Reklama

Standarno djelo o kulturi šećerne repe: »Das Handbuch des Zucherrubenbaues od Th. Roemera, koje je objavljeno god. 1927. u Nakladnom zavodu Paula Pareya, već je pred više godina rasprodano. Roemer je uz suradnju A. Schaumburga dao opsežan priručnik, kojim je bilo omogućeno svakom poljoprivredniku, nastavniku i privrednom savjetniku, zainteresiranom za uzgoj šećerne repe, da se na temelju mnogih znanstvenih istraživanja i iskustava, pa zapažanja iz prakse, detaljno uputi u sva pitanja o kulturi šećerne repe i njenog mnogostranog iskorišćivanja.

Mnogi su ga, a među ostalim i ja, kao njegov bivši učenik, poticali da pripremi novo izdanje tog svog jedinstvenog standardnog djela. Th. Roemer, koji je neosporno jedan od najzasluženijih istraživača uzgoja šećerne repe u Njemačkoj zadnjih decenija, bio je uvjeren, da ne može odgovoriti želji, da uz ekonomsko-političke prilike, nastale poslije Drugog svjetskog rata stvori priručnik o uzgoju šećerne repe u temeljitom i sveobuhvatnom obliku, kao što je to svojedobno učinio. Njegova prerana smrt lišila nas je nade, da ćemo još jednom dobiti iz njegova pera djelo o uzgoju šećerne repe. Zbog toga je nastala osjetljiva praznina, koja se bolno osjeća upravo zbog toga, što se nakon sloma pojavila potreba, da se pojača uzgoj šećerne repe. Odazivajući še poticajima s raznih strana, treba da ovaj »Priručnik« dade poljoprivredniku, gospodarskom savjetniku, a prije svega mlađim poljoprivrednicima i studentima agronomije praktične upute, da ih upozna s posebnim problemima uzgoja šećerne repe, tako da bi i uz teške ekonomske prilike mogli uspješno uzgajati šećernu repu.

Sadržaj

PEEDGOVOR

GLAVA I. RAZVOJ UZGOJA ŠEĆERNE REPE I NJENO ZNAČENJE ZA NACIONALNU EKONOMIJU i GOSPODARSTVO

GLAVA II. GRAĐA I RAST ŠEĆERNE REPE

1. Porijeklo
2. Korijen
3. Uzroci preranog tjeranja
Nasljedna sklonost
Zastoji u rastu
Utjecaj ishrane
4. Cvijet, plod, klijanje

GLAVA III. POTREBE S OBZIROM NA KLIMU I TLO

1. Klima
2. Tlo

GLAVA IV. SORTE

1. Smjerovi selekcije
2. Izbor sorata

GLAVA V. UZGOJ ŠEĆERNE REPE

1. Plodored
2. Gnojidba
Nestašica dušika
Nestašica fosforne kiseline
Nestašica kalija
Stajski gnoj
Gnojnica
Zelena gnojidba
Gnojidba fekalijama
Umjetna gnojiva
Dušik
Fosfoma kiselina
Kalij
Natrij
Mješovita gnojiva
Vapno
Hranjive tvari u tragovima
Biološki preparati za cijepljenje i djelatne tvari
Dodavanje gnojiva sjemenu ili klicama
3. Obrada tla
4. Metode sjetve
Sijačica
Sprave za sjetvu u kućice
Sprave za sjetvu na jednaki razmak
5. Sjemenska roba
Jednoklično sjeme
6. Gustoća sjetve
Normalno sjeme
Jednoklično sjeme
7. Razmak biljaka
8. Dubina sjetve
9. Doba sjetve
Doba sjetve jednokličnog sjemena
10. Njega usjeva
Drljanje odnosno brananje
Osamljivanje
Osamljivanje u dva radna toka
Osamljivanje u jednom radnom toku
Prorjeđivanje motikom na dugom držalu
Strojno okopavanje
Motorno okopavanje
11. Žetva repe
Glavorez
Saonice za rezanje glava
Sprave za vađenje
Sprežni iskopavač repe
Motorni iskopavač
Iskopavači za krumpir sa košarom
Iskcpavač — uzdužni odlagač
Iskopavači s košarom za poprečno odlaganje
Iskopavači — skupljači
12. Dovoz i spremanje repe
Faktori, koji utječu na kvarenje repe
Način uskladištenja
Male hrpe na polju
Trapljenje ili prizmiranje
Usklađištenje u šećerani

GLAVA VI. UZGOJ SJEMENA OD ŠEĆERNE REPE

1. Stanište i njega
2. Prva vegetacijska godina
Izbor n.iive za sadnice
Gnojidba
Sjetva
Njega
Zetva
3. Druga vegetacijska godina
Izbor polja
Gnojidba
Sadnja
Njega
Zetva
Zimske sadnice

GLAVA VII. SUZBIJANJE PTETNIKA

1. MLADA BILJKA
BAKTERIJSKE BOLESTI
GLJIVIČNE BOLESTI
ŽIVOTINJSKI STETNICI
VIRUSNE BOLESTI
2. KORIJEN
Bakterijske bolesti
Gljivične bolesti
Zivotinjski štetnici
PREHRAMBENO FIZIOLOSKE BOLESTI
REPIN LIST
BAKTERIJSKA GBOLJENJA
GLJIVIČNE BOLESTI
VIRUSNE BOLESTI

GLAVA VIII. INDUSTRIJSKA PRERADA SECERNE REPE

GLAVA IX. ISKORISCIVANJE SECERNE REPE I NJENIH NUZGREDNIH PROIZVODA U POLJOPRIVREDI

Standarno djelo o kulturi šećerne repe: »Das Handbuch des Zucherrubenbaues od Th. Roemera, koje je objavljeno god. 1927. u Nakladnom zavodu Paula Pareya, već je pred više godina rasprodano. Roemer je uz suradnju A. Schaumburga dao opsežan priručnik, kojim je bilo omogućeno svakom poljoprivredniku, nastavniku i privrednom savjetniku, zainteresiranom za uzgoj šećerne repe, da se na temelju mnogih znanstvenih istraživanja i iskustava, pa zapažanja iz prakse, detaljno uputi u sva pitanja o kulturi šećerne repe i njenog mnogostranog iskorišćivanja.

Mnogi su ga, a među ostalim i ja, kao njegov bivši učenik, poticali da pripremi novo izdanje tog svog jedinstvenog standardnog djela. Th. Roemer, koji je neosporno jedan od najzasluženijih istraživača uzgoja šećerne repe u Njemačkoj zadnjih decenija, bio je uvjeren, da ne može odgovoriti želji, da uz ekonomsko-političke prilike, nastale poslije Drugog svjetskog rata stvori priručnik o uzgoju šećerne repe u temeljitom i sveobuhvatnom obliku, kao što je to svojedobno učinio. Njegova prerana smrt lišila nas je nade, da ćemo još jednom dobiti iz njegova pera djelo o uzgoju šećerne repe. Zbog toga je nastala osjetljiva praznina, koja se bolno osjeća upravo zbog toga, što se nakon sloma pojavila potreba, da se pojača uzgoj šećerne repe. Odazivajući še poticajima s raznih strana, treba da ovaj »Priručnik« dade poljoprivredniku, gospodarskom savjetniku, a prije svega mlađim poljoprivrednicima i studentima agronomije praktične upute, da ih upozna s posebnim problemima uzgoja šećerne repe, tako da bi i uz teške ekonomske prilike mogli uspješno uzgajati šećernu repu.

Razumije se, da sam se ja, kao dugodišnji suradnik Kriigera i Wimmera, izvanrednih poznavalaca svih prehrambeno fizioloških pitanja o šećernoj repi, u pripadnim poglavljima u velikoj mjeri oslonio na novije spoznaje s toga područja, koje su stečene u Pokusnoj stanici u Bernburgu, a koje su stjecajem prilika kudikamo premalo prodrle u javnost.

Određeni okvir ove knjige ne dopušta, da se različita pitanja znanstveno obrade tako opširno, kako bi to bilo poželjno. Iz istoga razloga valjalo je ograničiti i popis literature. Ipak je naročita pažnja posvećena tome, da se naročito navođenjem novijih istraživanja omogući čitaocu, kako bi se bez poveće muke mogao udubiti u specijalnu literaturu. Sva spekulativna i hipotetička zapažanja, koja još nisu konačno potvrđena, uzeta su u obzir samo toliko, koliko su potrebna praktičaru, da bi dobio uvid u sadašnje poglede i mogućnosti naprednog uzgoja šećerne repe.

Kod pregleda gotovog manuskripta pomagao mi je Dr. Schafmayer. Na ovome mjestu naročito zahvaljujem njemu i svim svojim suradnicima, koji su mi pri izradi knjige pomogli preračunavati podatke, odnosno izrađivati grafičke prikaze, pisati radnju i t. d. Isto tako zahvaljujem Nakladnom zavodu Paul Parey, koji je dao poticaj, da se »Priručnik« izda.

Teško je predvidjeti, kako će se ubuduće razvijati uzgoj šećerne repe u Njemačkoj. Jedno je ipak sigurno, da će uspješno uzgajati repu samo onaj poljoprivrednik, koji uz najmanji potrošak rada postigne izvanredne žetve po količini i po kvaliteti, a pritom iskoristi sve mogućnosti, da dobivene nuzgredne proizvode u svome gospodarstvu shodno iskoristi.

U Gottingenu, mjeseca listopada 1952.

H. Ludecke

Glava 1. − Razvoj uzgoja šećerne repe i njeno značenje za nacionalnu ekonomiju i gospodarstvo

Povijest razvoj a šećerne repe pokazuje, kako je dalekovidnošću i odlučnošću dvojice ljudi — učenjaka Andrije Sigismunđa Marggrafa (1709—1782) i njegova učenika Franje Karla Acharđa (1753—1821) — bilo moguće u razmjerno kratkom vremenu uzgojiti biljku od najvećeg nacionalno-ekonomskog značenja. Poznata je bila barem od »Capitulara« Karla Velikog (812), ali je kao bezvrijedna služila samo za stočnu hranu.

Iako je Marggraf god. 1747. prvi dokazao da šećer iz cijele repe ima potpuno jednaka svojstva, kao i od davnine poznati šećer dobiven od šećerne trske, ipak je tek Achardu unatoč najvećim poteškoćama i svakovrsnim udarcima uspjelo da tehnološkim postupkom iz repe dobije šećer.

Marggrafovo otkriće bilo je čisto znanstvene naravi, te iz njega nije izveo nikakvih praiktičnih zaključaka o uzgoju repe. Utvrdio je da sadržina šećera u »šećernom korijenu« iznosi samo l,3%. Achard je, potpomognut od pruskog kralja Wilhelma III., već od početka glavnu pažnju obratio kulturi bijele repe (šećerne repe), koju je jedino smatrao vrijednom za uzgoj. Mnogobrojnim sjetvenim pokusima i za ono doba izvanredno shodnim odabiranjem bijelih repa najbogatijih šećerom koje je Achard našao na Magdenburger Borđe, uspjelo mu je toliko povisiti sadržinu šećera, a tim i iskorišćenje da je mogao prijeći na tehnološko dobivanje šećera, koje je đoduše za današnje prilike bilo vrlo primitivno.

Zbog toga nije Achard postao samo utemeljitelj industrije šećera, nego i čovjek, koji je utro put samoj kulturi šećerne repe. Tako je već među ostalim, upućivao i na to, kako bi bilo od koristi kada bi se izborom sjemena uklonila mnogosjemenost klupčadi repe, dakle sjeme učinilo jednoličnim. To je problem, kojem se i danas pridaje naročita važnost, da se uštedi što više posla.

Mlada industrija šećera u Njemačkoj i pored Napoleonove blokade kontinenta (1806.) nije ise zbog poraza Pruske i zbog slabe rentabilnosti poslije ukinute blokade mogla razvijati onako, kako se to očekivalo. Naprotiv, vodstvo je preuzela francuska industrija šećera, povlaštena carinama i dalekovidnom poreskom politikom. Značajno je, da je sjeme od šećerne repe dobavljala iz Šlezije. Ovdje su baruni von Koppy, otac (1745—1814) i sin (1781—1864) — uvjereni u veliku budućnost šećerne repe — prvi počeli u uskoj suradnji s Achardom uzgajati sjeme od šećerne repe. To je nastavio sin i onda, kad je vlastita tvornica šećera u Kraynu god. 1830. morala obustaviti rad.

Tek potkraj tridesetih godina prošlog stoljeća počele su se zbog razumnije carinske politike proširivati površine pod šećernom repom, a često osnivati i mnogobrojne šećerane, naročito u Saskoj i u Sleziji. Tako se povećala sjetvena površina od 1040 ha u god. 1836/37. na 140.874 ha u god. 1876/77. i narasla do god. 1913/14. na 532.843 ha. Sjetvena površina za šećernu repu iznosila je u Njemačkoj saveznoj republici god. 1951. 217.879 ha, u Sovjetskoj okupacionoj zoni bez područja istočno od Odre i Neisse 210.000 ha. Proizvodnja šećera u starom Reichu porasla je u razdoblju od god. 1836. do 1914. od 1408,1 na 2,715.870 tona šećera, a istodobno je broj šećerana porastao od 122 na 341 (1). To optimalno stanje nije više dostignuto u Njemačkoj radi promjenljivih političkih prilika, a i zbog pojačanog uzgoja šećerne trske u Prvom svjetskom ratu.

U isto doba povisila se potrošnja šećera od 2 na 21,10 kg po stanovniku (1914/15 = 25kg) (1), a god. 1950/51. iznosila je 30 kg (Savezna Republika Njemačka) odnosno 17,7 kg (Njemačka Demokratska Republika) u god. 1940/50.

Ovdje nije mjesto, da se pobliže iznosi vrlo promjenljiva povijest uzgoja šećerne repe uopće, a ni povijest njemačkog uzgoja posebno. O tom iscrpno govore među ostalima Lippmann (3) i Roemer (1).

Već ovi kratki izvodi pokazuju koliko je nacionalno-ekonomsko značenje za Njemačku dobio uzgoj šećerne repe u toku jednog stoljeća. To se značenje temelji na velikoj gospodarskoj prođuktivnosti u obliku ljudske i stočne hrane po jeđinici površine, pa na neposrednom i posrednom povoljnom utjecaju na prinose svih poljoprivrednih kulturnih biljaka u repnim gospodarstvima, nadalje u zaposlenosti radne snage, kako u poljoprivredi, tako i u industriji šećera koja je s njom povezana. Jednako nacionalno-ekonomsko značenje ima uzgoj šećerne repe i za državu, jer predstavlja važno vrelo prihoda u obliku poreza, a nakon Drugog svjetskog rata i vrelo uštede deviza, koje se mogu upotrebiti za uvoz drugih po život važnih artikala.

Pod utjecajem dvaju svjetskih ratova nadalje se jasno pokazalo, da nacionalno-ekonomsko značenje šećerne repe ne leži samo u opskrti stanovništva šećerom, nego barem u isto tolikoj mjeri i u proizvodnji stočne krme. Tako samo prinos lišća, rezanaca i melase po jedinici površine odgovara dvostrukoj žetvi livadskog sijena ili dobroj žetvi zobi.

Prinos različitih kultura, izražen u hranidbenim jedinicama i škrobnoj vrijednosti za desetgodišnji prosjek od 1930/31. do 1939/40. u njemačkom uzgojnom području naveden je u slijedećoj tablici:

Prosječni godišnji prinosi nekih kultura u razdoblju od god. 1930/31. —1939/40.

  • Kultura prinos q/ha
    šećerna repa 212
    lifće od šećerne repe 230
    krumpir 170
    žitarice (ječam) 21
    slama od ozimog ječma 36
  • Kultura hranidbene jedinice
    šećerna repa 78
    lifće od šećerne repe 23
    krumpir 42,5
    žitarice (ječam) 21
    slama od ozimog ječma 3,1
  • Kultura škrobna vrijednost kg/ha
    šećerna repa 4804,8
    lišće od šećerne repe 1378,0
    krumpir 2754,0
    žitarice (ječam) 1488,9
    slama od ozimog ječma 637,2

Samo količina bjelančevina dobivenih kod prosječne žetve šećerne repe odgovara prinosu lucerne na jednakoj jedinici površine.

Proizvodnjom te stočne hrane u vlastitom gospodarstvu ne samo da se smanjuje sjetvena površina za glavnu krmu (a time povećava površina za kulture za tržište), nego se ušteđuju i devize, koje bi se inače potrošile na uvoz krepke krme.

Odatle proizlazi, da brojno stanje stoke, a time i opskrba stanovništva mlijekom, mašću i mesom — naročito u doba nestašice i rata — zavisi u velikoj mjeri o raširenom i uspješnom uzgoju šećerne repe.

Woerman (5) računa, da srednja žetva šećerne repe u Njemačkoj Saveznoj Republici (320 q) ha repe, 280 q (ha lišća), uključivši prinos rezanaca i melase daje na godinu 2,0 do 2,2 milijuna tona hranidbenih jedinica. Na taj način, od ukupne ratarske proizvodnje otpada na šećernu repu 6%>, iako ona zauzima sada (1952) samo 1,5% korisne poljoprivredne površine, odnosno 2,5% ukupne oranične površine.

Uz nacionalno-ekonomsku važnost ima i gospodarsko-ekonomskih koristi.

Budući da je šećerna repa jedna od najintenzivnijih poljoprivrednih kulturnih biljaka veći su i troškovi za njegu i obradu zbog potrebe radne snage i zaprežne, odnosno motorne snage.

Državi je stoga dužnost, da prikladnim mjerama u politici nadnica i poreza a i cijena učini uzgoj šećerne repe rentabilnim i za privatno gospodarstvo.

Za površinu šećerne repe u nekom gospodarstvu nije mjerodavna samo veličina zemljišta pogodnih za repu, nego mnogo više cijeli niz gospodarskoekonomskih faktora, koji u uzajamnoj zavisnosti određuju veličinu shodne sjetvene površine za repu. Među najznačajnije faktore ubrajaju se:

  1. međusobni odnos cijena poljoprivrednih proizvoda,
  2. saobraćajne i radnotehničke prilike,
  3. potrebe krmnog gospodarstva,
  4. veličine poljoprivrednih gospodarstava.

Kod utjecaja cijena na obujam uzgoja šećerne repe manje su važne apsolutne visine cijena, koje je moguće postići za pojedine poljoprivredne proizvode. Odlučniji je međusobno odnos cijena i njihova relacija prema proizvodnim troškovima za pojedine kulture. Tako će, na pr. kod okopavina odnos cijena krumpira (naročito u gospodarstvima, koja uzgajaju krumpir) prema cijenama šećerne repe i povrća u velikoj mjeri odrediti veilčinu sjetvenih površina tih biljaka. Pritom će se zbog opskrbe slamom i zbog proizvodnje stajskog gnoja morati osigurati za uzgoj žitarica određena minimalna površina, koja iznosi po prilici 40% oranične površine.

Kod saobraćajnih i gospodarsko-tehničkih razloga, uz povoljnu prometnu lokaciju prema šećerani, odnosno utovarnoj stanici treba uzeti u obzir i povećanu potrebu oko njege i žetve repe. Iako ta pitanja zbog napretka u mehanizaciji, pa zbog uvođenja drugih metoda, koje vode računa o uštedi radne snage kod uzgoja repe, općenito nemaju istu ulogu kao i prije, ipak će ona u većini repnih gospodarstava odlučno utjecati, da se uzgoj šećerne repe proširi. Pritom će se veličina repne površine ravnati više prema broju radne snage, koja stoji na raspolaganju za brzo svladavanje poslova oko njege (okopavanje i prorjeđivanje) nego prema potrebi snage u doba žetve. Kod žetve su teškoće, koje je prije uzrokovala maksimalna potreba radne snage uklonjene dalekosežnom mehanizacijom, pa je samo potrebno pažljivo promisliti o roku pojedini’h radova, koji se međuisobno isprepliću. Zasad taj cilj još nije kod njege postignut u dovoljnoj mjeri.

Za potrebe krmnog gospodarstva od odlučnog je značenja odnos između oranica i travnjaka. Površine pod glavnim krmnim biljkama, bilo da se radi o trajnim travnjacima, bilo o proizvodnji krme na oranicama, mogu se to više smanjiti, što se više može proširiti površina za uzgoj šećerne repe (pretpostavivši, da su prilike tla povoljne). Važno je, da se kod proračuna krme međusobno uskladi uzgoj glavnih krmnih biljaka, dopunskih krmnih biljaka (sjetva među-usjeva) i prinos krme iz uzgoja šećeme repe, sa vrhom, da se po mogućnosti sva potrebna krma podmiri iz vlastitog gospodarstva. U tu svrhu pruža šećerna repa najbolje preduvjete.

Veličina gospodarstva je sama po sebi manje važna. Bude li se koja šećerana opskrbljivala šećernom repom pretežno s velikih i srednjih gospodarstava, ipak to nipošto ne znači, da i mala gospodarstva, čak i ona ispod 5 ha oranice ne mogu uspješno sudjelovati u uzgoju šećerne repe. Takav slučaj imamo naročito u različitim uzgojnim područjima repe u Južnoj Njemačkoj.

Sve u svemu, ako se uzme u obzir najpovoljnija raspodjela rada u doba najveće potrebe, odnosno najbolje iskorištenje radne snage, općenito će za većinu poljoprivrednih gospodarstava biti najsbodnije da dio sjetvene površine šećerne repe u ukupnoj oraničnoj površini bude 10—17%, gdje se uzima, da ukupni dio okopavina iznosi 40%.

Dok u većini repnih gospodarstava u Saveznoj Republici Njemačkoj taj procenat nije još dosegnut unatoč stalnom porastu od god. 1947., ima u starim repnim područjima mnogobrojnih gospodarstava, u kojima udio šećerne repe prelazi i 25% (na pr. područje Heidelsheim). U njima ne samo da je dosegnuta najveća moguća granica, nego je i znatno premašena, s obzirom na dugoročno očuvanje plodnosti tla. O tome će biti više govora u 5. poglavlju.

S druge strane, s obzirom na sadašnje nacionalno-ekonomske potrebe, valjat će razmisliti koliko će se moći smanjiti površina pod stočnom repom u korist šećerne repe. Zasad (1951.) površina pod stočnom repom (540.000 ha) više je nego dvostruko veća od površine pod šećernom repom, koja iznosi 219.000 ha.

Općenito se može reći, da ondje, gdje se uzgaja stočna repa uspijeva i šećerna repa, iako ima razlike u uzgojnim svojstvima stočne i šećerne repe. Suprotno prijašnjim gledištima, ne smije se podobnost nekog tla za sjetvu pšenice smatrati jedinim mjerilom za uzgoj šećerne repe. Štoviše, repa često uspijeva na tlima, koja nisu više prikladna za sjetvu pšenice. Uzgoj šećerne repe ne treba ni ubuduće proširivati na najteža i najlakša, a i na plitka tla. Iako je stočna repa zbog visoke dijetetske vrijednosti važna krmna biljka, pa će joj u stočnim gospodarstvima uvijek biti osiguran uzgoj primjerene količine, ipak će se moći u mnogim gospodarstvima bez opasnosti po zdravlje stočnog fonda smanjiti njena sjetvena površina. Prema niže navedenim podacima daje površina od 1,4 do 1,5 ha šećerne repe osim visokog prinosa korijena još i žetvu krme, koja odgovara jednom ha stočne repe (6);

Hranidbena vrijednost prosječnih prinosa stočne i šećerne repe

  • Stočna repa Škrobna vrijednost
    Prinos sa 1 ha: 250 q lišća 19,30
    1015 q repe 56,90
    Ukupno 76,20
  • Šećerna repa Prinos sa 1,5 ha: 750 q repe za krmu: 533 q lišća 51,15
    315 q svježih rezanaca 32,10
    Ukupno 83,215
  • Stočna repa Probavljivi sirovi proteini
    Prinos sa 1 ha: 250 q lišća 3,75
    1015 q repe 6,09
    Ukupno 9,84
  • Šećerna repa Prinos sa 1,5 ha: 750 q repe za krmu: 533 q lišća 9,59
    315 q svježih rezanaca 3,15
    Ukupno 12,74

Roemer (7) traži, da se podvostruči sjetvena površina šećerne repe na račun sjetvene površine stočne repe u odnosu na god. 1938.

Ako su preduvjeti takvi, onda uzgoj šećerne1 repe, pravilno vođen, pruža proizvođaču ove prednosti:

  1. Povećava se renta uz osigurani prihod u gotovu.
  2. Povoljan je učin na prinos biljaka, koje se iza nje siju.
  3. Dalekosežna nezavisnost gospodarstava u nabavi stočne hrane radi vlastite proizvodnje repnog lišća, pa dobivanje suhih i mokrih rezanaca i melase od šećerana. Posljedica toga jest, da se smanjuje sjetvena površina krmnog bilja u korist površina za uzgoj kultura za tržište.
  4. Mogućnost da se poveća brojno stanje stoke, a time da se tlo i bolje opskrbi humusom i stajskim gnojem.
  5. Smanjuje se zakorovljenost i poboljšavaju kulturna svojstva tla.

Uz te prednosti, koje uzgoj šećerne repe đonosi gospodarstvu, ima i nedostataka. Šećerna repa pripada uz povrće i krumpir među najintenzivnije ratarske biljke. To traži povećani rad, dakle više radne i vučne snage i poljoprivrednih strojeva. Otuda proizlazi nužno i veći ulog kapitala. To treba naročito uzeti na um, kada uzgoj repe uvodimo u dotad ekstenzivno vođenim gospodarstvima. Uzgoj šećerne repe postavlja veće zahtjeve i na organizacionu sposobnost upravitelja gospodarstva, jer on mora raspodjeljivati radnu snagu, kao u vrijeme njege, tako i u vrijeme žetve i na druge poslove, koje valja istođobno obaviti u gospodarstvu. Pogrešne dispozicije opterećuju platni fond, i protivno, kod nedostatka radne snage, radovi se ne izvode pravodobno pa stoga i pada prinos.

Mnogostruke prednosti, koje stoje nasuprot tim nedostacima, tako su značajne, da se danas još uvijek u svakom slučaju isplati uzgoj šećerne repe ondje gdje su povoljni uvjeti sredine, povoljne saobraćajno-tehničke prilike, a naročito, gdje ima potrebne radne snage.

Glava VII − Industrijska prerada šećerne repe

Budući da prerada šećerne repe redovno počinje na početku oktobra, treba žetvu i dovoz prve repe započeti već u sredini septembra. Za tu rano isporučenu repu plaćaju tvornice dodatke. Zadnjih godina sve se više uvodi suhi istovar s pomoću uređaja za izvrtanje, gdje se repa doprema teretnim kamionima ili sprežnim kolima, a željeznički se vagoni istovaraju s pomoću hvatača (dizalice) ili vođenim mlazom. Repa istovarena s pomoću mlaza vode, može se samo na kratko vrijeme usklađištiti, pa je stoga treba što prije preraditi.

Već u 5. poglavlju upozorili smo na opasnosti od jačih oštećenja repe, do kojih dolazi naročito kod suhog istovara.

Da se kod istovara utvrdi količina nečistoća, a da se i u sve većem opsegu odredi sadržina šećera (vidi 4. poglavlje) uzimaju se uzorci od najmanje 40 komada repa. U većem broju šećerana utvrđuje se količina nečistoća metodom »Rtipro« , dok u drugim tvornicama rade to zakleti stručnjaci za uzimanje uzoraka i procjenjivači.

Iz spremišta otplavljuje se repa naročitim uređajem s mlazom vode u kanale u kojima su naizmjence postavljeni hvatači za kamenje, lišće i repove, kako bi se osigurala nesmetana tehnološka preradba.

Nakon toga se u praonici repa očisti od zemlje, a zatim se elevatorom diže nekoliko katova do vage. Ispod vage nalaze se rezačice. Tu se repa reže u rezance prikladnih oblika, koji su različiti kod pojedinih postupaka izluživanja (difuzioni postupak, Steffenov postupak ili suvremeni toranj za izluživanje). Potom se difuzionim procesom, upotrebom svježe vode, oduzima rezancima šećer, tako da ga u njima ne ostane više od 0,3%. Ako se umjesto svježe vode upotrebljava difuziona voda, u izluženim rezancima ostane otprilike do l% šećera.

Difuzni sok, koji se dofcije izluživanjem tjera se pod tlakom u posude, gdje se mjeri, a potom se pročišćuje kroz filtarske preše, koje su poređane jedna iza druge. Pošto se izluženi difuzioni rezanci u odjeljivaču odvoje od soka, isprešaju se tako, da još zadrže 90—95% vode. U takvom se stanju djelomično isporučuju kao mokri rezanci za krmu ili siliranje. Najveći se pak dio redovno odmah suši u naročitim bubnjevima, a od toga se jedan dio često miješa s melasom.

U Austriji mnogo primjenjuju »Terno« postupak (vidi 9. poglavlje). Prema tom patentiranom postupku rezanci se suše zajedno sa svježim saturacionim muljem, koji je emulgiran u melasi. Gdje gdje se priprema j vrlo vrijedna mješovita knmia, gdje se istodobno suši repino lišće s izluženim rezancima.

Difuznom soku, koji je đošao iz posuda za mjerenje, doda se u malakserima odmjerena količina vapnenog mlijeka, a kod suhog odjeljivanja živo vapno. Nakon toga se sirovi sok zagrijava i u prvoj saturaciji uvodi se ugljični dioksid; pritom se taloži i niz nešećernih tvari, koje se nakon toga uklanjaju filtracijom. Istodobno se teško topljivi kalcijev saharat ponovno prevodi u šećer i kalcijev karbonat.

Potrebni plinoviti ugljični dioksid podmiruje tvornica iz vlastite krečane, iz koje dobiva živo vapno, potrebno za čišćenje sirova soka.

Rijetki sok, koji se dobiva poslije prve saturacije, protječe kroz predgrijač, pa se vodi na drugu saturaeiju, gdje mu se također dodaje plinoviti ugljični dioksid.

Kod druge saturacije ili saturacije ključanjem izbjegava se stvaranje bikarbonata pa se najveći dio suvišnog vapna, koje se još nalazi u soku istaloži. Potom se sok podvrgava drugoj filtraciji.

Saturacioni mulj, koji se dobiva na filtarskim prešama, otprema se žičnom željeznicom ili kip-vagonetima, na gomilu otpadnog saturacionog mulja.

Prije nego što filtrirani rijetki sok II đospije u otparnu stanicu, sumpori se i doda mu se aktivni ugljen za bijeljenje. Zatim se sok ukuhava i preko filtra s vrećicama i predgrijača đovodi na ugušćivanje. U novije vrijeme često se sokovi čiste s pomoću ionskih izmjenjivača.

Gusti sok, koji izlazi iz otparke, filtrira se i ukuhava u vakuum aparatima do prvog produkta (prva šećerovina). Taj dolazi preko kristalizacionih korita (hladnjača) do centrifuga, u kojima se zbog velikog broja okretaja šećer odvaja od sirupa, s kojim je slijepljen. Taj se sirup jedamput prekuhava na drugi produkt (druga šećerovina) čiji se šećer, pošto se melasa odvoji, redovno centrifugiranjem otapa, i ponovno vraća u prethodnu fazu preradbe.

Dobiveni sirovi šećer odlazi u rafineriju na daljnju preradbu.

U tvornicama bijelog šećera tehnološki proces je, počevši od ukuhavanja gustog soka, posve različit. Prešli bismo okvir ovih izlaganja, da ga ovdje opisujemo

Glava IX − Iskorišćivanje šećerne repe i njenih nuzgrednih proizvoda u poljoprivredi

Vrijednost šećerne repe ne leži samo u proizvodnji šećera, nego isto toliko i u proizvodnji krme. Iako je bijela repa, koja se pred 150 godina uzgajala samo zbog krme, Achardovom zaslugom postala vrlo vrijedna biljka za dobivanje šećera, nije izgubljena ni njena krmna vrijednost. Upravo zato, što su uzgajači nastojali selekcijom dobiti repu sa što većom sadržinom šećera, dobila je repa još veće značenje i kao krmna biljka.

Ako se uzme, da je danas u Zapadnoj Njemačkoj prosječni prinos repe 320 q/ha, onda to za poljoprivrednika ne znači samo dobitak krme od neko 134 q izluženih rezanaca s 20,1 q suhe tvari po ha zasijane površine, nego još i đodatni prinos od okruglo 300 q./ha glava i lišća s prosječnom sadržinom suhe tvari od 15%, što odgovara 45 q suhe mase. Kod 100% iskorištenja glava i lišća, za čim se u Njemačkoj teži, dali bi, prema tome, rezanci skupa s lišćem i s glavama 65,1 q/ha kvalitetne suhe mase za stočnu hranu (1).

Nasuprot, ako se računa prosjek višegodišnjih pokusa Nicolaisena i Titzcka (2) pa Konekamp’a i Gutmanna (3), izlazi, da je prosječni ukupni prinos suhe tvari po ha kod krmnih repa bogatih suhom tvarju 94,67 q (67,96 q korijenja + 26,71 q lišća i glava), a kod prinosnih krmnih repa 94,12 q (71,43 q korijenja + 22,69 q lišća i glava). Iz toga računa proizlazi, da 1,5 ha šećerne repe daje osim prinosa šećera i jednaku količinu krme, kao 1 ha repe bogate suhom tvarju ili prinosne krmine repe (isp. I. poglavlje).

1. Šećerna repa kao stočna krma

U sadašnjim ekonomsko-političkim prilikama, gdje je Njemačka prešla od zemlje, koja je šećer eksportirala, na zemlju koja šećer importira, potrebno joj je svu šećernu repu preraditi u šećeranama. Ipak može biti probitačno da se šećerna repa upotrebi za krmu, i to tamo, gdje se na graničnim područjima s nepovoljnim saobraćajnim vezama ne može transportirati u šećeranu, ili pak ondje, gdje se zbog nepredviđenih razloga repa ne može pravodobno dopremiti u tvornicu. U prvom slučaju bit će naročito shodno sijati G.K-repu. Hranidbeni pokusi, koje je u novije vrijeme izveo Vogel (4) pokazali su, da G.K. — repa daje po hektaru zasijane površine za 12% veći prinos u škrobnoj vrijednosti od krmne repe, bogate suhom tvarju.

Hranidba svježom ili suhom šećernom repom dobit će pak posebno značenje, kad bude zbog suviška šećera potrebno kontigentirati površine za sjetvu repe. Do tog će doći i onda ako se ne budu uzele u obzir mnogostruke prednosti šećerne repe kao izvora hranjivih tvari i kulturne biljke, koja popravlja tlo.

Svježa repa

Iz našeg pregleda (5) proizlazi, da se šećerna repa, s obzirom na sadržinu hranjivih tvari, može lako porediti s krmnom repom:

Sastav repe

  • suha tvar %
    šećerna repa 25,0
    stočna repa:
  • bogata suhom tvarju 13,5
    prinosna 10,5
    org. tvari %
    šećerna repa 23,8
    stočna repa:
  • bogata suhom tvarju 12,6
    prinosna 9,4
    sirovi proteini %
    šećerna repa 1,0
    stočna repa:
  • bogata suhom tvarju 0,9
    prinosna 1,1
    sirova mast %
    šećerna repa 0,1
    stočna repa:
  • bogata suhom tvarju 0,1
    prinosna 0,1
    sirova vlakna %
    šećerna repa 1,5
    stočna repa:
  • bogata suhom tvarju 1,0
    prinosna 0,8
    ekstrakt. tvari bez dušika %
    šećerna repa 20,6
    stočna repa:
  • bogata suhom tvarju 10,6
    prinosna 7,4
    pepeo %
    šećerna repa 1,2
    stočna repa:
    bogata suhom tvarju 0,9
    prinosna 1,1

Hranidbena vrijednost repe

  • koeficijenti probavljivosti
    preživači
    org. tvari sirovi prot.
  • šećerna repa stočna repa: 90 60
    bogata suhom tvarju 89 55
    prinosna 87 70
    svinja
    org. sirovi vrijednost tvari prot
  • šećerna repa stočna repa: 88 30 99
    bogata suhom tvarju 87 40 84
    prinosna 83 45 58
    probavljive hranjive tvari
    preživači
    sir. prot. % škr. vrij. %
  • šećerna repa stočna repa: 1,0 15,9
    bogata suhom tvarju 0,5 8,1
    prinosna 0,8 6,0
    svinja
    sir. prot % ukupne hranjive tvari %
  • šećerna repa stočna repa: 0,5 21,2
    bogata suhom tvarju 0,4 11,2
    prinosna 0,5 7,9

* prema Fingerlingu

Nasuprot, šećerna repa ne sadrži karotina. Sadržina suhe tvari, jednaka je po prilici kao kod krumpira, više nego dvostruko je veća od sadržine suhe tvari u krmnoj repi. Kako repa sadrži mnogo vode, treba je vrlo brižljivo spremati, inače lako sagnije. Repu, koja po prilici odgovara njemačkoj G.K — repi, i vrlo procentnu šećernu repu utrapljuju u Danskoj (6) tako, da joj samo lišće oprezno odsijeku, ali glave ne režu. One ostaju svježe bez većih gubitaka sve do sredine juna. Wohlbier (7) je istražio gubitke hranjivih tvari kod šećerne repe, koje su bile utrapljene od početka novembra do kraja aprila. Ti se podaci nalaze u slijedećoj tablici:

Gubitak hranjivih tvari kod utrapljene šećerne repe

  • škrobna vrijednost
    za 100 kg svježe repe
    svinja 18,1
    goveče 14,0
    probavljiva bjelančevina
    %
    svinja 0,2
    goveče —
  • org. masa %
    šećerna repa bez lišća 14,5
    obrezana šećerna repa 13,0
    sirovi prot. %
  • šećerna repa bez lišća 24,6
    obrezana šećerna repa 24,3
    ekstrakt. tvari bez dušika %
    šećerna repa bez lišća 14,1
    obrezana šećerna repa 12,6
    sirova mast %
    šećerna repa bez lišća 24,4
    obrezana šećerna repa 37,7
    sirova vlakna %
    šećerna repa bez lišća 6,7
    obrezana šećerna repa 10,8

Gubici najvažnijih hranjivih tvari; organske mase i ekstraktivnih tvari bez dušika, prema tome su mali. I razlike između šećerne repe bez glava i samo lišća nisu znatne. Za razliku od krumpira, gdje se klice ne smiju upotrebljavati kao krma, kod repe se novo istjeralo lišće dobro može upotrebiti kao krma, uz pretpostavku, da nije sagnjilo. Uza sve to nije probitačno da se u prilikama, koje vladaju u Njemačkoj, zbog pojave truleži preuzme riziko i repa upotrebi za krmu poslije kraja aprila, odnosno sredine maja.

Kod trapljenja stoga treba naročito paziti, da već u početku u trapovima održimo što nižu temperaturu, a naročito da spremamo suhu repu. I tu će biti shodno repu najprije pokriti tankim slojem zemlje, a tek kad padne mraz, preko toga staviti sloj slame, i to još zasuti s nešto zemlje.

Svježom šećernom repom možemo hraniti konje, svinje i goveda (8). Ako je sadržina suhe tvari 25%, onda se hranidbena vrijednost može računati ovako (7):

Hranidbena vrijednost šećerne repe

  • škrobna vrijednost za 100 kg svježe repe
    svinja 18,1
    goveče 14,0
    suha masa %
    šećerna repa bez lišća 13,9
    obrezana šećerna repa 13,3
  • probavljiva bjelančevina
    %
    svinja 0,2
    goveče —

Konje i goveda možemo hraniti cijelom repom, ali je bolje davati je svježe izrezanu (9). Pritom valja imati na umu, da goveda zbog nedovoljne probave šećera u buragu, slabije iskorišćuju šećernu repu nego svinja i konj. Na to je u novije doba s pravom uporno upozoravao Lenkeit (10). Prema njemu iskoriste goveda 45% jednakih težinskih dijelova šećera i škroba, a svinje 68,5%. Prema Richteru (11) ima šećerna repa kod svinja za 27% veću hranjivu vrijednost nego kod goveda. Prema tome svinje iskorišćuju najbolje šećernu repu, i to u isjeckanim komadima, velikim poput graška, ili u obliku kaše, koja se dobiva u mlinovima za isitnjavanje repe. Najbolje iskorišćuju repu svinje, ako im dajemo repu i krumpir u jednakim dijelovima (5, 7). U tom slučaju treba oboje — šećernu repu i krumpir — odvojeno opariti, pa izmiješati. S krumpirom miješati repu probitačnije je i zato, što treba da je u svinjogojstvu ima dovoljno za hranidbu preko cijele godine (5). Parena repa sama zbog velike sadržine šećera vrlo jako vrije stvarajući octenu kiselinu, koju životinje ne uzimaju rado. Zato treba odvojeno parenu šećernu repu silirati u odnosu 1 : 1 s parenim krumpirom. Na taj se način postiže jednak uspjeh u tovu, kao i sa samim parenim krumpirom. Nemamo li krumpira za hranidbu, možemo dati i same okopavine, potrebne za tov, u obliku kaše šećerne repe.

Opskrbu bjelančevinama poboljšat ćemo ako šećernu repu siliramo s lišćem u odnosu 1 : 1, a istodobno dodamo 10—15% ječmene prekrupe (5). Tako dogotovljenoj krmnoj smjesi treba dodati još malo životinjske bjelančaste krme. U početku tova neka količina šećerne repe ne prelazi na dan 2 kg po svinjčetu od 30—40 kg žive vage. Kasnije se postepeno može povećati na 7—8 kg na dan.

Konjima se može davati svježe rezana šećerna repa pomiješana sa sječkom. Kod brižljive hranidbe može šećerna repa (ali naročito čisto oprana) potpuno zamijeniti zob. Za jednog konja treba na dan po prilici 15—20 kg šećerne repe uz dodatak od 1,8 kg sojine prekrupe ili kakve druge krepke krme, bogate bjelančevinama, pa 8 kg livadskog sijena i 2 kg sačme.

Sušena šećerna repa (vrlovrijedni šećerni rezanci)

Kad šećerne repe ima u velikom suvišku, najbolje ćemo je konzervirati tako, da je osušimo kao punovrijedne šećerne rezance. Ovakvi rezanci dobro (suho) spremljeni, drže se praktički neograničeno dugo. U svakom slučaju kod siliranja su gubici znatno veći. Prosječna sadržina punovrijednih sećernih rezanaca navedena je na stranici 160. Za konje i za svinje valja 24 sata prije upotrebe šećerne rezance nakvasiti. Polovica obroka zobi može se zamijeniti punovrijednim šećernim rezancima. Prema Wohlbieru (7) hranidbena vrijednost 0,7 kg rezanaca šećerne repe i 200 g prekrupne lepirnjača odgovara 1 kg zobi. Prema Wittu (9) mogu šećerni rezanci nadomjestiti ne samo zob, nego i veliki dio sijena. Svinjama uz temeljni obrok od 1,5 kg prekrupe žitarica i 250 g ribljeg brašna, možemo dati nakvašenih šećernih rezanaca da jedu do sitosti.

Za goveda i ovce ne treba ove rezance močiti. Goveda podnose lako 2 kg na dan, a ovcama možemo ih dati 0,25 kg po 1 grlu.

Iako je na različitim stranama utvrđeno, da punovrijedni šećerni rezanci mogu nadomjestiti dio sijena, ipak treba držati na umu, da se kod šećerne repe i punovrijednih šećernih rezanaca radi o krmi, koja oskudijeva u bjelančevinama. Naročito kod konja i goveda treba misliti na obilnu dopunsku hranidbu sijenom.

Punovrijedni šećerni rezanci mogu imati veliko značenje kao trgovačka roba, naročito u godinama, kad je malo krme.

Lišće i glave šećerne repe

Dok u inozemstvu lišće i glave od repe još uvelike zaoravaju kao gnojivo, u Njemačkoj su temelj hranidbe stoke u repinim gospodarstvima, tako da se jedva još i uzimaju kao gnojivo.

Repino lišće ima zaista veliku vrijednost kao gnojivo. Zaoravajući dobiveno lišće i glave od repe Schneiđewinđ (12) postigao je višak prinosa kod zobi od neko 23% u poredbi s negnojenom površinom. Tu se u prvom redu radi o djelovanju dušika, što ga lišće sadrži u velikoj količini. Roemer (13) je procijenio 40 kg/ha N. Nasuprot, zaoravanje glava može čak i štetno djelovati, kako su to pokazali Friedeovi pokusi (14). U svakom slučaju lišće i glave kao krma iskorišćuju se mnogo bolje nego kao gnojivo.

Zahvaljujući svome sastavu takva svježa krma je odlična bjelančasta i ugljikohidratna hrana. Osim toga sadrži vrijedne vitamine, od kojih je za hranidbu najvažniji ishodni materijal vitamina A, β -karotin, kojeg ima 15 mg u 1 kg svježeg repinog lišća.

Lišće i glave od repe životinjski želudac iskorišćuje najbolje, ako ih dobiva kao hranu u svježem stanju. Ako je čista, odgovara ljetnoj zelenoj hranidbi. Repino lišće i glave nadilaze zelenu hranu zato, što glave sadrže mnogo škroba, pa je na taj način odnos bjelančevine i škroba od 1 : 5,0 do 5,6 vrlo izjednačen.

U tablicama na strani 153. navedena je ukupna sadržina hranjivih tvari prema novim Lenkeitovim istraživanjima (15).

Analiza svježeg repinog lišća (u 100 g ishodne tvari)

  • suha tvar
    I. 16,09
    II. 13,41
    III. 13,35
    org. tvari
    I. 12,40
    II. 11,18
    III. 10,99
  • sirovi prot
    I. 2,010
    II. 1,694
    III. 1,790
  • čiste bjelanč.
    I. 1,295
    II. 1,200
    III. 1,150
  • pepeo i pijesak
    I. 3,66 i 1,34
    II. 2,23 i 0,59
    III. 2,36 i 0,43
  • Ca i P
    I. 0,126 i 0,138
    II. 0,183 i 0,016
    III. 0,111 i 0,038
  • karotin mg
    I.
    II. 1.115
    III. 0,920
  • oksalna kiselina
    I.
    II. 0,518
    III. 0,312
  • Suha tvar
    Djetelina 20,88
    Lišće šećerne
    repe 13,85
    Suha tvar sir. prot.
    Djetelina 3,36
    Lišće šećerne
    repe 2,41
  • Suha tvar sir. mast. i sir. vlakna
    Djetelina 0,77 i 5,16
    Lišće šećerne repe 0,19 i 1,04
    Suha tvar Ekstraktivne tvari bez N
    Djetelina 5,80
    Lišće šećerne repe 5,88
  • Suha tvar Ca i P
    Probavljive hranjive tvari
    Djetelina 0,268 i 0,309
    Lišće šećerne repe 0,132 i 0,032
  • Suha tvar
    bjelančevine i mast
    Djetelina 2,48 i 0,46
    Lišće šećerne repe 1,85 i 0,07
  • Suha tvar sir. mast.
    Djetelina 3,04
    Lišće šećerne repe 0,78
    Suha tvar ekstr. tvari bez N
    Djetelina 7,74
    Lišće šećerne repe 6,05

Iz tablice se naročito jasno vidi, kako je neznatna sadržina sirovih vlakana u poredbi s djetelinom. Razlika između sirovih proteina i čistih bjelančevina, koja iznosi 0,5—0,8, razmjerno je mala. Prema Lenkeitu 30-—40% amidnog dušika potječe još od iskoristivih razgradnih produkata bjelančevina, pa se po svom hranjivom učinku mogu izjednačiti s čistim bjelančevinama.

Nasuprot, svježe lišće od repe sadrži manje kalcija i karotina nego djetelina.

Probavljivost svježeg lišća repe vidi se iz poredbenog pregleda, koji navodimo.

Koeficienti probavljivosti za brižljivo pripremljeno svježe repino lišće, svježu djetelinu i svježi krmni kelj

  • sirovi proteini
    lišće šećerne repe: preživači 77
    konj 74
    svinja crvena djetelina: 65
    preživači krmni kelj 70
    preživači 88
  • sirova mast
    lišće šećerne repe: preživači 41
    konj 54
    svinja crvena djetelina: 27
    preživači krmni kelj 68
    preživači 94
  • sirova vlakna
    lišće šećerne repe: preživači 75
    konj 70
    svinja crvena djetelina: 76
    preživači krmni kelj 51
    preživači 54
  • ekstr. tvari bez N
    lišće šećerne repe: preživači 88
    konj 80
    svinja crvena djetelina: 79
    preživači krmni kelj 74
    preživači 85
  • organ. tvar
    lišće šećerne repe: preživači 83
    konj 76
    svinja crvena djetelina: 74
    preživači krmni kelj 68
    preživači 78

Mala sadržina sirovih vlakna od repinog lišća i glava povoljno se očituje u probavljivosti organske tvari poredbi s drugim vrstama krme.

Prije se vrlo često zapažalo, da životinje, koje se hrane lišćem šećerne repe, dobivaju jake proljeve. To se dešava samo zato, što je takvo lišće nečisto (16). Stoga, ako se lišće ne dobiva žetvom po pomričkom postupku, ili ako se čestim prebacivanjem na njivi jako zamaže, valja ga najprije oprati.

Mineralni sastav repinog lišća odgovara sastavu krmnih trava. Velika je sadržina kalija i natrijeva klorida.

Naročitu važnost kođ hranidbe ima odnos vapna i fosforne kiseline. Prema istraživanjiima Kohnleina i Fensea (17) odnos vapna i fosfome kiseline u lišću šećeme repe je 1,2 :1; postignut je kod repe Etipa. Kod Ni Ztipa taj bi odnos mogao biti još povoljniji.

Eventualne štete, do kojih može doći zbog promjenljivih količina oksalne kiseline, koje ima u lišću i glavama repe, otklonit ćemo tako. da po 1 grlu na dan dodajemo 50—100 g kalcijeva karbonata ili istu količinu smjese soli, koja se sastoji od 70—80% kalcijeva karbonata i 20—30% kuhinjske soli.

Da životinje radije uzimaju tu hranu Richter (18) preporučuje davati vapno u smjesi s malom količinom suhih rezanaca ili usitnjene krmne repe sa sačmom. Prema njemu, treba s obzirom na učinak, krmu davati po ovom rasporedu:

Učinak hranidbe lišćem i glavama šećerne repe na proizvodnju mlijeka

  • kg proizvodnja mlijeka 7
    svježe lišće i glave repe 45
    slama za krmu 5
  • kg proizvodnja mlijeka 12
    svježe lišće i glave repe 65
    slama za krmu 3
  • kg proizvodnja mlijeka 17
    svježe lišće i glave repe 85
    slama za krmu 1
  • kg proizvodnja mlijeka 20
    svježe lišće i glave repe 95
    slama za krmu —

Količina lišća i glava, koja je navedena za 20 kg mlijeka, vrijedi samo za oprano lišće i glave. S obzirom na redovito malu sadržinu suhe tvari možemo prema Richteru, kravama davati još i nešto veće količine.

Svakako je rasipanje, ako se, kao što je Richter utvrdio, daje kravama muzarama svaki dan i do 1,5 q svježeg lišća. Životinja može rijetko kada potpuno iskoristiti tolike količine lišća, jer one sadrže hranjivih tvari otprilike za 30 1 miijeka.

Evo i Kirschove hranidbene tablice (19, 20):

Hranidbena tablica za mliječne krave (prelazna perioda — svježe lišće)

  • kod proizvodnje mlijeka od kg 25
    sijeno (nešto slabije) 6
    svježe lišće šećerne repe 40
    stočna repa, bogata suhom tvarju 15
    mješovita krepka krma 23% sirovih proteina) 3
  • kod proizvodnje mlijeka od kg 20
    sijeno (nešto slabije) 6
    svježe lišće šeeerne repe 40
    stočna repa, bogata suhom tvarju 15
    mješovita krepka krma 23% sirovih proteina) 1,5
  • kod proizvodnje mlijeka od kg 15
    sijeno (nešto slabije) 4
    svježe lišće šeeerne repe 40
    stočna repa, bogata suhom tvarju 15
    mješovita krepka krma 23% sirovih proteina) 1
  • kod proizvodnje mlijeka od kg 10
    sijeno (nešto slabije) 4
    svježe lišće šeeerne repe 40
    stočna repa, bogata suhom tvarju 15
    mješovita krepka krma 23% sirovih proteina) —

Osim toga sočnoj se krmi dodaje 100 g mineralnih soli po 1 kravi. Slame i pljeve daje se životinjama do sitosti.

Hraniti repinim lišćem i glavama treba samo tako dugo, dok su zaista svježe i dok se još ne počnu rastvarati. U petom smo poglavlju već upozorili na velike gubitke u hranjivoj vrijednosti i u količini, do kojih dolazi, ako takva hrana duže leži. Gubici su u prvom redu posljedica disanja, pa mraza i dugotrajnih kiša, koje pojačavaju sklonost za trulenje. Što su hrpe ili otkosi lišća veći, veći su i gubici. Stoga je probitačno, da lišće do upotrebe za krmu što bolje razastremo. Lenkeit (15) je našao ovaj sastav svježeg i povenulog (pet dana odrezanog) lišća i glava:

Sastav svježeg i povenuiog repinog lišća

  • (u 100 g ishodne tvari)
  • suha tvar
    svježe lišće 12,95
    nakon 5 dana 16,74
    suha tvar
    bez
    pijeska
    svježe lišće 12,42
    nakon 5 dana 12,96
    org. sir. i tvari prot.
    svježe lišće 10,54 i 1,75
    nakon 5 dana 11,34 i 1,67
    čiste pepeo bjel.
    svježe lišće 1,12 2,41
    nakon 5 dana 1,07 5,43
    pijesak
    svježe lišće 0,53
    nakon 5 dana 3,78
  • Ca P
    svježe lišće 0,110 0,036
    nakon 5 dana 0,103 0,039
    karotin mg
    svježe lišće 0,968
    nakon 5 dana 0,675
    oksalna kisel.
    svježe lišće 0,288
    nakon 5 dana 0,299 (u 100 g suhe tvari)
    suha tvar
    svježe lišće 100
    nakon 5 dana 100
    suha tvar bez pijeska
    svježe lišće 95,90
    nakon 5 dana 77,42
  • org. tvari i sir. prot.
    svježe lišće 81,46 i 13,51
    nakon 5 dana 67,56 i 9,98
    čiste pepeo bjel.
    svježe lišće 8,49 i 18,63
    nakon 5 dana 6.38 i 32,46
    pijesak
    svježe lišće 4,10
    nakon 5 dana 22,58
  • Ca i P
    svježe lišće 0,84 i 0,027
    nakon 5 dana 0,61 i 0,023
    karotin mg
    svježe lišće 7,40
    nakon 5 dana 4,03
    oksalna kisel.
    svježe lišće 2,22
    nakon 5 dana 1,79

Ako odrezano lišće i glave ne možemo odmah upotrebiti za hranu, (a to bismo mogli samo do sredine, odnosno do kraja novembra), valja ga silirati ili sušiti.

Silirano repino lišće i glave

Uzmimo, da u svježem stanju možemo iskoristiti po prilici 20—25% dobivenog lišća i glava; ne možemo li osušiti 10—35% lišća i glava, preostat će za siliranje do 70%.

Po 1 ha površine pod repom treba oko 20—25 m3 prostora za siliranje.

Repino lišće siliramo u masivnim posudama od drveta, kamena, cementa ili čelika. Najobičniji su okrugli ili pravokutni silosi od armiranog betona ili ozidane jame u zemlji s uređajem za ispust ili hvatanje soka. Okrugli presjek bolji je i jeftiniji od kvadratnog oblika. 3—4 mala silosa visoka po 3 m (od toga se 1,5—2 m nalaze u zemlji), racionalniji su nego jedan veliki silos. Okrugli silosi visoki do 10 m s dizalicom i strojem za sjeckanje (na pr. Reisswolf) naročito su prikladni za kabasto repino lišće i glave, jer se krmna masa vlastitim pritiskom bez velike pomoći, već samim gaženjem dovoljno zbije.

Pravokutni silosi za krmu probitačni su prema Konneckeu (21) samo tada, kada treba više od 200 m3 silo-prostora. Kod takvih četverouglastih silosa možemo upotrebiti i volove za gaženje, a to je uvijek korisno, da se uklone između lišća zračni prostori, koji su glavni izvor lošeg vrenja.

Povoljan tok vrenja osigurat ćemo, budu li silosi potpuno nepropusni za vodu i plinove. Kad gradimo čvrste silose, treba naročito paziti, da oni imaju ispuste za sok, a i sami silosi da su dovoljno čvrsti i otporni prema tlaku. Također treba imati na umu, da se s promjenom temperature mijenja i tlak, pa Ireba ugrađiti reške, koje omogućuju, da se stijene rastežu.

Neozidane jame u zemlji, a još u većoj mjeri površinski trapovi od zemlje,. bit će sarao pomoć u nuždi. Priprema ukiseljene krme u njima uvijek je skopčana s visokim gubicima hranjivih tvari. Čak i onda ako površinske trapove od zemlje pokrijemo slojem slame, debelim 25 cm, iznad kojeg prostremo silopapir i na njega nanesemo daljnji sloj ilovače debeo oko 5 cm, ipak će uza sve to propuštati zrak, pa treba računati s gubicima od 50—60%. Taj se gubitak u jamama smanjuje na 35—40%> (22), kod pokrivenih betonskih silosa na 10—15%, ako su lišće i glave oprane, a na neko 20% ako su lišće i glave neoprane. Veliki gubitak u površinskim trapovima i u onima, koji nisu besprijekorno nepropusni za zrak, dolazi od nepoželjnog stvaranja octene i maslačne kiseline, pa od amonijaka, koji smetaju da se vrenje normalno odvija. Takva krma prepoznaje se po lošem mirisu i okusu, pa po smeđocrnoj boji.

Silosi od slame prema Haimeriu (23), odnosno silosi od čelične žice (24) ili okrugli silosi s drvenom oplatom (25) imaju iste gubitke, kao i jame u zemlji. Te silose treba postavljati tada, kad zbog izuzetno velike žetve lišća i glava nisu dovoljne stalne silo-komore, ili kad zbog nestašice sredstava nije još bilo moguće izgraditi betonske ili zidane silose. U svakom slučaju za gospodarstvo je korisnije, da se računa s gubicima, koji pritom nastaju, nego da se kod visokog prinosa lišća i glava, pretjeranom zelenom hranidbom ili propadanjem lišća i glava na polju rasipa još znatno veća količina te vrijedne krme proizvedene u gospodarstvu.

Kvaliteta lišća i glava repe za pripremu silirane krme opada, ako repa nije potpuno dozrela. Tako je Konnecke (21) utvrdio, da je razgradnja bjelančevina kod rano zasijane repe iznosila 8,2% uz pH 3,97, a kod kasno zasijane repe razgradilo se 15% bjelančevina, a pH bio je 4,2.

U čvrstim silosima općenito ne treba naročitih dodataka za siliranje krme. ali će biti od koristi kod pomoćnih načina siliranja, kako bi se ubrzala pretvorba i na taj način smanjila razgradnja bjelančevina. Kod kupovnih dodataka radi se redovito o sredstvima, koja sadrže kiseline kao što su Amasil, Kofasol i dr. U čvrstim silo-komorama zbog vlastitog tlaka istiješti se kao sok 10—14% vode. Ako se taj sok ne iskoristi kao hrana ili na neki drugi način, izgubi se 5—6% suhe tvari. Prema višegodišnjim Jorisovim (26) pokusima kođ hranidbe sokom u praksi, koji su u sklađu s pokusima Gabrijela, može se sa 10 kg soka proizvesti 1 kg mlijeka. Ipak i hranidba sokom (koji se kao napoj izmiješa s pljevom) ima granicu, koja je dosegnuta, kad se po kravi daje više od 40 kg silirane krme. Suvišak soka može se korisno upotrebiti kao dodatak gnojnici. Budući da sok sadrži mliječnu kiselinu, može u velikoj mjeri spriječiti gubitak dušika u gnojnici. Da se spriječi nepoželjna tvorba octene kiseline, svakako je potrebno ukloniti suvišni stanični i provreli sok, a time se istodobno povećava sadržina suhe tvari u siliranoj krmi od 15% na neko 22—23% (26).

Kod pomričkog načina žetve, gdje se lišće i repne glave previše ne prebacuju po polju, može se pranje izostaviti. U ostalim slučajevima treba lišće i glave prati u specijalnim strojevima od Mackensena, Dreschera i dr., a zatim usitnuti.

Budući da tom prilikom sok istječe, gubi se do 10% bjelančevine (21), no taj se gubitak djelomično kompenzira manjom razgradnjom bjelančevina u toku vrenja. Sastav i hranidbena vrijednost silirane krme vidi se iz slijedećeg, pregleda:

Sastav i hranidbena vrijednost siliranog lišća i glava šećerne repe

  • način siliranja suha masa
    neoprano, jame u zemlji 230
    neoprano, silo-komore 200
    oprano, silo-komore 160
  • način siliranja sir. prot.
    neoprano, jame u zemlji 24
    neoprano, silo-komore 24
    oprano, silo-komore 23
  • način siliranja sir. mast
    neoprano, jame u zemlji 55
    neoprano, silo-komore 5
    oprano, silo-komore 4
  • način siliranja sir. vlakna
    neoprano, jame u zemlji 27
    neoprano, silo-komore 26
    oprano, silo-komore 22
  • način siliranja ekstr. tvari bez N
    neoprano, jame u zemlji 74
    neoprano, silo-komore 79
    oprano, silo-komore 75
  • način siliranja
    koeficient probavljivosti sir. prot.
    neoprano, jame u zemlji 64
    neoprano, silo-komore 64
    oprano, silo-komore 74
  • način siliranja
    koeficient probavljivosti
    sir. mast
    neoprano, jame u zemlji 39
    neoprano, silo-komore 45
    oprano, silo-komore 26
  • način siliranja
    koeficient probavljivosti
    sir. vlakna
    neoprano, jame u zemlji 65
    neoprano, silo-komore 78
    oprano, silo-komore 81
  • način siliranja
    koeficient probavljivosti
    ek str. tvari bez N
    neoprano, jame u zemlji 70
    neoprano, silo-komore 76
    oprano, silo-komore 85

Silirane repne glave i lišće sadrže prema podacima Instituta za fiziologiju i prehranu životinja Univerziteta u Gottingenu 3 mg β -karotina u 1 kg svježe tvari. Razlike u pojedinim vrstama silirane krme jasno pokazuju, da oprano repino lišće i glave u čvrstim komorama imaju kao krma najveću hranidbenu vrijednost.

Ukiseljeno repino lišće uz dodatak voluminozne krme u odnosu 1 : 1 (15) odlična je krma za goveda, a Nehringovi pokusi (5) pokazali su, među ostalim, da ono može uspješno poslužiti i za tov svinja. Na temelju pokusnog tova svinja utvrdio je, da se glave i lišće šećerne repe najbolje mogu upotrebiti tako, da se šećerna repa silira skupa s krumpirom u odnosu 1 :1 ili 2 :1. Biološka vrijednost bjelančevina u lišću i glavama iznosi 70%. Prema tome, svinje dobro iskorišćuju bjelančevinu u lišću šećerne repe.

Naročito, kad su cijene krumpira vrlo visoke, trebalo bi u mnogo većoj mjeri u praksi djelomično krumpir nadomjestiti lišćem i glavama repe.

Sušeno repino lišće i glave (»Troblako«)

Ako se lišće i glave šećerne repe suše, gubici su još manji, nego kad se priprema silirana krma u komorama, nepropusnim za vodu i plinove. Sušenje uz hranidbu u zelenom stanju najbolji je način iskorišćivanj a. Sušeno repino lišće i glave mogu se neograničeno dugo držati i uskladištiti, te daju krepku krmu bogatu bjelančevinama i bez pijeska. U trgovini dolazi pod imenom »troblako« i vrlo mnogo se traži.

Sušiti repino lišće i glave bez sumnje je skuplje nego silirati ih, naročito poslije Drugog svjetskog rata, kad su nerazmjerno porasle cijene ugljenu. Čisti troškovi za sušenje po 1 q suhog lišća i glava varirali su god. 1952. između 9 i 12 DM i više. God. 1938. iznosili su samo 3—4 DM. Za sušare, koje nemaju u blizini ugljena, proizvodni troškovi bit će još veći.

Budući da je svježe lišće kabasto a i glave, i sadrže mnogo vode, sušiti ih bit će probitačno samo za gospodarstva, koja nisu udaljena više od 15 km od sušare.

Utovareno svježe repino lišće i glave mogu se same od sebe zagrijati, pa lišće treba što prije preraditi, čak i onda, ako je na polju malo povenulo. Ono ne smije, na pr. »preko nedjelje« ostati u kolima.

Proizvodnja troblaka ograničena je prije svega velikim troškovima za sušenje: S obzirom na njegovu veliku hranidbenu vrijednost gospodarsko-ekonomski gubitak je veliki.

Za pripreinu 1 q suhog lišća već prema sadržini vode treba 6—7 q svježeg lišća i glava. Zbog toga je probitačno da lišće prije sušenja malo povene. Kad se lišće i glave žanju na pomrički način, ne treba ih prati, jer ostaju dosta čisti. Pranje je uvijek skopčano s gubitkom bjelančevina u količini 8—12%, do kojeg dolazi kad se iscjeđuje. U tom slučaju je gubitak bjelančevina za polovicu manji. Već je prije von Naehrisch u svojim sušarama u Puschkowi ugradio potresaljke i čišćenja suhe robe na sitima za prašinu i na taj način izbjegao pranje lišća, koje dovodi do gubitka bjelančevine. Tako dobivena suha roba je osobito čista.

Kod pokusa s preživačima (27) sadržavao je 1 kg opranog suhog lišća 896 g suhe tvari, 15 g profcavljivih bjelančevina i 84 g škrobnog brašna. Richter (28) je našao kod 7 uzoraka različitog porijekla i iz različitih godina, da su u prosjeku ovako sastavljeni i probavljivi za preživače i svinje:

Sastav i probavljivost suhog lišća i glava šećerne repe

  • org. tvari %
    suho lišće i glave s 90% suhe tvari 75.4
    probavljivost: preživači 70
    svinje 65
  • sir. prot. %
    suho lišće i glave s 90% suhe tvari 12,0
    probavljivost: preživači 64
    svinje 46
  • čiste bjel. %
    suho lišće i glave s 90% suhe tvari 9,0
    probavljivost: preživači 55
    svinje 37
  • sir. mast %
    suho lišće i glave s 90% suhe tvari 1,2
    probavljivost: preživači
    svinje —
  • sirova vlakna %
    suho lišće i glave s 90% suhe tvari 15,8
    probavljivost: preživači 49
    svinje 33
  • ekstr. tvari bez N %
    suho lišće i glave s 90% suhe tvari 46,4
    probavljivost: preživači 82
    svinje 82
  • pepeo %
    suho lišće i glave s 90% suhe tvari 14,6
    probavljivost: preživači
    svinje

Sadržina β-karotina iznosi 40 mg u 1 kg suhe robe (29). Prema Lenkeitu (15) smanjuje se probavljivost lišća i glava repe (zbog viših temperatura) jače u pneumatskoj sušari, nego u sušari na bubanj, kako to pokazuje ovaj pregled:

Sadržina hranjivih tvari i probavljivost umjetno sušenog lišća i glava šećerne repe

  • koeficijenti probavljivosti
    sušara na bubanj: suha
    tvar
    ovce 73,7
    svinje 73,7
  • sušara na bubanj: sirovi
    proteini
    ovce 64,0
    svinje 44,1
  • sušara na bubanj: sirova
    vlakna
    ovce 63,3
    svinje 59,9
  • sušara na bubanj: ekstr. tvari bez N.
    ovce 82,5
    svinje 77,5
  • sušara na bubanj: probav.
    bjelanč.
    ovce 6,0—7,2
    svinje 3,6
  • pneumatska sušara: suha
    tvar
    ovce 71,8
    svinje 71,8
  • pneumatska sušara: sirovi
    proteini
    ovce 51,2
    svinje 40,5
  • pneumatska sušara: sirova
    vlakna
    ovce 56,5
    svinje 47,6
  • pneumatska sušara: ekstr. tvari bez N.
    ovce 68.1
    svinje 74,0
  • pneumatska sušara: probav.
    bjelanč.
    ovce 5,4
    svinje 3,5

Prema tome hranidbena vrijednost troblaka odgovara po prilici hranidbenoj vrijednosti zobi. Kako je 1 kg troblaka = 1 kg zobi, dobiva se praktički kod prinosa troblaka od 30—35 q/ha i još jedna đođatna žetva u zobi.

Troblako je izvrsna dopunska krma, koju ne treba prije kvasiti, nego je možemo odmah davati kravama muzarama. Stoga je jasno da kravama, kojima dajemo 30—40 kg silaže, možemo dati još i veću količinu troblaka.

Prema Kirschu (19) naročito je probitačno hraniti troblakom konje, pa im dajemo na dan do 6 kg po grlu, a time se nadomješta 5 kg zobi. I u svinjogojstvu možemo jedan dio prekrupe nadomjestiti troblakom.

Prema tome je sušeno lišće repe, pretpostavivši, da u njemu nema pijeska (t. j. da ga je manje od l%), krepka krma, koja se može mnogostruko primjenjivati.

2. Nuzgredni produkti kod proizvodnje šećera

Kad »punovrijedne« šećerne rezance proizvodimo nepos-redno sušeći rezanu šećernu repu, dobivamo kod prerade šećerne repe u šećer različne nuzgredne proizvode, koji se u poljoprivredi upotrebljavaju djelomično kao krma, a djelomično kao gnojivo. Ovamo ubrajamo:

  1. repine rezance u različitim oblicima,
  2. melasu,
  3. saturacioni mulj ili saturaciono vapno,
  4. mulj iz taložnog jezera.
Repni rezanci

Difuzni rezanci — mokri rezanci

Ishodni materijal za suhe rezance jesu difuzni ili mokri rezanci. Redovno šećerane vraćaju fcesplatno proizvođačima repe 45% od dobavljene količine repe u obliku mokrih rezanaca ili 4,5% u obliku suhih rezanaca. Mokri rezanci su izrezano izluženo korijenje šećerne repe. Pošto napuste difuzer, sadrže samo cca 6—10% suhe tvari: dakle su izvanredno vodnjikavi, pa ih treba odmah istiještiti. Tiještenjem poraste sadržina suhe tvari na 12—15%. Hranidbena vrijednost im je mala. Sadržina mokrih rezanaca iznosi prosječno u % (19):

Sadržina mokrih rezanaca

  • suha
    masa
    svježi 9
    prešani 15
  • probav. bjelanč.
    svježi 0,5
    prešani 0,8
  • škrobna vrijed.
    svježi 6,3
    prešani 10,6
    balast
  • svježi 1,9
    prešani 3,0
    omjer bjelanč.
    i škr. vr.
    svježi 1 : 13
    prešani 1 : 14

Stoga su mokri rezanci u prehrambeno fiziološkom pogledu jednostrana škrobna krma, naročito zato, što se većina mineralnih tvari gubi kod izluživanja. U svježem stanju zbog velike sadržine vode služit će za hranu samo u gospodarstvima, koja imaju dobre transportne veze sa šećeranom. Isto tako je ta prehrana ograničena na mjesece, kad je kampanja šećerne repe. Mokri rezanci povećaju kravama mliječnost. Ipak ne treba muzarama davati više od 20 kg, a volovima više od 30 kg na dan. Mokri rezanci nisu za konje, mlado blago, bređu stoku ili životinje, koje sišu, a ovce ih dobro podnose u malim količinama.

Kiseli rezanci

Za neposrednu hranidfcu u svježem stanju može poslužiti samo jedan dio mokrih rezanaca. Pretežni dio mora se ukiseliti, iako pritom nastaju gubici, koji u zemljanim trapovima mogu biti naročito veliki. Bolje je mokre rezance spremati u čvrste silose, nepropusne za zrak, jer kad ih kiselimo u zemljanim trapovima, dolazi uz nepovoljne prilike za vrenje (jer se ne može potpuno spriječiti pristup zraka) i do gubitaka uz rubove, kojima je teško izbjeći. U silosima ostaje uščuvan i sok. Evo sadržine probavljivih hranjivih tvari u takvim kiselim rezancima (18):

  • sirovi proteini 0,5%
  • sirova mast 0,1%
  • ekstrahirane tvari bež dušika 5,4%
  • sirovo vlakno (balast) 1,2%
  • probavljive bjelančevine 0,3%
  • škrobna vrijednost 6,5%

Prema tome, njihova hranidbena vrijednost približno odgovara vrijednosti svježih mokrih rezanaca. Stoga je jednaka i količina obroka krme, koja se daje različitim životinjama. Ekonomičnije je istodobno trapiti u slojevima repino lišće i glave, rezance i pljevu u odnosu 3:2: 0,5—1, kao što se često radi u Magdenburger Borde. Tu smjesu i životinje radije uzimaju. Ovaj način kiselenja ne daje samo bolji odnos bjelančevina i ugljičnih hidrata zbog primjese repinog lišća i glava, nego ne čini nikakovih poteškoća u procesu vrenja.

Suhi rezanci

Sušenjem difuznih rezanaca dobivaju se suhi rezanci. Oni se kao i punovrijedni šećerni i Steffenovi rezanci, neograničeno drže, ako su prikladno spremljeni. Sastav i probavljivost različitih vrsta rezanaca vidi se iz donjeg pregleda (5), gdje su poredbe radi uvršteni i punovrijedni šećerni rezanci.

Sastav i hranidbena vrijednost rezanaca u %

  • suha tvar
    suhi rezanci 88,5
    Steffenovi rezanci I 91,1
    Steffenovi rezanci II 90,0
    punovrijedni šećerni rezanci 91,0
  • org. tvari
    suhi rezanci 83,7
    Steffenovi rezanci I 87,0
    Steffenovi rezanci II 85,5
    punovrijedni šećerni rezanci 87,5
  • sir. prot.
    suhi rezanci 8,5
    Steffenovi rezanci I 7,0
    Steffenovi rezanci II 7,7
    punovrijedni šećerni rezanci 5,8
  • sir. mast
    suhi rezanci 0,4
    Steffenovi rezanci I 0,4
    Steffenovi rezanci II 0,4
    punovrijedni šećerni rezanci 0,3
  • sir. vlakna
    suhi rezanci 17,2
    Steffenovi rezanci I 11,7
    Steffenovi rezanci II 14,6
    punovrijedni šećerni rezanci 4,1
  • ekstr. tvari bez N
    suhi rezanci 57,6
    Steffenovi rezanci I 67,9
    Steffenovi rezanci II 61,2
    punovrijedni šećerni rezanci 77,3
  • od toga šećer u %
    suhi rezanci 6
    Steffenovi rezanci I 35
    Steffenovi rezanci II 18
    punovrijedni šećerni rezanci 65
  • pepeo
    suhi rezanci 4,8
    Steffenovi rezanci I 4,1
    Steffenovi rezanci II 4,5
    punovrijedni šećerni rezanci 3,5
  • koeficijenti probavljivosti
    preživači
    org. tvari i sir. prot.
    suhi rezanci 79 i 55
    Steffenovi rezanci I 86 i 50
    Steffenovi rezanci II 83 i 50
    punovrijedni šećerni rezanci 88 i 35
    svinje
    org. sir. tvari prot.
  • suhi rezanci (84) i (42)
    Steffenovi rezanci I 88 i 45
    Steffenovi rezanci II 86 i 44
    punovrijedni šećerni rezanci 90 i 50
    probavljive hranjive tvari
    Preživači
    sir. prot. % i škrobna vrednost
  • suhi rezanci 4,7 i 51,7
    Steffenovi rezanci I 3,5 i 79,5
    Steffenovi rezanci II 3,9 i 55,8
    punovrijedni šećerni rezanci 2,0 i 63,3
    svinje
    sir. prot. % i ukupne hranj. tvari
    suhi rezanci (3,6) i (70,3)
    Steffenovi rezanci I 3,2 i 77,6
    Steffenovi rezanci II 3,4 i 73,9
    punovrijedni šećerni rezanci 2,9 i 80,6

Suhi rezanci su omiljena trgovačka roba. Oni su, kao i mokri rezanci, krma bogata ugljičnim hidratima s malom sadržinom bjelančevina i masti. Sadržina šećera u njima varira između 3 i 7%. Izvanredno su prikladni kao dopunakrmi bogatoj bjelančevinama, gdje dodatak od 2 kg rezanaca (9) može zaustaviti proljev mlade stoke, do kojeg često dolazi na takvim pašnjacima.

Sve vrste životinja rado uzimaju suhe rezance. Visina uzroka ravna se prema obrocima krme bogate bjelančevinama, te varira (13) kod goveda od 3 kg (muzna stoka) do 7 kg (tovni volovi), kod konja od 1—3 kg, kod svinja od 0,75—1,5 kg, i kod ovaca 0,5—1 kg po grlu na dan. Ako se kao baza uzme suha tvar, onda suhi, mokri i kiseli rezanci, imaju jednaku hranidbenu vrijednost.

Rezance, naročito one jako sušene, prije nego što ih damo svinjama, probitačno je navlažiti sirutkom ili obranim mlijekom, da se spriječe smetnje (na pr. zbog prašine) u grlu i želucu.

Budući da rezanei lako navlače vlagu, treba ih spremati na suhom mjestu, inače im se zbog stvaranja plijesni hranidbena vrijednost smanjuje.

Kad kupujemo suhe rezance, neka im stoga sadržina vode nije veća od 12—14%. Vrlo rijetko se kod hranidbe suhim rezancima javljaju pojave trovanja. One redovno potječu od sulfida ili sumporovodika u suhim rezancima, ako ovi sadrže više od 3 mg% sumporovodika.

Steffenovi rezanci

Po Steffenovu postupku oprana se repa reže u kriške, koje se pomiješaju s 98%-tnim vrućim sirovim sokom i istiješte. Rezancima, dobivenim tim postupkom, nije oduzet sav šećer. Njihova priprema ima naročito značenje onda, kad je vlastitom proizvodnjom u zemlji podmirena potreba šećera za ljudsku prehranu. Tako je u Njemačkoj bilo sve do sloma u Drugom svjetskom ratu. Stoga su u to doba Steffenovi rezanci sadržavali prosječno 28—35% šećera. Danas većina tvornica, koje rade po Steffenovu postupku, s obzirom na promijenjene prilike jače izlužuje šećer, tako da sađa Steffenovi rezanci prosječno ne sadrže više od 18% šećera. Po svojim svojstvima Steffenovi rezanci stoje između punovrijednih šećernih rezanaca i suhih rezanaca. S obzirom na veću sadržinu šećera probitačnije ih je, kao i šećerne rezance, upotrebljavati za prehranu konja i svinja, nego za prehranu preživača.

Melasni rezanci

Melasnim rezancima nazivaju se suhi rezanci pomiješani s melasom. Dok se kod Steffenovih rezanaca preostali šećer nalazi u stanicama − u melasnim rezancpua on je sušenjem vezan na površinu. Njihova sadržina šećera varira prema količini dodane melase. Stoga im svojstva i hranidbena vrijednost odgovaraju, već prema količini dodane melase, šećernim ili Steffenovim rezancima.

»T e r n o« k r i š k e

»Terno-kriškama« zove se smjesa melasnih rezanaca i hranjivog vapna, koja je patentirana u Austriji po Fattingerovu postupku. Prednost tih rezanaca leži s jedne strane u korisnoj primjeni saturacionog mulja, a s druge strane u boljem iskorištenju. »Terno-kriške« sadrže oko 63% suhe tvari, 30°/» melase i 7% suhog vapnenog mulja, koji odgovara 4% kalcijeva karbonata. Kako sadrže mnogo vapna, nije potreban đopunski obrok vapnenih preparata u krmi, da se spriječi omekšanje kostiju. Neke njemačke tvornice proizvođe već godine i godine za svoje dobavljače repe slične smjese vapna, melase i rezanaca.

Prešana parena repa

Suha prešana parena repa dobiva se kod proizvodnje širupa, gdje se sok hidrauličnom prešom odvaja iz parene repe. Dok je u svježem stanju, u kojem se kratko vrijeme može upotrebljavati i za hranidbu, sadržina vode iznosi 45—70% (31). Sušena sadrži okruglo 12—13% vode, 8—9% sirovih proteina, 1% sirove masti i 45—50% ekstrahiranih tvari bez dušika sa 23—25% šećera. Hranidbena vrijednost trebala bi po prilici odgovarati Steffenovim rezancima.

Melasa

Kod proizvodnje zadnjeg produkta sirovog šećera dobiva se melasa kao zaostali sirup, koji se u tehnološkom procesu šećerana više ne može iskoristiti za dobivanje šećera. Svježa rnelasa sadrži prosječno 48—50% šećera. 10—12% dušičnih tvari, 8—10% pepela i 17—20% vode.

Sastav melase je vrlo promjenljiv, a zavisi o prilikama na staništima repe, o vremenskim prilikama i o tehnološkom postupku. Stoga se u trgovini kupuje samo prema rezultatu analize. Melasa može se upotrebljavati vrlo mnogostrano.

U industrijskoj preradbi, uz vađenje šećera iz melase, glavnu ulogu igra proizvodnja melasnog kvasca i alkohola. Usto se u novije doba — naročito u SAD — od melase, među ostalim, dobiva preko glutaminske kiseline natrijev glutamat. Taj spoj ima sve veću važnost u prehrambenoj industriji kao sredstvo, kojim se poboljšava okus namirnica.

Industrijsko iskorišćivanje melase je važno za poljoprivredu, što prema visini potražnje može u znatnoj mjeri utjecati na cijenu repe.

Za poljoprivredu naročito kao krma cijeni se zelena (sirova) melasa. Ona djeluje odlično kao hrana, jer sadrži mnogo šećera; životinja ne troši energiju na žvakanje i probavu, a usto ta melasa povećava i apetit.

Od nešećernih bezdušičnih tvari melasa sadrži pektinske tvari i organske kiseline.

Sastavine, koje sadrže dušik, a koje samo u manjem dijelu dolaze kao bjelančevine, nisu naročito važne. To je razmjerno velik broj tvari, koje nisu bjelančevine, kao što su glutamin, asparagin i njegove kiseline, leucin, betain, amonijak i dušična kiselina.

Melasa obiluje naprotiv najrazličitijim solima. Njen pepeo sadrži (30):

  • kalija 5,07%
  • natrija 0,91%
  • kalcij a 0,31%
  • magnezija 0,03%
  • fosforne kiseline 0,05%
  • sumporne kiseline 0,16%
  • silicijeva dioksida 0.03%
  • klora 0,62%

kao i veliki broj elemenata u tragovima

Velika sadržina soli izaziva kod preobilnih obroka proljev. U drugu ruku, hranimo li konje melasom, u velikoj mjeri sprečavat ćemo napadaje kolike.

Kako zelena melasa djeluje purgativno treba hranidbu započeti najprije s malim dnevnim obrocima od 500 g na 500 kg žive vage, a potom postepeno povećavati sve do 700 g. I konjima koji naročito dobro iskorišćuju melasu, ne treba davati više od 2 kg na dan (31).

Kako je zelena melasa viskozna i Ijepljiva, treba je kod hranidbe u tekućem stanju najprije pomiješati s četverostrukom do peterostrukom količinom mlake vode. Nemamo li tople vode, da razrijedimo zelenu melasu, napunit ćemo njome vreću koju objesimo iznad bačve s vodom, tako da vreća upravo dodiruje površinu vode. Nakon nekoliko sati melasa se otopi, pa je tada dobro promiješanu možemo dati životinjama.

Miješajući zelenu melasu sa suhom krmom, kao što su, na pr., suhi rezanci, troblako, sječka i t. d., koji služe kao nosioci melase, možemo izbjeći poteškoćama, koje bi nastale, da je dajemo u tekućem stanju.

Zbog velike sadržine soli i elemenata u tragovima, melasa donekle otklanja kod životinja potrebu za lizanjem.

Melasa služi i za proizvodnju trgovačke mješovite krme. Kod upotrebe takve mješovite krme trebalo bi se najprije točno obavijestiti o sadržini smjese i vrsti nosioca melase. Uvijek je dobro zatražiti službene podatke o analizi, jer mnoge krmne smjese, koje se prodaju, nemaju osobite vrijednosti (8). Roeber (13)smatra, da se naročito mogu preporučiti ove trgovačke krmne smjese:

  1. melasni suhi rezanci sa 30—60% melase,
  2. melasna pivska džibra sa 50—60% melase,
  3. melasna pivarska džibra sa 50—60% melase,
  4. melasne uljane pogače od kukuruznih klica sa 50—60% melase,
  5. melasne pšenične kiice sa 50—60% melase,
  6. melasne sladne klice sa 50—60% melase,
  7. melasna džibra od žitarice sa 50—60% melase,

Sadržina vode u takvoj mješovitoj krmi ne smije prijeći 20%.

Melasne suhe rezance proizvest ćemo najekonomičnije, ako mokre rezance pomiješamo s vrućom melasom i odmah nakon toga sušimo u šećerani. Prije svega sušiti ih jeftinije je, nego melasu miješati s već gotovim suhim rezancima. Melasni suhi rezanci, koji se, prikladno uskladišteni, također mogu neograničeno dugo držati, odgovaraju po hranidbenoj vrijednosti punovrijednim rezancima, a gledajući na sadržinu šećera, oni su čak i vredniji.

Melasna džibra dobiva se kod proizvodnje alkohola od melase. Od svih vrsta džibra, ona ima najmanju hranidbenu vrijednost (13).

Sastav melasne džibre

  • sirove hranjive tvari %
  • suha tvar 7,8
  • sirovi proteini 1,9
  • ekstrahirane bezdušične tvari 4,0
  • pepeo 1,9
  • probavljive bjelančevine 0,03 %
  • škrobna vrijednost 3,7 %
  • probavljive hranjive tvari %
  • suha tvar
  • sirovi proteini 1,0
  • ekstrahirane bezdušične tvari 3,6
  • pepeo —
  • probavljive bjelančevine
  • škrobna vrijednost

Danomice možemo davati 40—60 litara na 500 kg žive vage. Ipak valja. uzeti na um, da melasna džibra zbog obilja soli djeluje purgativno.

Saturacioni mulj

Saturaciono vapno ili saturacioni mulj dobiva se kao otpadni produkt kod čišćenja sirovih sokova. Njegova vrijednost kao gnojiva i shodna mu upotreba opisani su već u petom poglavlju (odsjek: gnojidba).

Taložni mulj

Mulj, koji se dobiva kod pranja repe taloži se u jezerima za čišćenje, te se na kraju odvozi na polje, da se njime popravi tlo. U krajevima, gdje ima repinih nematoda, treba nematode najprije uništiti, kako bi se spriječila daljna zaraza. To ćemo najbolje učiniti tako, da već vodi u muljevnim jezerima dodamo toliko živa vapna, da alkalinitet bude 0,05%. U područjima zaraženim nematodama ne smije se na njivu ili na livadu dopustiti dovoz mulja iz neraskuženog jezera.

Još je povoljnije, da se jezerski mulj i zemlja, koja se doveze s repom, kompostiraju sa saturacionim vapnom uz dodatak živog vapna i tek tada upotrebe u prvom redu za popravak livada i pašnjaka.

Napravi novu temu u “Literatura”

Napišite komentar



<a href="" title="" rel="" target=""> <blockquote cite=""> <code> <pre> <em> <strong> <del datetime=""> <ul> <ol start=""> <li> <img src="" border="" alt="" height="" width="">