slučaju, to je osnovno đubrenje mineralnim đubrivima, u drugom − suzbijanje korova herbicidima.

Za osnovno đubrenje. kojim se u stvari povećava i održava plodnost zemljišta, treba koristiti sveži, nezgoreli stajnjak umesto veštačkih, mineralnih đubriva. Osim toga, proizvodnju povrća valja smenjivati gajenjem lucerke ili neke od travno-leguminoznih smeša.

Rasturanjem i zaoravanjem stajnjaka u zemljište se unosi prostirka, stočna balega i mokraća iz staja. To je materijal koji u procesu razlaganja oslobađa za biljke najvažnije hranljive elemente: azot, fosfor i kalijum. I ne samo to. Humusom iz stajnjaka, kao međuproduktom procesa razlaganja svežeg stajnjaka do njegove potpune mineralizacije, stvara se i održava povoljna struktura zemljišta, a time i povoljni vazdušni.vodni i toplotni režim za biljke koje se gaje na tom zemljištu. Zemljište redovno đubrena stajnjakom nije zbijeno i gnjetavo, brazde takvog zemljišta se pri oranju rasipaju, posle kiše i navodnjavanja na njemu se ne stvara čvrsta, debela pokorica. Na ovako đubrenom zemljištu može se ukazati potreba samo za eventualnim prihranjivanjem biljaka mineralnim đubrivima u toku vegetacije.

Slični rezultati u pogledu povećanja i održavanja plodnosti zemljišta i poboljšanja njegove strukture postižu se smenjivanjem proizvodnje povrća sa gajenjem lucerke ili travno-leguminozne smeše. Lucerka svojim dubokim. a trave svojim prostranim i gustim korenovim sistemom rastresaju oranični sloj zemljišta i obogaćuju ga humusom. Osim toga, leguminozne biljke (lucerka, crvena i bela detelina), pomoću kvržičnih bakterija, vezuju slobodni azot iz vazduha, pretvaraju ga u pristupačni oblik za biljku i nagomilavaju u zemljištu. Kada se. posle najčešće četvorogodišnjeg gajenja lucerke ili travno-leguminozne smeše, zemljište razore i pripremi za gajenje povrća u narednom periodu, ono je toliko obogaćeno hranljivim materijama i humusom da za godinu-dve ne postoji potreba za osnovnim đubrenjem.

Dok se sa stanovišta proizvodnje zdravog povrća. u porodičnom vrtu, isključuje upotreba veštačkih đubriva samo za osnovno đubrenje, korišćenje herbicida za suzbijanje korova može se potpuno odbaciti. Jer, prihranjivanje biljaka azotom. fosforom i kalijem, ukoliko je neophodno, mora se izvesti. U pitanju su biogeni elementi. materije koje ulaze u sastav najvažnijih strukturnih i drugih sastavnih delova biljne ćelije, koji su u prirodi u neprekidnorn lancu kruženja materije. Herbicidi, međutim. predstavljaju za čoveka i biljku potpuno stranu, neprirodnu materiju.

Korišćenje herbicida nije potrebno čak i u slučaju da se porodični vrt zasnuje i na jako zakorovljenom zemljištu. Zbog malog obima posla korovi se mogu blagovremeno uništiti mčno, kopanjem i plevljenjem useva. Upomim nastojanjem da se, posle završene proizvodnje svake kulture, odgovarajuća površina drži u čistom stanju sve do jesenjeg dubokog oranja, sprečava se obnavljanje zakorovljenosti zemljišta samozasejavanjem. Smenjivanjem proizvodnje povrća, posle četvorogodišnjeg ciklusa. gajenjem na istoj površini lucerke ili travno − leguminozne smeše, gust sklop ovih biljaka guši višegodišnje korove (zubaču, pirevinu, palamidu), a višekratnom kosidbom sprečava se samozasejavanje vrsta koje se razmnožavaju semenom (muhara, muharike, štira). Na taj način suzbijanje korova u porodičnom vitu prestaje da bude problem, a potreba za primenom herbicida postaje izlišna.

Značaj mera u suzbijanju bolestii štetočina povrća

U poređenju sa održavanjem plodnosti zemljišta i suzbijanjem korova mnogo je, međutim, složeniji problem zamene hemijskih mera biološkim 1 drugim nepesticidnim merama za zaštitu povrća: od biljnih bolesti, od štetnih insekata, od grinja − sićušnih štetnih pauka, od nematoda − crvolikih organizama mikroskopske veličine, od glodara i puževa golaća. U pitanju je suzbijanje preko stotinu bolesti i štetočina čija je pojava zabeležena u našoj zemlji na tridesetak najviše gajenih vrsta povrća. Sve registrovane bolesti i štetočine nisu. međutim, podjednako rasprostranjene, niti je njihova pojava tako česta i jednako štetna. Ali se, zato, izvestan broj njih redovno javlja u takvim razmerama i intenzitetu da je njihovo suzbijanje neophodno.

Mere u suzbijanju bolesti

Kad su bolesti povrća u pitanju, za njihovo suzbijanje postoje nekoliko bioloških, agrotehničkih i drugih mera koje mogu u potpunosti da zamene hemijske mere, ili da znatno smanje obim njihove primene. To su:

  1. gajenje otpornih sorti,
  2. upotreba zdravog semena i zdravog sadnog materijala,
  3. plodored,
  4. inaktiviranje parazita toplotnom energijom,
  5. skupljanje 1 spaljivanje biljnih ostataka.

Gajenje otpornih sorti. − Gajenjem otpornih sorti prestaje potreba za hemijskim suzbijanjem odgovarajućih bolesti. Osim toga. u više slučajeva to je i jedino efikasna mera zaštite. Virusne bolesti na primer, osim izuzetno, mogu se uspešno suzbijati samo stvaranjem i gajenjem otpornih sorti. I u najvećem broju bakterijskih oboljenja (bakterioza boranije i pasulja, bakterioza krastavca) kao i kod nekih gljivičnih bolesti (antraknoza graška, antraknoza boranije i pasulja, plamenjača krastavca) otporne sorte predstavljaju takođe efikasnu meru borbe protiv ovih bolesti. Hemijske mere u ovim slučajevima ili nisu uopšte uspešne, ili su nedovoljno efikasne.

U prethodnom periodu stvoren je znatan broj sorti i hibrida povrća, koji su otporni prema određenim biljnim bolestima. Otpornost prema bolestima jeste potpuna ili deiimična. U povitarstvu. najveći broj sorti i hibrida selekcionisan je na otpornost prema boiestima čiji prouzrokovači žive i održavaju se u zemljištu izazivajući sušenje biljaka kao posiedicu nekroze korena ili sprovodnog tkiva stabla, zatim prema virusnim oboljenjima kao i prema nekim bakterijskim i gljivičnim bolestima nadzemnih organa.

Neke od njih otporne su istovremeno prema više bolesti.

Već su, na primer. široko zastupljene u proizvodnji hibridne sorte paradajza koje su istovremeno otporne prema nekrozi sprovodnog tkiva stabla, prema nematodama i prema virusu mozaika duvana.

Upotreba zdravog semena i zdravog sadnog materijala. − Mnoge bolesti povrća prenose se. iz generacije u generaciju . zaraženim semenom i zaraženim sadnim materijalom. U ređim slučajevima to je isključivi način prenošenja bolesti (obični mozaik pasulja, na primer). Najčešće je to najvažniji način, kako je to sa antraknozom graška, boranije i pasulja, zatim sa bakteriozom boranije, krastavca i paradajza. Sve bolesti šire se, u toku vegetacije, na malom rastojanju od prvobitnog žarišta infekcije, gotovo isključivo rasejavanjem parazira udarima kišnih kapi. Pod uslovom da na zasejanoj površini nema nerazloženih biljnih ostataka, kod ovih bolesti zaraženo seme predstavlja jedini izvor zaraze. Setvom zdravog semena obezbeđuje se na ovim površinama, sa sigurnošću. zdrav usev bez primene fungicida.

I zaraženi sadni materijal − kitole krompira. arpadžik, rasad − takođe je osnovni ili najvažniji izvor zaraze mnogih boiesti. većina tih bolesti (plamenjača krompira i paradajza. plamenjača crnog luka, crna pegavost paradajza) širi se. međutim, rasejavanjem spora njihovih prouzrokovača na velika rastojanja pomoću vetra. Sadnjom zdravog materijala sprečava se rana pojava ovin bolesti i smanjuje jačina njihovog napada, ali ne odstranjuje i mogućnost štete koja, u povoljnim uslovima za širenje ovih bolesti, može nastati. Jer, zaraza se može preneti, a zatim u ovakvim uslovima i brzo proširiti, sa drugih udaljenih zaraženih biljaka. Suzbijanje ovih bolesti hemijskim sredstvima u toku vegetacije, u našim klimatskim uslovima, najčešće je neopiiodno.

Plodored. − Dobro postavljen plodored u malim porodičnim vrtovima takođe doprinosi proizvodnji zdravog, hemijskim sredstvima nezagađenog povrća. Pri tome se misli na dve međusobno povezane mere. Prva je premeštanje, u četvorogodišnjem razmaku, porodičnog povrtnjaka sa postojeće na novu površinu, na kojoj je u prethodne četiri godine gajena lucerka iii travno-leguminozna smeša, a druga − četvorogodišnji obrt (rotacija) gmpa botanički srodnih vrsta povrća u odgovarajućoj plodosmeni u samom povrtnjaku

Premeštanjem proizvodnje povrća u razmacima od četiri godine na površinu pod lucerkom ili travno-leguminoznom smešom, kako je već istaknuto, bitno se doprinosi suzbijanju korova bez upotrebe herbicida.Osim toga, na ovaj način održava se i uvećava plodnost zemljišta, čime se isključuje potreba za primenom mineralnih đubriva, izuzev za eventualno prihranjivanje biljaka u toku vegetacije.

Plodored sa četvorogodšnjom rotacijom grupa povrća u odgovarajućoj plodosmeni nema − sam za sebe − onaj značaj u malim vrtovima, kakav ima u krupnoj povrtarskoj proizvodnji Jer. u malim porodičnim vrtovima nije moguće obezbediti tako široku rotaciju kakva je potrebna za prirodno razlaganje i uginuće parazita u zemljištu u odsustvu biljke domaćina. Za prouzrokovača kile kupusa, na primer, potrebno je za prirodnu inaktivaciju parazita najmanje pet godina odsustvovanja osetljive biljne vrste na površini zemljišta na kojem je parazit utvrđen, a za prouzrokovače fuzarioznog uvenuća lubenice i dinje − još i više. Pored toga, na tako maloj površini, organi za konzervaciju parazita koji žive u zemljištu i živi paraziti u nerazloženim biljnim ostacima bivaju gotovo ravnomerno rastureni po celoj površini povrtnjaka u toku izvođenja agrotehničkih radova.

Ipak, u kombinaciji sa ostalim merama (gajenje otpornih sorti, upotreba zdravog semena, skupljanje i spaljivanje biljnih ostataka), plodored i sa četvorogodišnjom rotacijom i odgovarajućom piodosmenom grupa kultura postaje i u malim porodičnim vitovima značajan činilac u održavanju zemljišta slobodnog od brojnih parazita povrća koji žive i održavaju se u zemljištu, ili ih svodi na nivo ispod praga štetnosti.

Inaktiviranje parazita toplotnom energijom. − U proizvodnji povrća koriste se dva načina primene toplotne energije za suzbijanje bolesti: dezinfekcija zemljišta vodenom parom i potapanje semena u toplu vodu.

Dezinfekcijom zemljišta vodenom parom inaktiviraju se paraziti koji žive i održavaju se u zemljištu. To su prouzrokovači truleži korena i prizemnog dela stabla kao i nekroze sprovodnog tkiva biljke, bolesti koje imaju za posledicu uvenuće i sušenje inficirane biljke. Osim toga, ovom merom bivaju inaktivirani paraziti u zaraženim biljnim ostacima, zatim sve vrste štetočina (nematode, žičnjaci, sovice) i seme korova. Ova mera, međutim. izvodi se posebnim aparatima i instalacijama i veoma je skupa. Njena primena izvodljiva je i isplativa samo u proizvodnji povrća u toplim lejama, staklenicima i plastenicima.

Potapanjem semena u toplu vodu inaktiviraju se paraziti koji se nalaze na površini ili u unutrašnjosti tkiva semena. Pri tom se seme izlaže, zavisno od vrste povrća i vrste parazita, tačno utvrđenoj temperaturi, u tačno određenom vremenskom trajanju, uz prethodno utvrđeni tretman sernena. U protivnom, ili nastanu oštećenja sentena, ili se ne postižu očekivani efekti inaktiviranja parazita. Zbog toga se ova tretiranja obavljaju u posebnim aparatima − vodenim kupatilima.

S obzirom na vrednost instalacija i aparata, i delikatnost njihovog korišćenja, ove nepestidicne mere nantenjene su, uglavnom, profesionalnim proizvođačima plodova i semena povrća.

Skupljanje i spaljivanje biljnih ostataka. − Ova mera treba da bude obavezna praksa u porodičnim vrtovima. Odmah po završenoj proizvodnji, dok su biljke još sveže (ne čekati da se one osuše i da veliki deo lišća opadne), sakupiti ih i spaliti. Jer, veliki broj parazita prenosi se iz vegetacije u vegetaciju zaraženim biljnim ostacima. Kod vrsta koje imaju dubok i razgranat korenov sistem (paradajz, paprika na primer), biljke ne treba čupati, već ceo njihov korenov sistem izvaditi pogodnim alatkama zajedno sa biljkom. Čupanjem veliki deo korenovog sistema ostane u zemljištu. a sa njime i mnogi prouzrokovači bolesti.

Upornim izvođenjem ove mere infekcioni potencijal parazita koji žive i održavaju se u zemljištu. kao i parazita koji se prenose zaraženim biljnim ostacima, smanjuje se iz godine u godinu. umesto da se povećava, ili se održava ispod praga štetnosti. Time se hemijske mere berbe protiv parazita svode na najmanji obim. ili postaju potpuno izlišne. Ovo naročito ako se primenjuju i druge, biološke (gajenje otpornih sorti, na pr.) i agrotehničke mere (plodored i dr.). Posebno ako je njihova primena opšta − pridržava ih se sused. a zatim i njegov sused, i tako redom u celom potesu i ataru.

Umesto spaljivanja, biljni ostaci se mogu odlagati na posebno mesto i iskoristiti za spravljanje komposta, zajedno sa ostalim biljnim materijalom

Mere u suzbijanju štetočina

U suzbijanju štetočina povrća postoji, u poređenju sa suzbijanjem drugih štetnih organizama, više dobro proučenih i razrađenih bioloških i drugih nepesticidnih mera, koje zamenjuju hemijske metode borbe. Po svom značaju na prvom je mestu korišćenje prirodnih neprijatelja − parazita i predatora − u suzbijanju štetnih insekata, grinja i nematoda. Ove mere pokazale su se efikasnim u suzbijanju štetočina povrća u zaštićenom prostoru, u staklenicima i plastenicima. Tako, već je u širokoj primeni korišćenje jedne male ose (Ericarsia formosa) za suzbijanje bele mušice, zatim jedne tropske grinje (Phfloseiulus persimilis) za suzbijanje crvenog pauka i jedne gljivice (Arthrobotrs irreguiaris) za suzbijanje korenove nematode, znači za suzbijanje štetočina koje preastavljaju najveći problem zaštite povrća u zaštićenom prostonj.

Ove štetočine, međutim. u malim porodičninr baštama ili se ne javljaju, ili je njihova pojava retka i slaba. Osim toga, proizvodnjom u zaštićenom prostoru bave se gotovo isključivo profesionalni proizvođači, pa je i korišćenje ovih i nekih drugih bioloških mera namenjeno uglavnom njima.

I genetička otpornost se koristi, kao i u zaštiti od biljnih bolesti, kao nepesticidna mera za suzbijanje štetočina povrća. U Americi su selekcionisane sorte paradajza, koje su otpome prema grinjama, a u Francuskoj − sorte krastavca, otporne prema lisnim vašima.

U porodičnom vrtu, međutim, agrotehničke i neke sasvim obične mere (skupljanje i uništavanje odraslih insekata. jaja i larvi krornpirove zlatice, na primer), primenljive na ove uslove proizvodnje, mogu populaciju nekih štetočina svesti na bezopasnu meru, bez primene hemijskih sredstava. U tom pogledu najviše se može postići mehaničkim suzbijanjem korova, posebno ako ova mera postane opšta praksa. Održavanjern parcela i međa u čistom stanju svode se štetočine koje se hrane podzemnim delovima različitih kulturnih i korovskih biijaka, kao što su žičnjaci, podgrizajuće sovice, poljski gundelji − na nivo ispod praga štetnosti. Suzbijanjem korova kao opštom merom i populacija lisnih vaši može se dosta ograničiti, a time i širenje virusnih bolesti. U širenju ovih bolesti lisne vaši imaju gotovo istu ulogu kao vetar u širenju bolesti tipa rđe, plamenjače i nekih drugih bolesti, ili kao udari kišnih kapi u rasejavanju bakterijskih i nekih gljivičnih oboljenja.

Biološke, agrotehničke i druge nepesticidne mere imaju, kako se vidi, svoje mesto u proizvodnji zdravog povrća. Njihova uloga, međutim, ograničena je relativno malim brojem problema proizvodnje koji se mogu, za sada, rešavati na ovaj način, kao i primenljivošću pojedinih mera na uslove proizvodnje u malim porodičnim vrtovima. Jer, znatan broj veoma rasprostranjenih i štetnih bolesti i štetočina povrća ostaje neobuhvaćen ovim merama. Primena hemijskih sredstava, fungicida i inesticida, ostaje za njih i dalje jedini efikasan način njihovog suzbijanja.

Proizvodnja zdravog povrća ne podrazumeva, zbog toga, odbacivanje hemijskih sredstava u proizvodnji povrća po svaku cenu, posebno u zaštiti od bolesti i štetočina, već svođenje primene tih sredstava na racionalnu i ekološki prihvatljivu meru. U tom cilju svaki proizvođač treba da se pridržava sledeća četiri principa primene hemijskih sredstava. Upotrebiti ih samo ako je:

  1. to jedino efikasna mera, a
  2. štetnost izvesna, ali
  3. u odgovarajućem izboru i
  4. u odgovarajućoj količini i dozvoljenom roku pred berbu plodova.

Mora se, znači, znati da li se bolest i štetočina koja je u pitanju mogu efikasno suzbiti jedino hemijskim sredstvom, a ako mogu, onda se ima odabrati delotvorno ali hemijski manje otrovno i manje stabilno jedinjenje, primeniti samo ako se očekuje pojava bolesti ili štetočine iznad praga štetnosti i upotrebiti u preporučenoj koncentraciji nikako posle roka poslednje primene pred berbu plodova.

Pridržavajući se ovih principa pri korišćenju hemijskih sredstava i uključujući u tehnologiju proizvodnje povrća i ostale nepesticidne mere može se u porodičnoj bašti za svoju porodicu zaista obezbediti zdravo. hemijskim sredstvima nezagađeno povrće.

Napravi novu temu u “Literatura”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">